Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-326/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka, predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MD Studio Projekt d.o.o., OIB:03737220495, Novi Vinodolski, Posteni 21, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Dedić Golić, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika HG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Kristian Pelc, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 13. siječnja 2026. poslovni broj Povrv-2591/2023-12, u sjednici vijeća 19. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 13. siječnja 2026. poslovni broj Povrv-2591/2023-12 pod toč. I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija i djelomično uvažava žalba tuženika te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 13. siječnja 2026. poslovni broj Povrv-2591/2023-12:

- potvrđuje pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.585,52 EUR sa zateznom kamatom i pod toč. IV. izreke

- preinačuje pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 126,98 EUR sa zateznom kamatom i zahtjev u tom dijelu odbija.

II. Odbacuje se žalba tuženika izjavljena protiv toč. III. izreke navedene presude kao nedopuštena.

III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Igora Martinovića u Zagrebu od 8. studenog 2018. broj Ovrv-53/2018 u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.493,13 EUR sa zateznom kamatom od 6. prosinca 2016. do isplate, pod toč. II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.712,50 EUR sa zateznom kamatom od 13. siječnja 2026. do isplate, pod toč. III. izreke ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zateznu kamatu na trošak ovršnog postupka za razdoblje od donošenja rješenja o ovrsi 8. studenog 2018. do 12. siječnja 2026., dok je pod toč. IV. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Navedenu presudu u cijelosti pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonskih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP) koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 70/19.) i čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/22.), predlažući drugostupanjskom sudu ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem se protivi žalbenim navodima i predlaže žalbu odbiti.

4. Žalba tuženika nije osnovana u dijelu pobijane odluke o glavnoj stvari (pod toč. I. izreke), djelomično nije dopuštena (pod toč. III. izreke), te je djelomično osnovana i djelomično nije osnovana u dijelu pobijane odluke o troškovima postupka (pod toč. II. i IV. izreke).

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.493,13 EUR sa zateznom kamatom od 6. prosinca 2016. do isplate, a činjenično se temelji na tvrdnjama da je između stranaka sklopljen usmeni ugovor o dijelu kojim se tužitelj obvezao tuženiku izraditi projektnu dokumentaciju za uređenje okoliša bazena u [adresa] i kojim je ugovorena cijena usluge u iznosu od 2.000,00 EUR uvećano za PDV i da je tuženik platio dio ugovorene cijene od 7.500,00 kn u lipnju 2016., ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je tuženik po punomoćniku (odvjetniku) u početnoj fazi postupka osporio postojanje poslovnog odnosa između stranaka kao i svoju pasivnu legitimaciju za utuženo potraživanje, nakon čega je u svojem iskazu potvrdio da je od tužitelja naručio izradu projektne dokumentacije za uređenje okoliša bazena pored obiteljske kuće u [adresa] i da je tužitelj ispunio svoju obvezu

- da iz iskaza zakonskih zastupnika tužitelja LG i ŽG proizlazi da je za izradu projektne dokumentacije LG ugovorio s tuženikom cijenu usluge u iznosu od 2.000,00 EUR uvećano za PDV, te da je LG odradio pretežiti dio posla dok je ŽG u tome sudjelovao u obliku konzultacija

- da iz iskaza tuženika proizlazi da je sa zakonskim zastupnikom LG dogovorio izradu projektne dokumentacije za uređenje okoliša oko bazena kuće u [adresa], da su radovi izvedeni i da je za iste tužitelju platio 7.500,00 kn, da je cijena radova ugovorena u iznosu od 7.500,00 kn jer se radilo „o malom poslu“, da je tužitelj sam predložio cijenu za izradu projektne dokumentacije na koju je on pristao, te da tužitelj nije izdao račun nakon što je projektna dokumentacija izrađena

