Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1427/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Miha Mratovića kao predsjednika vijeća, te Nediljke Radić kao sutkinje izvjestiteljice i Arijane Bolanča kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Žurić i partneri, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1171/2024 od 27. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2026

.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1171/2024 od 27. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je kako glasi:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 310904 sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika, dana 9. studenog 2005., sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi: “5.1. Administrativna naknada: 1,00% (slovima: jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.”

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, da tužiteljici VŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 311,06 EUR sa zateznim kamatama od 19. studenog 2005. pa do isplate po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana Uredbom o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.099,54 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Tuženik pobija presudu zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu - ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno da istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno postupanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju upućuje tuženik u žalbi jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva, te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenjem ništetnim ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu za obradu zahtjeva 1,00%, te zahtjev za isplatu iznosa od 311,06 Eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 19. studenog 2005.

8. U konkretnom slučaju ne radi se o sporu male vrijednosti budući da je tužitelj pored isplate tražio i utvrđenje ništetnosti određenih odredaba ugovora o kreditu.

9. U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je 9. studenog 2005. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu s ugovorenim iznosom kredita od 49.250,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita,

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe članka 3.2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje u tekstu ZZP/03 koji je bio na snazi u trenutku zaključenja predmetnog ugovora), a da je tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3.1. ZZO/03,

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelja da prije korištenja kredita tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanja kredita u iznosu od 1,00% iznosa kredita,

- da tužitelj prije ili u trenutku sklapanja ugovora nije obaviješten o troškovima koji se tim naknadama podmiruju, odnosno uslugama koje se naknadama plaćaju,

- da se s tužiteljem prema rezultatima dokaznog postupka nije pregovaralo oko naknade za obradu kredita, jer su unaprijed formulirane odredbe ugovora o kreditu, te da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj odredbi ugovara,

- da je tužitelj 18. studenog 2005. platio tuženiku naknadu u iznosu od 2.343,66 kuna.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja smatra da je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju utuženi iznos budući da je došlo do značajne neravnoteže u njihovom odnosu.

11. Ovakva činjenična utvrđenja i pravni zaključak suda prvog stupnja su pravilni, a tuženik ih svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

12. Sporna odredba Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti, pa je istu potrebno u skladu s odredbom članka 81. ZZP/03 ispitati moguće nepoštenje načela savjesnosti i poštenja i postojanja eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

13. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom stavka 4. citiranog zakona propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. U okolnostima konkretnog slučaja tuženik, ne osporava da se u ovom slučaju radi o standardnom ugovoru o kreditu (koji je formuliran od strane tuženika kao trgovca). S obzirom na to, tuženik je sukladno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03 bio dužan dokazati da se u konkretnom slučaju pregovaralo o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o njezinoj visini. Tijekom parničnog postupka tuženik to nije dokazao niti je u tom smislu ponudio dokaze. Osim toga iz predloženih i izvedenih u postupku nije utvrđeno da su stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o njezinoj visini.

15. Naime, tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost da je zaista imao troškove zbog rješavanja zahtjeva tužitelja za obradu kredita, pa u tom smislu tuženik nije dokazao ni visinu troškova koje je eventualno imao. S obzirom da iz sporne odredaba ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za obradu kredita u skladu s Odlukom o tarifi naknada banke, a kako Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, niti podatak o tome hoće li je se primjenjivati Odluka koja je važila u vrijeme nastanka ugovornog odnosa ili Odluka koja će važiti u trenutku naplate obrade kredita, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da bi takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu naknada, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo.

16. U takvim situacijama, neovisno o tome je li tuženik imao troškove zbog obrade kredita, (članak 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) pravilno je sud ocijenio da je predmetna ugovorna odredba ništetna, jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 87. stavak 1. ZZP/03).

17. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

18. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na nač in da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba te obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 311,06 Eur na ime naknade za obradu kredita. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora kao bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

20. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, pa je sud prihvaćenjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo.

21. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovara počinjene teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

22. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO.

23. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,00%, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je stoga predmetna ugovorena odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da tuženik koji je dakle odgovoran za ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada.

24. Žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

25. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su i u ovom dijelu žalbeni navodi tuženika neosnovani.

26. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat s visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču je onemogućeno pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

27. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. ZZP-a, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja, što prihvaća i žalbeni sud.

28. Pri obračunu troškova postupka sud prvog stupnja je sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) pravilno obračunao troškove koju su bili neophodni za vođenje postupka.

29. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP- a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, potvrditi pobijanu presudu i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Splitu, 19. ožujka 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Miho Mratović