Poslovni broj: Usž-1699/2025-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Blanše Turić, članova vijeća, te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ŽP iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik, odvjetnik Darjan Tarabarić, Split, 141. brigade 9, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi posebnog poreza na motorna vozila, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1448/2022-17 od 19. rujna 2022., na sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1448/2022-17 od 19. rujna 2022.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-471-01/17-01/293, urbroj: 513- 04/17-2 od 28. kolovoza 2017. i rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, klasa: UP/I-415-02/16-09/98, urbroj: 513-02- 8005/51-17-14 od 20. ožujka 2017. te da se tužitelja oslobodi od plaćanja posebnog poreza na motorna vozila (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih razloga propisanih u članku 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS).
Dalje u žalbi tužitelj navodi kronologiju događaja i opisuje slijed radnji poduzetih u postupku. Napominje da je sud, unatoč činjenici da je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom, broj: U-III-3890/19 od 9. lipnja 2022. ukinuo raniju prvostupanjsku presudu, poslovni broj: UsIsav-361/17-8 od 22. ožujka 2018. te presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-4140/18-2 od 23. svibnja 2019., kojom je odbijena žalba tužitelja i potvrđena navedena prvostupanjska presuda te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, ponovo na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te uslijed bitnih povreda odredaba postupka došlo do donošenja nezakonite odluke.
Dalje u žalbi tužitelj daje osvrt na primjenu mjerodavnih odredbi propisa, ponavlja da je predmetno vozilo u vlasništvu njegovog strica FP iz [adresa] da nije znao da ne smije upravljati vozilom stranih registarskih oznaka, niti je bio svjestan posljedica takvog postupanja, naglašavajući da je imao punomoć vlasnika za korištenje vozila, tj. da je na tu okolnost trebalo kao svjedoka saslušati njegovog strica FP, da je motornim vozilom zakonito upravljao prema njegovim uputama, a da je u tom pravcu ukazao i Ustavni sud u navedenoj odluci. Dodaje da odredbe mjerodavnih propisa ne propisuju poseban oblik punomoći, tj. pismenu formu, a da je sud ustrajao na ranije iznesenim zaključcima i stajalištima, protivno uputama i primjedbama koje je dao Ustavni sud u navedenoj odluci, zaključujući da je došlo do povrede pravila sudskog postupka, uslijed pobliže navedenih propusta uključujući i neprovođenja dokaznog postupka po prijedlogu tužitelja.
Zaključno, tužitelj dodaje i druge razloge zbog kojih smatra da je prvostupanjska presuda donesena uz pogrešnu primjenu mjerodavnog prava, a uz žalbu dostavlja i presudu Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsIcar-25/2018 od 12. srpnja 2019., kojom su u okolnostima istog činjeničnog i pravnog supstrata poništena osporena rješenja, uz zaključak da u smislu odredbe članka 7. točke b) Aneksa C Konvencije o privremenom uvozu prijevoznih sredstava za privatnu uporabu mogu koristiti treće osobe kojima je dana punomoć od strane osobe kojima je odobren privremeni uvoz te da navedena odredba ne zahtijeva posebnu formu punomoći, a u tom sporu je saslušan svjedok FP, čiji iskaz je sud prihvatio kao objektivan i vjerodostojan, utvrdivši da nije protivan sadržaju izvedenih pisanih dokaza koji prileže carinskom spisu.
Zaključno, tužitelj ističe da drugačija ocjena suda u konkretnom slučaju stvara nesigurnost u pravnom sustavu Republike Hrvatske, utvrdivši da se radi o nezakonitoj uporabi motornog vozila na području Republike Hrvatske, jer je time prvostupanjski sud pogrešno primijenio mjerodavne odredbe Konvencije. Tužitelj dodaje da je u obvezi platiti visoki iznos poreza radi jedne vožnje posuđenog vozila, a da to nije u skladu sa svrhom i ciljem Konvencije, niti u skladu sa stajalištima koja je iznio Ustavni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci.
Predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, meritorno riješi o predmetnoj stvari na način da usvoji tužbeni zahtjev te obveže tuženika da naknadi troškove spora, kao i troškove žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.
3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitivanjem zakonitosti prvostupanjske presude, kao i postupka koji joj je prethodio u granicama žalbenih razloga, pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud je ocijenio da žalbeni navodi zbog kojih se presuda pobija nisu osnovani, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
6. Prvostupanjska presuda je donesena u ponovnom postupku, nakon što je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom, broj: U-III-3890/2019 od 9. lipnja 2022. ukinuo raniju prvostupanjsku presudu, poslovni broj: UsIsav-361/17-8 od 22. ožujka 2018., kojom je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, kao i presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-4140/18-2 od 23. svibnja 2019., kojom je žalba tužitelja odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda te je predmet vraćen Upravnom sudu u Splitu na ponovni postupak.
7. Ustavni sud je u navedenoj odluci ocijenio da ranije presude nisu u skladu sa zahtjevima prava na pravično suđenje, jer nisu razmotreni svi navodi tužitelja, uključujući i tvrdnju da je imao punomoć vlasnika vozila, ukazujući da odredbe članka 5. i članka 7. stavak 1. točke b) Aneksa C ne propisuju poseban oblik punomoći, pa je Ustavni sud predmet vratio na ponovni postupak zbog povrede prava na obrazloženu sudsku odluku kao sastavnog elementa prava na pravično suđenje.
8. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je tužitelj obvezan na plaćanje posebnog poreza na motorna vozila u iznosu od 34.326,33 kn i zateznih kamata u iznosu od 1.893,49 kn prvostupanjskim rješenjem od 20. ožujka 2017., koje je tuženik potvrdio rješenjem od 28. kolovoza 2017., odbivši žalbu tužitelja, jer je utvrđeno da je tužitelj, hrvatski državljanin s prebivalištem u [adresa] dana 27. lipnja 2016. upravljao motornim vozilom stranih registarskih oznaka na području Republike Hrvatske (bosanskohercegovačkih registarskih oznaka, marke Mercedes, proizvodnje 2014.), što tužitelj ni ne spori.
9. U osvrtu na navod tužitelja da se ne radi o nezakonitoj uporabi motornog vozila, jer je tim vozilom upravljao na temelju usmene punomoći i prema uputama njegovog vlasnika, valja reći da prema odredbi članka 7. stavka 1. točke b) Aneksa C je dana punomoć od strane osoba kojima je odobren privremeni uvoz, zbog čega nije odlučna tvrdnja tužitelja da je motorno vozilo koristio uz odobrenje vlasnik vozila, svog strica koji živi i boravi u [adresa], Bosna i Hercegovina, jer pitanje punomoći vlasnika za korištenje stranog prijevoznog sredstva za privatnu uporabu u konkretnom slučaju nije odlučno za primjenu navedene odredbe, jer ne postoji dokaz o tome da je vlasniku motornog vozila, tužiteljevom stricu, bio odobren privremeni uvoz.
10. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude pravilno dodaje da u svrhu dobivanja carinske povlastice sukladno mjerodavnoj odredbi, punomoć mora biti dana prije početka uporabe stranog prijevoznog sredstva, na način koji je nedvojbeno dokaziv, a da bi se onemogućilo izigravanje carinske povlastice naknadnim davanjem odobrenja za uporabu vozila.
11. Slijedom iznesenog, pravilno utvrđuje prvostupanjski sud da je tužitelj u konkretnom slučaju obveznik plaćanja posebnog poreza sukladno odredbi članka 6. stavak 1. točka 3. Zakona o posebnom porezu na motorna vozila ("Narodne novine", 15/13., 108/13.,115/16.), jer je kao hrvatski državljanin s prebivalištem u [adresa] na području Republike Hrvatske zatečen u korištenju osobnog vozila u odnosu na koje nije obračunat i plaćen posebni porez na motorna vozila, a što u smislu članka 4. stavka 1. podstavka c) navedenog Zakona, predstavlja nezakonitu uporabu motornog vozila. Slijedno tome je tužitelj pravilno prvostupanjskim rješenjem obvezan na plaćanje posebnog poreza u iznosu kojem tužitelj, osim što ističe da je iznimno visok, posebno ne prigovara da je pogrešno utvrđen.
12. Slijedom navedenog, ovaj Sud, u osvrtu na žalbene navode, nalazi da nije bilo potrebno provesti daljnji dokazni postupak po prijedlogu tužitelja, tj. saslušati kao svjedoka njegovog strica FP, jer u konkretnoj stvari bitne činjenice nisu sporne, već samo primjena prava, zbog čega je prvostupanjski sud pobijanu presudu donio bez prethodnog održavanja rasprave, ocijenivši da su za to ispunjene pretpostavke propisane u članku 36. točki 4. ZUS-a.
13. Prvostupanjski sud je, uvažavajući primjedbe i upute navedene u odluci Ustavnog suda, dao jasne, dostatne i relevantne razloge na kojima je utemeljio odluku, a relevantnost iznesenih razloga prema ocjeni ovog Suda otklanjaju bilo kakvu dvojbu u donošenje arbitrarne sudske odluke.
14. Stoga je, ovaj Sud, ocijenivši da žalbeni navodi nisu s uspjehom osporili pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.
U Zagrebu 19. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Ljiljana Karlovčan-Đurović