- da svjedok OG nema saznanja o dogovoru stranaka o izradi projektne dokumentacije, a da je on na temelju te dokumentacije izvodio građevinske radove koji su trajali 6 mjeseci zbog nepogodnih vremenskih uvjeta,

pa cijeneći da svjedok OG nema saznanja o visini cijene koja je ugovorena između stranaka za izradu projektne dokumentacije, a da je tuženik mijenjao iskaz tijekom postupka na način da je prvo tvrdio da s tužiteljem nije bio u poslovnom odnosu, a nakon što je priznao da je bio u poslovnom odnosu tvrdio je da je platio 7.500,00 kn koliko je bilo ugovoreno za taj posao sa zastupnikom tužitelja LG, nakon čega je tvrdio da cijena radova nije bila ugovorena, da bi na kraju istakao da je platio onoliko koliko je on smatrao da posao vrijedi, radi čega iskaz tuženika u pogledu visine ugovorene cijene usluge sud ocjenjuje nevjerodostojnim, dok nasuprot tome tvrdnje tužitelja koje su u potpunosti potvrđene dosljednim iskazima zakonskih zastupnika LG i ŽG ocjenjuje vjerodostojnim. S obzirom da račun tužitelja od 28. studenog 2016. broj 63 -01-16 s dospijećem 5. prosinca 2016. glasi na iznos od 18.750,00 kn što iznosi 2.488,55 EUR i da je tuženik isplatio tužitelju 7.500,00 kn što iznosi 995,42 EUR, to proizlazi dug tuženika u iznosu od 1.493,13 EUR pa je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos primjenom čl. 358. st. 1. i čl. 9. Zakona o obveznim odnosima, održavanjem na snazi platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave . Zaključno sud navodi da je izvođenje radova prema projektu trajalo 6 mjeseci, a što je u iskazu opisao svjedok OG, pa povezujući iskaz navedenog svjedoka i zakonskih zastupnika tužitelja proizlazi da je tužitelj svoju obvezu ispunio 28. studenog 2016. kada je izdao račun, radi čega ne bi bio logičan zaključak da tuženiku nije bilo poznato da su radovi na temelju projektne dokumentacije koju je izradio tužitelj okončani krajem studenog 2016. i da je time krajem studenog 2016. dospjela obveza tuženika za plaćanje ugovorene cijene od 2.500,00 EUR.

6. U žalbi tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presudu nije moguće ispitati, da je ista nerazumljiva i proturječna dokumentaciji u spisu i sadržaju personalnih dokaza. Ističe da nikada nije osporavao postojanje poslovnog odnosa, te je tvrdio da mu tuženik nije dostavio račun, specifikaciju, opomenu i drugu dokumentaciju. Između stranaka nije sklopljen pisani ugovor u kojemu bi bio definiran predmet ugovora i cijena pa ne postoji formalna pisana ponuda s troškovnikom tužitelja jer sam tužitelj tvrdi da se radi o usmenoj pogodbi, pa kako su stranke uslugu i cijenu usluge "dogovorili" a da pravna distinkcija "dogovorene" i "ugovorene" cijene usluge za sud nije važna to proizlazi da između stranaka nije sklopljen usmeni ugovor jer je "prava volja stranaka izvan formalnog okvira", dok su usmeni dogovori i usmene pogodbe imanentni neformalnim preliminarnim dogovorima prije potpisivanja konačnog ugovora. Smatra nerazumljivim i kontradiktornim toč. 4. u odnosu na toč. 2. obrazloženja, toč. 6. i 10. obrazloženja, kao i toč. 18. i 21. obrazloženja, s obzirom da sud izradu projektne dokumentacije veže uz izvođenje radova na izgradnji bazena koji su trajali 6 mjeseci iako tužitelj nije izvodio nikakve radove nego je izradio samo projektnu dokumentaciju (što je navedeno pod toč. 4. i 2. obrazloženja), dok toč. 6. i 10. obrazloženja sadrže opservacije koje nemaju nikakvo pravno ni činjenično utemeljenje. Nadalje, osporava utvrđeno činjenično stanje navodeći da je tužitelj nakon zaprimanja iznosa od 7.500,00 kn isti trebao položiti na račun tužitelja i izdati tzv. avansni predračun, a potom izdati konačni račun po izvođenju usluge, pa sud nije imao u vidu tu zakonsku obvezu tužitelja kao poduzetnika, kao i da tužitelj nije dokazao da je taj novac uplatio na račun. U vezi svega navedenog smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 247. , čl. 590. i čl. 591. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

7. Ispitivanjem presude u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda na koje pazi po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP, a niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženik jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza koje je sud analizirao i ocijenio kako to nalaže čl. 8. ZPP i nema proturječnosti ili nedostataka radi koj ih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost.

7.1. U vezi proturječnosti koje navodi tuženik u žalbi ukazujući na toč. 2., 4., 6., 10., 18. i 21. obrazloženja, valja istači da je prvostupanjski sud pod toč. 2. obrazloženja opisao tvrdnje koje je tuženik iznio u prigovoru, a pod toč. 4. obrazloženja tvrdnje koje je iznio tužitelj u očitovanju na prigovor tuženika. Potom je pod toč. 6. obrazloženja opisao da je tuženik po punomoćniku osporio postojanje poslovnog odnosa između stranaka, nakon čega je tuženik u iskazu potvrdio da je postojao poslovni odnos temeljem kojeg je tužitelj izradio projektnu dokumentaciju za uređenje okoliša bazena pored obiteljske kuće u [adresa], pa je pod toč. 10. obrazloženja sud konstatirao da su nakon tog priznanja ta činjenica kao i pasivna legitimacija tuženika postale nesporne činjenice. Pod toč. 18. obrazloženja prvostupanjski sud je okolnosno opisao razloge radi kojih nije ocijenio vjerodostojnim tvrdnje tuženika da je u cijelosti ispunio obvezu za isplatu ugovorene cijene usluge, dok je pod toč. 21. opisao dospijeće obveze tuženika za isplatu ugovorene cijene prema računu tužitelja, koje je doista nepotrebno i izvan činjeničnih tvrdnji sud doveo u vezu s daljnjim građevinskih radovima koje tužitelj nije izvodio, ali zaključak suda da je obveza tuženika dospjela (tek) 5. prosinca 2016. suštinski ide u prilog tuženiku.

7.2. S obzirom da sve navedeno pod toč. 2., 4., 6., 10., 18. i 21. obrazloženja odgovara stanju u spisu, odnosno sadržaju tvrdnji stranaka i iskazu tuženika, to ne postoji proturječnost navedenih dijelova obrazloženja u odnosu na sadržaj tvrdnji stranaka na koju tuženik upire u žalbi i nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

8. Utvrđeno činjenično stanje i na njemu zasnovanu primjenu materijalnog prava po prvostupanjskom sudu kao pravilnim prihvaća i ovaj sud i isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

9. Prvostupanjski sud je pravilno definirao poslovni odnos stranaka kao usmeni ugovor o djelu u smislu čl. 590. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO) koji propisuje da se ugovorom o djelu izvođač obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu.

9.1. Za valjanost ugovora o djelu nije potrebna pisana forma , pa kako su između stranaka u konkretnom slučaju ugovoreni i predmet ugovora i cijena, a što je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, to ne znači da bi se radilo „samo o usmenoj pogodbi ili usmenom dogovoru čija je pravna snaga upitna jer je prava volja stranaka izvan formalnog okvira“ kako navodi tuženik u žalbi, nego o valjanom pravnom poslu u kojem je tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu jer je nesporno izradio projektnu dokumentaciju prema nalogu tuženika dok tuženik nije ispunio obvezu isplate ugovorene cijene.

10. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je između stranaka ugovorena cijena od 2.500,00 EUR, te je osnovano otklonio tvrdnje tuženika da je isplatom od 7.500,00 kn u potpunosti podmirio ugovorenu cijenu usluge ocijenivši njegov iskaz u tom dijelu nevjerodostojnim jer je tuženik isti mijenjao tvrdeći - da cijena usluge nije ugovorena, potom da je ugovorena u iznosu od 7.500,00 kn, odnosno da je on platio koliko je prema njegovoj procjeni vrijedio taj posao, pa kako je nasuprot tome prihvatio tvrdnje tužitelja i ocijenio vjerodostojnim dosljedne iskaze zakonskih zastupnika tužitelja, to je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju razliku ugovorene cijene od 1.493,13 EUR sa zateznom kamatom od dospijeća iskazanog u računu do isplate.

11. S obzirom na navedeno tuženik neosnovano tvrdi da je sud pogrešno primijenio č l. 247. ZOO koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora pogrešno smatrajući da usmeni ugovor o djelu nije sklopljen, kao i čl. 591. st. 1. ZOO koji propisuje da ugovor kojim se jedna strana obvezuje izraditi određenu pokretnu stvar od svog materijala smatra se u sumnji kupoprodajom jer za zaključak da bi se radilo o kupoprodaji nema osnove u cjelokupnom stanju u spisu.

12. Na obvezu isplate nije od utjecaja što tužitelj nije dokazao da je tuženiku poslao račun ili opomenu jer je obveza za isplatu dospjela po izvršenju usluge, a za ispunjenje obveze tuženika nije relevantna niti činjenica je li plaćeni iznos od 7.500,00 kn položen na račun tužitelja.

13. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. izreke.

14. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP te je naložio tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.712,50 EUR (toč. II. izreke) s time da su pod toč. 23. obrazloženja navedene radnje ko je je sud ocijenio potrebne za vođenje parnice i visinu troškova koje je odmjerio primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25., u daljnjem tekstu: Tarifa), dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova odbio (toč. IV. izreke).

15. U žalbi tuženik navodi da su troškovi odmjereni protivno Tarifi jer se o glavnoj stvari raspravljalo na svega tri ročišta, dok je podnescima tužitelj dostavljao dokumentaciju koju prethodno nije dostavio.

16. Ispitivanjem odluke o troškovima postupka u okviru žalbenih navoda i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da je donesena pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 155. ZPP za sve radnje navedene pod toč. 23. obrazloženja – osim za sastav podnesaka od 11. ožujka 2020. kojim tužitelj dostavlja punomoć i koja je trebala biti dostavljena uz podnesak kojim se očituje na prigovor i za sastav podneska od 23. studenog 2021. kojim iskazuje suglasnost za odgodu ročišta jer se radi o troškovima koji nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP. Preostale radnje bile su potrebne za vođenje parnice i trošak radnji je odmjeren pravilnom primjenom Tarife, pa trošak tužitelja na koji ima pravo iznosi 2.585,52 EUR.

17. Stoga je ovaj sud djelomično uvažio i djelomično odbio žalbu i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. II. u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.585,52 EUR sa zateznom kamatom i pod toč. IV. izreke, dok je primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP preinačena u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 126,98 EUR i zahtjev u tom dijelu odbijen.

18. S obzirom da tuženik pobija presudu u cijelosti a da za pobijanje toč. III. izreke nema pravni interes, to je ovaj sud primjenom čl. 367. st. 1. u vezi čl. 358. st. 3. ZPP odbacio žalbu u tom dijelu kao nedopuštenu.

19. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP s time da djelomični uspjeh u odnosu na troškove postupka nije mjerodavan za ocjenu uspjeha u žalbenom postupku kada nije polučen uspjeh u odnosu na pobijanu odluku o glavnoj stvari (čl. 35. ZPP), dok je zahtjev tužitelja odbijen jer trošak sastava odgovora na žalbu u kojem ponavlja navode isticane tijekom prvostupanjskog postupka nije bio potreban za odlučivanje u žalbenom postupku u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

U Varaždinu 19. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek