Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-225/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić, kao predsjednice vijeća, Josite Begović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Zorana Nikolića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Vuković, odvjetnik iz Križevaca protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, [adresa] kojeg zastupaju punomoćnici-odvjetnici, u odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini, broj: P-303/2024-7 od 24. veljače 2025., u sjednici održanoj 19. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini, broj: P-303/2024-7 od 24. veljače 2025. potvrđuje.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini, broj: P-303/2024-7 od 24. veljače 2025. suđeno je:

" I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9011155992 zaključenog dana 18.4.2006. godine između tužitelja TI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao i korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

II/ Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732 da tužitelju TI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove naknade za obradu kredita u iznosu od 78,33 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 21.4.2006. godine do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje propisanoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732 da tužitelju TI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od --- 553,10 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu iznad iznosa navedenog u točci III izreke zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška se odbija."

2. Prvostupanjsku presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/2025 - u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti i u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, podredno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Žalitelj traži i naknadu troškova žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti članka 11.3 Ugovora o kreditu broj: 9011155992 od 18. travnja 2006. (dalje: Ugovor) kojim je ugovorena ulazna naknada za obradu kredita te zahtjev kojim traži isplatu iznosa kojeg je tuženik primio na ime te ništetne odredbe.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor zaključili Ugovor kojim je tužitelju odobren gotovinski kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 12.732,90 CHF,

- da taj Ugovor ima obilježja potrošačkog ugovora,

- da je u članku 11.3 Ugovora navedeno da se korisnik kredita (tužitelj) obvezuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita,

- da je tužitelju tuženik pri isplati kredita na ime te naknade ustegnuo iznos od 78,33 EUR,

- da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj,

- da tužitelj nije znao koju uslugu ili trošak tim iznosom podmiruje zbog čega je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

7. Na temelju tih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivom na članke 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 96/2003, 46/2007, 79/2007; dalje ZZP/03) utvrdio da je odredba sadržana u članku 11.3 Ugovora nepoštena, a time i ništetna. Primjenjujući članke 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO) prvostupanjski je sud obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa sa zateznim kamatama koje teku od dana kada je naplaćena ulazna naknada obrade kredita. Tuženikov prigovor zastare je odbijen jer po shvaćanju prvostupanjskog suda u slučaju restitucijskog zahtjeva zastarni rok teče od pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe, tako da zastarni rok iz članka 225. ZOO-a još nije niti počelo teći. Prvostupanjski sud se pri tom pozvao i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici građanskog odjela od 30. siječnja 2020. broj. Su-IV-47/2022-2.

8. Ispitujući presudu na temelju dužnosti i ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjska presuda, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, bila opterećena povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a nije počinjena niti povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju tuženik u žalbi ukazuje.

9. Žalitelj ne pobija utvrđenja prvostupanjskog suda da se o spornoj ugovornoj odredbi nije moglo pregovarati niti navodi da je tužitelj na njezin sadržaj mogao utjecati, međutim smatra kako nije utvrđeno na koji način je došlo do znatne ugovorne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa da bi takva odredba bila ništetna. Pri tom žalitelj navodi kako se radi o naknadi za uslugu koja je određena u fiksnom iznosu od iznosa kredita te da je ta naknada bila dovoljno jasno određena da se može utvrditi njezina konkretna visina. Zbog toga smatra da je nejasno na osnovu čega je prvostupanjski sud utvrdio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kad se radi o jasnoj, razumljivoj i lako uočljivoj odredbi.

10. Nije sporno da je ugovorna naknada utvrđena u postotku od odobrenog iznosa kredita, ali to znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što ide u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog zahtjeva i odobravanju kredita. Tuženik ne navodi na što se točno naknada odnosi i koji su to troškovi kredita niti je dokazao opravdanost naknade za obradu kredita u fiksnom postotku pa je jasno da je ta ugovorna odredba nije u cijelosti jasna i razumljiva pa je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača te je sukladno članku 81. i 87. ZZP/03 nepoštena, a time i ništetna, zbog čega je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju te nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

11. Nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude ni žalbeni navodi kojima tuženik ukazuje da je kreditna institucija te da u vrijeme zaključenja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade i to iz razloga jer je ta odredba, ona o ulaznoj naknadi, u konkretnom slučaju, suprotna propisima koji uređuju zaštitu potrošača.

12. Tuženik u žalbi pogrešno prenosi tumačenje Suda Europske unije iz presude od 3. listopada 2019., C-621/17, Kiss i CIB Bank, jer je taj sud ocjenu transparentnosti i poštenosti slične ugovorne odredbe učinio ovisnom o uvjetu „da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora“ te ispunjenje tog uvjeta ostavio na procjenu nacionalnom sudu. Takvo je tumačenje Suda Europske unije i u presudi od 30. travnja 2025., C-699/2023, Caja Rural de Navarra u kojoj se navodi da potrošaču treba biti omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz te ugovorne odredbe, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru te u tom slučaju ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Tuženik se poziva na odredbe Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) međutim ista se ne primjenjuje na ugovore koji su sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013, a ujedno valja istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. potvrdio ništetnost ulaznih naknada za obradu kredita ukoliko potrošaču, kao u ovom slučaju, nisu bili poznati ranije navedeni parametri.

14. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, jer zastara restitucijskih zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

14.1. Takvo pravno shvaćanje je u skladu s presudom Suda Europske unije u predmetu C-485/19 (Profi Credit Slovakia) od 22. travnja 2021., u kojoj je zauzeto shvaćanje da odredbe slovačkog Građanskog zakonika, prema kojima se zastara restitucijskog zahtjeva i kod potrošačkih ugovora koji su utvrđeni ništetnim računa od izvršenog plaćanja, nije u skladu s pravnom stečevinom Europske unije. Navedeno pravno shvaćanje VSRH koje je prihvatio prvostupanjski sud u ocjeni prigovora zastare, a prihvaća ga i ovaj sud, je u skladu s načelom djelotvornosti kao jednim od temeljnih načela prava Europske unije i slijedom toga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava ocjenu prigovora zastare, a pri tom se poziva na stajalište suda EU o ujednačavanju sudske prakse u Republici Hrvatskoj izraženo u predmet Hann-Invest (C-554/21, C-62/21 i C-727/21).

15. Kod vraćanja stečenog bez osnove zatezne kamate trebaju se platiti od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a) jer je tuženik nepošten stjecatelj budući njegovo nepoštenje proizlazi iz činjenice da je on sastavio Ugovor koji sadržava nepoštene a time i ništetne odredbe, a što predstavlja osnovu restitucijskog zahtjeva.

16. Vezano uz navode tuženika u pogledu povrede prava na pravično suđenje, koje je zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90., 135/97., 8/98. - službeni pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - službeni pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - službeni pročišćeni tekst, 76/10., 85/10. - službeni pročišćeni tekst, 5/14. i 69/17.) i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02., 1/06. i 13/17., dalje: Konvencija), treba reći da te odredbe sadrže samo određena procesna jamstva, a ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred prvostupanjskim sudom tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja, te da iznosi činjenice i predlaže dokaze i da na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj odluci prvostupanjski sud je odgovorio na sve odlučne navode tuženika te je presuda dostatno obrazložena i ne može se smatrati arbitrarnom.

17. Žalitelj pobija odluku o troškovima postupka paušalno, ne navodeći razloge pobijanja. Kako ovaj sud, a s obzirom na početak prvostupanjskog postupka (postupak je započeo nakon 1. rujna 2019. kada je stupio na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-u "Narodne novine" broj: 70/19, dalje: ZID ZPP) ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka valjalo je potvrditi tu odluku sadržanu u točki III. izreke prvostupanjske presude.

18. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.

19. S obzirom na to da žalitelj nije sa žalbom uspio to je njegov zahtjev da mu tužitelj naknadi troškove žalbe valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude na temelju članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Dubrovniku,19. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Verica Perić Aračić