Poslovni broj: Usž-4094/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Blanše Turić, članova vijeća, te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja MH iz [adresa], kojeg zastupaju opunomoćenici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu „Ljubičić & Vrdoljak & partneri“, Split, Sukojišanska 4, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi prisilne naplate poreza i drugih javnih davanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1046/2024-7 od 23. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1046/2024-7 od 23. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-415-01/22-01/175, urbroj: 513-04- 24-15 od 26. ožujka 2024. i rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik, klasa:

UP/I-415-02/2022-001/00555, urbroj: 513-007-15/2022-01 od 11. ožujka 2022. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Rješenjem tuženika od 26. ožujka 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 11. ožujka 2022., kojim je utvrđeno da tužitelj na dan 11. ožujka 2022. duguje iznos od 592.067,15 kn, na temelju pobliže navedenih ovršnih isprava, s osnove dospjelih i neplaćenih poreznih obveza i doprinosa pa se nalaže provedba ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika sa svih računa i oročenih sredstava, sukladno Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Tim rješenjem se ujedno nalaže Financijskoj agenciji da ovrhu provede na pobliže navedeni način, sve do podmirenja duga, tj. izda nalog banci da novčani iznos prenese ovrhovoditelju u korist navedenog računa državnog proračuna.

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih razloga propisanih u odredbi članka 126. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. – dalje: ZUS), tj. bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. Dalje u žalbi tužitelj prije svega ističe da sud nije odlučio o prijedlogu za određivanje privremene mjere, a niti je tijekom provedenog postupka dao osvrt na sve propuste učinjene tijekom upravnog postupka, na koje je tužitelj izričito ukazao. Pri tome posebno upire na povredu načela saslušanja stranke kao temeljnog načela upravnog postupka, a i na druge propuste, a u odnosu na tužbene prigovore smatra da sud nije dao osvrt, niti valjano obrazloženje. Dodaje da u ponovnom postupku, nakon što je ranijom presudom Upravnog suda u Splitu poslovni broj: Us I-2953/2022-7 od 14. prosinca 2023. tužbeni zahtjev tužitelja usvojen i poništeno tuženikovo rješenje, nije postupljeno sukladno danim uputama i primjedbama, iako je sud tuženiku izričito naložio da pribavi i ocijeni relevantne ovršne isprave i JOPPD obrasce na koje se poziva prvostupanjsko rješenje, jer u protivnom nije moguće ispitati pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, niti ocijeniti je li nastupila zastara prava na naplatu duga. Dodaje da navedeni obrasci ni u ponovnom postupku nisu dostavljeni, što znači da tuženik nije postupio sukladno danoj uputi, a što predstavlja bitnu povredu pravila postupka, tj. razloge za poništenje osporenog tuženikovog rješenja.

Zaključno, tužitelj ustraje i na prigovoru da je nastupila zastara prava na naplatu poreza, što su upravna tijela bila dužna ocijeniti po službenoj dužnosti, a s time u vezi napominje da se prisilna naplata u konkretnoj stvari temelji na poreznom rješenju od 8. lipnja 2020. koje je postalo izvršno (pravomoćno) 23. veljače 2022. Dodaje da su predmetne porezne obveze, obuhvaćene rješenjem o ovrsi, nastale prije donošenja navedenog rješenja, da je propisani šestogodišnji rok zastare u međuvremenu protekao, jer se prema mišljenju tužitelja, zastarni rok računa od 1. siječnja 2013., tj. uvažavajući godinu u kojoj je trebalo utvrditi relevantne obveze, pa je zastara nastupila 1. siječnja 2019. Tužitelj u žalbi ukazuje na primjenu mjerodavnih odredaba Općeg poreznog zakona koji je stupio na snagu 1. siječnja 2017., te prijelaznu i završnu odredbu članka 197. stavak 2. tog Zakona, koji propisuje da će se postupci utvrđivanja i naplate poreza započeti prema ranijem zakonu dovršiti prema odredbama novog Zakona ako do 1. siječnja 2017. nije nastupila zastara, a samo u postupcima u kojima je do 1. siječnja 2017. već nastupila relativna zastara primijeniti će se raniji propisi (OPZ/08.). Tužitelj dalje u žalbi daje iscrpan osvrt u vezi primjene mjerodavnih odredbi koje reguliraju institut zastare, a sa time u vezi i stajališta iznesena u upravnosudskoj praksi te u pobliže navedenim presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Dodaje i da subjektivni element saznanja ne utječe na tijek objektivnog zastarnog roka, a to načelo daje sukladno mjerodavnim zakonskih odredbama OPZ-a, koji početak zastare veže uz objektivne okolnosti (nastanak porezne obveze, pravomoćnost rješenja), a ne uz saznanje poreznog tijela. Stoga okolnost da porezna tijela nisu ranije znala za tužiteljev dug ne mogu produžiti rok zastare, ukoliko je propisani rok protekao, jer tada nastupa pravna posljedica prestanka poreznog odnosa zbog nastupa zastare. Dodaje da se zastarjeli dug ne može utvrditi, niti naplatiti, zaključujući da je u konkretnom slučaju zastara prava na naplatu poreznog duga nastupila, bar djelomično, prije pokretanja prisilne naplate u ožujku 2022. Smatra da su porezna tijela pogrešno zaključila da nije došlo do nastupa zastare, nisu se pridržavala danih uputa suda, a prvostupanjski sud niti u nastavku postupka nije ispravio navedene propuste, čime je povrijedio pravila postupka i mjerodavno materijalno pravo. Tužitelj smatra da se iz navedenih razloga prvostupanjska presuda treba ukinuti, donijeti zakonita odluka o meritumu, utvrditi nastup zastare i poništiti rješenja poreznih tijela, tj. tužbeni zahtjev usvojiti u cijelosti te poništiti osporena rješenja. Tužitelj u žalbi traži i naknadu troškova upravnog spora, kao i žalbenog postupka. Podredno tužitelj predlaže da se prvostupanjska presuda ukine te vrati sudu na ponovni postupak.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući zakonitost pobijane prvostupanjske presude, kao i postupka koji joj je prethodio, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, sukladno članku 134. stavak 1. ZUS-a, ovaj Sud ocjenjuje da razlozi zbog kojih se presuda pobija žalbom nisu osnovani, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je rješenje o ovrsi doneseno na temelju ovršnih isprava, tj. rješenja kojim je tužitelju utvrđen poseban porez na motorna vozila, tj. da je tužitelju utvrđen dospjeli dug u iznosu od 592.067,15 kn, u skladu s odredbom članka 140. stavka 1. i 2., članka 141. s tavka 1. i članka 153. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20. – dalje: OPZ/16.) i Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ 68/18., 2/20., 46/20., 47/20., - dalje: Zakon).

8. U predmetnom slučaju nije sporno da je rješenje o ovrsi doneseno na temelju ovršnih isprava, poreznog rješenja klasa: UP/I-471-02/20-01/34, urbroj: 513-07-15-20- 5 od 8. lipnja 2020. (izvršno 23. veljače 2022.) i JOPPD obrasca 22070.

9. U žalbenom stadiju postupka i dalje je sporno jesu li za donošenje rješenja o ovrsi ispunjene zakonom propisane pretpostavke. Tužitelj u bitnome ne osporava strukturu, a niti visinu dospjele tražbine, koje su predmet prisilne naplate, tj. rješenja o ovrsi.

10. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude dao osvrt na sve tužbene prigovore, naveo je valjane, dostatne i relevantne razloge, zbog kojih je, ocijenivši ih neosnovanima, tužbeni zahtjev na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbio.

11. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je porezno tijelo donijelo rješenje o ovrsi (na novčane tražbine tužitelja radi prisilne naplate navedenih tražbina u naznačenom iznosu), jer su za to ispunjene zakonom propisane pretpostavke, tj. rješenje sadrži sve elemente propisane mjerodavnim odredbama te je doneseno u skladu s ovršnom ispravom. Struktura i visina dospjelog duga čija je prisilna naplata određena je utvrđena na temelju ovršnih isprava, izvršnog poreznog rješenja klasa:

UP/I-471-02/20-01/34, urbroj: 513-07-15-20-5 od 8. lipnja 2020. (izvršno 23. veljače 2022.) i JOPPD obrasca 22070. S obzirom da se radi o javnim ispravama, tj. pravomoćnoj i izvršnoj odluci javnopravnog tijela, čiju vjerodostojnost sadržaja tužitelj nije osporio, sud je osnovano te isprave ocijenio objektivnim i vjerodostojnim dokazima.

12. Dalje u obrazloženju pobijane presude je sud iscrpno obrazložio razloge za zaključak da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara prava na naplatu utvrđenih obveza, jer nije protekao propisani šestogodišnji rok od kada je zastara počela teći, u smislu odredbe članka 108. stavka 1. i 4. OPZ/16. prihvaćajući pravilnim zaključke i obrazloženje poreznih tijela dane s time u vezi.

13. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude dodaje da zakonitost ovršnih isprava na temelju kojih je doneseno rješenje o ovrsi, nije predmet ocjene u ovom postupku u smislu članka 142. stavka 7. OPZ/16., već samo ocjena jesu li u konkretnoj stvari ispunjeni zakonski uvjeti za donošenje rješenja o ovrsi. Pri tome sud dodaje da su u predmetnom slučaju ispunjeni zakonski uvjeti za neposredno rješavanje u postupku koji je pokrenut po službenoj dužnosti, koji moraju biti skupno ispunjeni, prema članku 49. stavak 1. točka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09. i 110/21.) jer su se bitne činjenice, od kojih ovisi i pravilna primjena mjerodavnog propisa, mogle utvrditi na temelju uvida u službene podatke kojima raspolaže javnopravno tijelo. Dakle, u ovom slučaju se radi o ovršnom postupku koji se pokreće po službenoj dužnosti, u kojem je doneseno rješenje o ovrsi, pri čemu je porezno tijelo prethodno utvrdilo da je tražbina dospjela te je u skladu s ovršnom ispravom koja je postala izvršna.

14. U osvrtu na žalbene navode, valja reći da je sud donio presudu na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te uz pravilnu primjenu mjerodavnog prava, a za iznesene zaključke i stajališta je naveo valjane, dostatne i relevantne razloge. Dakle, tužitelj žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, jer sud tijekom upravnog spora nije počinio propuste koji bi bili od utjecaja na donošenje zakonite odluke. Također je sud odbio provesti daljnji dokazni postupak, obrazloživši razloge za takav zaključak, tj. zbog čega saslušanje tužitelja i uvid u spis poslovni broj: Us I-2953/2022 ne bi doveli do donošenja drugačije odluke u predmetnoj stvari. Dodaje se da s obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, nije bilo osnove za određivanje privremene mjere.

15. Slijedom navedenog, ovaj Sud je, ocijenivši da tužitelj žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

16. Odluka o trošku je utemeljena na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS -a. S obzirom da je žalba tužitelja odbijena, to je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

U Zagrebu 19. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović