Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-1351/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ER, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6350/2024-10 od 29. svibnja 2025., na sjednici vijeća 19. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6350/2024-10 od 29. svibnja 2025. pod točkom I., II. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se uvažava kao osnovana, a djelomično se odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 6350/2024-10 od 29. svibnja 2025.:

- potvrđuje pod točkom IV. izreke (odluci o trošku) u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 668,68 EUR-a,

- preinačuje pod točkom IV. izreke (odluci o trošku) u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 544,50 EUR-a na način da se u tom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke presude utvrđeno je da je ništetna i ne proizvodi pravne učinke odredba čl. 12.3. ZAVRŠNE ODREDBE Ugovora o kreditu broj 9012096534 od 16. studenoga 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijeli pedeset posto) od iznosa kredita....sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.''. Pod točkom II. izreke utvrđeno je da je ništetna i ne proizvodi pravne učinke odredba čl. 10. (st. 2.) PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA Ugovora o kreditu broj 9012096534 od 16. studenoga 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora koja glasi: ''U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.'' Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 365,57 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama na iznos od 210,35 EUR- a od 21. studenoga 2006. do isplate i na iznos od 155,22 EUR-a od 8. svibnja 2012. do isplate. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 29. svibnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i odbaciti tužbu podredno odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a djelomično je osnovana u odnosu na odluku o trošku.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 12.3. i čl. 10. st. 2. ugovora o kreditu broj 9012096534 od 16. studenoga 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora (dalje: ugovor o kreditu) u dijelovima opisanim u točkama I. i II. izreke presude, te zahtjev za isplatu iznosa koji je tužitelj platio temeljem tih ništetnih odredbi na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulazne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita tzv. izlazne naknade.

6. Prvostupanjski sud, polazeći nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da su nesporno tužitelj u svojstvu korisnika kredita s tuženicom kao kreditorom 16. studenog 2006. sklopio ugovor o kreditu kojim je tuženica odobrila tužitelju kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da je nesporno odredbom čl. 12.3. ugovora o kreditu ugovoreno da se tužitelj obvezuje prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,50% od iznosa kredita sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila,

- da je nesporno odredbom čl. 10. st. 2. ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije ugovorenog roka otplate, ali da je u tom slučaju dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate,

- da je nesporno tuženica naplatila tužitelju dana 20. studenoga 2006. naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 210,35 EUR-a i dana 7. svibnja 2012. naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 155,22 EUR-a ,

-da je nesporna visina tužbenog zahtjeva,

- da iz iskaza tužitelja, detaljno opisanog pod točkom 6. obrazloženja, u bitnome proizlazi da mu je zaposlenik tuženice rekao da je kredit u valuti CHF najpovoljniji i najstabilniji, da mu ništa nije obrazlagao vezano za naknadu za obradu kredita, da je prilikom prijevremene otplate kredita morao platiti naknadu za prijevremenu otplatu, ali mu djelatnik tuženice nije obrazložio od čega se sastoji ta naknada,

- da je tužitelj potrošač jer iz njegovog iskaza proizlazi da ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba za kupnju automobila za osobne potrebe, te da u to vrijeme nije imao registriran nikakav obrt ili trgovačko društvo,

- da nije osnovan prigovor zastare jer se u ovom konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO), pa zastara još nije niti počela teći jer je ništetnost spornih ugovornih odredbi utvrđena u ovom parničnom postupku,

pozivajući se na odredbe čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007 i 79/2007, dalje: ZZP/03), odredbe čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014, dalje: ZZP/07 ) te odredbe čl. 322., 323. i 324. ZOO-a,

zaključuje da o spornim odredbama čl. 10. st. 2. i čl. 12.3. ugovora o kreditu, a kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,50% od iznosa kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, stranke nisu pregovarale jer se radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom i priređenom od strane tuženice, koji je tužitelju ponuđen po principu ''uzmi ili ostavi'' i na čiji sadržaj tužitelj mogao utjecati, da iz odredbe čl. 12.3. ugovora o kreditu nije vidljivo na što se odnosi naknada za troškove obrade kredita niti da li je tuženica uopće imala kakve stvarne troškove vezano za tu naknadu, da niti odredba čl. 10. st. 2. ugovora o kreditu ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, čime je tužitelj doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženicu koja je svojom jednostranom odlukom odredila naknade koje je bio dužan platiti tužitelj, kojemu je nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, pa su takvim postupanjem tuženice povrijeđena prava tužitelja kao potrošača jer je korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi od strane tuženice uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, slijedom čega je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i utvrdio ništetnim dijelove odredbe čl. 10. st. 2. i čl. 12. 3. ugovora o kreditu opisane u točki I. i II. izreke presude.

6.1. Primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a, a imajuću u vidu da među strankama nije bilo sporno da su naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita plaćene u utuženim iznosima, prvostupanjski sud je obvezao tuženicu isplatiti tužitelju iznose koje je primila po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita sa zatraženim zateznim kamatama od dana uplate svake naknade sukladno čl. 1115. ZOO-a, zaključivši da je tuženica nepoštena stjecateljica jer je te iznose primila s osnova ništetnih ugovornih odredbi.

7. Tuženica u vrlo opširnoj žalbi osporava pravilnost primjene odredbi čl. 81. st. 1., čl. 84. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, u bitnome navodeći da je u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ugovornoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita trebalo odbaciti tužbu jer tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti (postavljeni deklaratorni zahtjev) obzirom je kondemnatorni zahtjev u zastari; da su sporne odredbe prilikom sklapanja ugovora o kreditu bile predočene, objašnjene, jasno komunicirane i točno određene, da je tužitelj bio upoznat s visinom i iznosom navedenih naknadi, da su sporne odredbe transparentne, uočljive i jasne pa nema osnove za utvrđenje ništetnosti t ih ugovornih odredbi; da naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, a obzirom da se radi o iznimno malim iznosima u odnosu na isplaćeni kredit, ne predstavlja neravnotežu ugovornih strana jer je tužitelj bio svjestan ekonomskog značenja ugovorene odredbe, a volja ugovornih strana jasno je i nesumnjivo određena ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači; da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama; da nema stjecanja bez osnove te da je u konkretnom slučaju ugovor ispunjen u cijelosti pa se u smislu čl. 326. st. 2. ZOO -a ništetnost više ne može isticati. Tuženica i u žalbenoj fazi postupka ustraje kod prigovora zastare. Navodi da se Direktiva 93/13 ne primjenjuje jer je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2006., a što je prije stupanja Republike Hrvatske članstvo Europske unije. Zaključno navodi da je uz pogrešnu primjenu, odnosno neprimjenu materijalnog prava, prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP), jer je izreka presude u suprotnosti s obrazloženjem, a napose je suprotna provedenim dokazima, te su obrazloženje presude i provedeni materijalni dokazi dijametralno suprotni sa zaključkom sudu, koji je prilikom ocjene dokaza pogrešno primijenio odredbu čl. 8. ZPP-a.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, ovaj sud utvrđuje da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju obrazlaže tuženica u žalbi, jer suprotno tvrdnji tuženice, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, te je obrazloženje pobijane presude sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Protivno žalbenim tvrdnjama tuženice, prvostupanjski sud je pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP -a, pri čemu valja reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tuženice, prvostupanjski sud nije ostvario bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, koju obrazlaže tuženica u svojoj žalbi. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

9. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ništetnom odredbu čl. 12.3. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, kada je na temelju dokumentacije priložene u spisu, iskaza tužitelja i rezultata dokaznog postupka utvrdio da se nije pojedinačno pregovaralo o toj spornoj ugovornoj odredbi, da se radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom po tuženici, koji tužitelj nije mogao mijenjati, pa protivno žalbenim navodima tuženice, ista nije dokazala da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljem udovoljila zahtjevu transparentnosti. Naime, zahtjev transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženicu da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U konkretnom slučaju taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, kao i u pogledu njezinog konkretnog dosega u smislu da zna koje to stvarne troškove plaća i da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz te odredbe. Obzirom na opseg informiranosti koja proizlazi iz stanja spisa, u ovom konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti nije zadovoljen.

10. Kako je tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu imao samo paušalnu informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ''ulazne naknade'' (''…platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1 ,50 % ...sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.'') bez da je informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), te da je bio ograničen uvjetima iz ponude banke, to i prema stavu ovog suda tuženica u ovom postupku nije dokazala opravdanost ugovaranja navedene naknade koju je naplatila u trenutku odobravanja kredita niti je postupala u dobroj vjeri, a sve navedeno prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Navedeno shvaćanje o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sukladno je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024. i Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.

11. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav: ''3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske ustanove kojim se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. '', pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj obzirom je ugovor o kreditu sklopljen 21. travnja 2006., a kako to ukazuje i tuženica u svojoj žalbi, to je i u duhu prava Europske unije zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i isplatu valjalo ocijenit i osnovanim.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (primjerice Rev-659/2022 od 14. lipnja 2022., Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka ima pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškov i), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

13. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima osporava činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava u dijelu kojim je prvostupanjski sud utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o prijevremenoj otplati kredita u dijelu kojim je ugovoreno da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate. Naime, tuženica je tijekom prvostupanjskog postupka vezano za tzv. izlaznu naknadu tvrdila da ista nema karakter ugovorne kazne niti ne predstavlja kamate za vrijeme vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, već o naknadi za prijevremenu otplatu čije ugovaranje nije zabranjeno odredbama ZOO-a, te je tužitelj s navedenom naknadom bio upoznat prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te ista nije prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja jer njezinim ugovaranjem nije bilo otežano tužiteljevo pravo na prijevremenu otplatu kredita.

14. Protivno žalbenim tvrdnjama tuženice, prvostupanjski sud je iz provedenih dokaza, a posebice iskaza tužitelja, pravilno utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, da se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženice o kreditu, da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, te da tuženica prilikom zaključenja ugovora nije pojasnila tužitelju razloge ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita niti na što se točno odnosi ta naknada, te pravilnom primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 zaključio da je ista ništetna jer je ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročila je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što pravilnim prihvaća i ovaj sud, obzirom je, i prema stavu ovog suda, tuženica ugovorila prijevremenu otplatu kredita uz uvjete prema kojima je tužitelj dužan platiti troškove koji nisu odraz stvarnih troškova nastalih tuženici vezano za prijevremenu otplatu kredita, tim više što niti sama tuženica tijekom postupka nije tvrdila da su joj nastali ikakvi troškovi vezano za prijevremenu otplatu kredita.

15. Prvostupanjski sud je pravilno, u skladu s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i sada već ustaljene sudske prakse, ocijenio prigovor zastare neosnovanim, zaključivši da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva s osnove ništetnih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, tako da i po ocjeni ovog suda u smislu odredbe čl. 216. i čl. 225. ZOO-a nije nastupila zastara, obzirom da će zastarni rok početi teći pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost odredbe čl. 12.3. i čl. 10. st. 2. ugovora o kreditu, pa su u tom dijelu opširni žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenoj fazi postupka brani svoj stav o zastari utuženog potraživanja neosnovani.

16. Pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od uplate naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, jer i po ocjeni ovog suda tuženica je nepošteni stjecatelj, obzirom je utužene iznose primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita koje je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenih iznosa, te je u sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a dužna platiti tužitelju zatezne kamate od dana stjecanja, pa su stoga u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženice.

17. Pogrešno tuženica pozivom na članak 326. stavak 2. ZOO smatra da se u konkretnom slučaju radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se, imajući u vidu da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja kako to pogrešno smatra tuženica.

18. Prvostupanjski sud je, obzirom je tuženica osporila vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi, raspravnim rješenjem donesenim na pripremnom ročištu 19. ožujka 2025. na temelju odredbe čl. 37. ZPP-a utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 1.579,40 EUR-a (za deklaratorni tužbeni zahtjev u iznosu od 1.213,83 EUR-a, a za kondemnatorni tužbeni zahtjev u iznosu od 365,57 EUR-a).

19. Odluku o troškovima parničnog postupka, prvostupanjski sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, te je tužitelju dosudio trošak parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 EUR-a, a čija je visina sukladno vrijednosti predmeta spora i uspjehu u sporu odmjerena primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje: Tarifa), te se odnosi na trošak zastupanja za parnične radnje navedene pod točkom 14. obrazloženja, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR-a i na presudu u iznosu od 53,09 EUR-a.

20. Tuženica, osporavajući odluku o trošku, navodi da je vrijednost predmeta spora određena isuviše visoko i suprotno praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te smatra da svi troškovi tužitelja nisu bili nužni jer nije bilo potrebe za tužiteljevim očitovanjem na navode odgovora na tužbu, te je prvostupanjski sud mogao na jednom ročištu provesti sve predložene dokaze, a ne održavati dva ročišta , te osporava tužitelju pravo na trošak pristupa na ročište za objavu presude.

21. Osnovani su žalbeni navodi tuženice kojima osporava utvrđenu vrijednost predmeta spora po prvostupanjskom sudu, jer i prema stavu ovog suda deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, pa stoga pravilnom primjenom materijalnog prava utvrđena vrijednost predmeta spora iznosi 365,57 EUR-a, koliko tužitelj potražuje kondemnatornim zahtjevom.

22. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno priznao tužitelju trošak sastava tužbe i obrazloženog podneska od 3. prosinca 2024. kojim se tužitelj očitovao na navode tuženičinog odgovora na tužbu, te trošak zastupanja na dva ročišta – jedno pripremno ročište i jedno ročište za glavnu raspravu, ali je za navedene parnične radnje pogrešno utvrdio visinu u iznosu od 200,00 EUR-a (100 boda), jer pravilno obračunata visina prema vrijednosti predmeta spora iznosi 100,00 EUR-a (50 boda) za svaku radnju.

23. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima osporava tužitelju pravo na trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer je prema stanju spisa tužitelj pristupio na ročište za objavu presude, pa mu stoga pripada pravo na naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR-a (Tbr. 9. toč. 3. Tarife), a što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u više odluka, primjerice Rev 832/2022, Rev 935/2022, Rev 559/2023, Rev 1222/2022, Rev 772/2023, koje prihvaća i ovaj sud.

24. Tužitelju pravilno obračunato pripada trošak zastupanja u iznosu od 450,00 EUR- a (225 boda) uvećano za trošak PDV-a u iznosu od 112,50 EUR-a, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR-a i na presudu u iznosu od 53,09 EUR-a (Tbr. 1. toč. 1. i Tbr. 2. toč. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi, ''Narodne novine'' broj 37/2023), odnosno ukupni trošak parničnog postupka u iznosu od 668,68 EUR-a.

25. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. , II. i III. izreke.

26. Kako je prvostupanjskom presudom tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 1.213,18 EUR-a, to je valjalo djelomično odbiti žalbu tuženice i primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi točku IV. izreke u odluci o trošku za iznos od 668,68 EUR-a, dok je primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženice te preinačiti točku IV. izreke i za iznos od 544,50 EUR-a odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka kao neosnovan.

27. Obzirom da tuženica u odnosu na glavnu stvar nije uspjela sa svojom žalbom, već je uspjela samo u odnosu na trošak postupka koji sukladno odredbi čl. 35. st. 2. ZPP - a nije mjerodavan za ocjenu uspjeha u žalbenom postupku, to joj sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

U Varaždinu 19. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun