Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-235/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić, kao predsjednice vijeća, Josite Begović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Zorana Nikolića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina odvjetnik iz [adresa] protiv Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P-4812/2024-7 od 27. studenoga 2024., u sjednici održanoj 19. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P-4812/2024-7 od 27. studenoga 2024.

II. Tuženikov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P-4812/2024-7 od 27. studenoga 2024. suđeno je:

" I. Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 320-50-35557479 od 6. srpnja 2006. godine zaključenog između tužitelja ŠJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ŠJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 254,35 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12.7.2006. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 530569666535 naknaditi tužitelju ŠJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 981,18 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. studenog 2024. godine pa do isplate stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Prvostupanjsku presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/2025 - u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti i u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, podredno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Žalitelj traži i naknadu troškova žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti članka 3. Ugovora o kreditu broj: 320-50-35557479 od 6. srpnja 2006. (dalje: Ugovor) kojim je ugovorena ulazna naknada za obradu kredita te zahtjev kojim traži isplatu iznosa kojeg je tuženik primio na ime te ništetne odredbe.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor zaključili Ugovor kojim je tužitelju odobren gotovinski kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 12.550,00 CHF,

- da taj Ugovor ima obilježja potrošačkog ugovora,

- da je u članku 3 Ugovora navedeno da se korisnik kredita (tužitelj) obvezuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % od iznosa kredita,

- da je tužitelju tuženik pri isplati kredita na ime te naknade ustegnuo iznos od 254,35 EUR,

- da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj,

- da tužitelj nije znao koju uslugu ili trošak tim iznosom podmiruje i koja je svrha naknade zbog čega je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

7. Na temelju tih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivom na članke 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 96/2003, 46/2007, 79/2007; dalje ZZP/03) utvrdio da je odredba sadržana u članku 3 Ugovora nepoštena, a time i ništetna. Primjenjujući članke 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO) prvostupanjski je sud obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa sa zateznim kamatama koje teku od dana kada je naplaćena ulazna naknada obrade kredita. Tuženikov prigovor zastare je odbijen jer po shvaćanju prvostupanjskog suda u slučaju restitucijskog zahtjeva zastarni rok teče od pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe, tako da zastarni rok iz članka 225. ZOO-a još nije niti počeo teći. Prvostupanjski sud se pri tom pozvao i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici građanskog odjela od 30. siječnja 2020. broj. Su-IV-47/2022-2.

8. Ispitujući presudu na temelju dužnosti i ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjska presuda, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, bila opterećena povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a nije počinjena niti povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju tuženik u žalbi ukazuje.

9. Žalitelj ne pobija utvrđenja prvostupanjskog suda da se o spornoj ugovornoj odredbi nije moglo pregovarati niti navodi da je tužitelj na njezin sadržaj mogao utjecati, međutim smatra kako nije utvrđeno na koji način je došlo do znatne ugovorne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa da bi takva odredba bila ništetna. Pri tom žalitelj navodi kako se radi o naknadi za uslugu koja je određena u fiksnom iznosu od iznosa kredita te da je ta naknada bila dovoljno jasno određena da se može utvrditi njezina konkretna visina. Zbog toga smatra da je nejasno na osnovu čega je prvostupanjski sud utvrdio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kad se radi o jasnoj, razumljivoj i lako uočljivoj odredbi.

10. Nije sporno da je ugovorna naknada utvrđena u postotku od odobrenog iznosa kredita, ali to znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što ide u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog zahtjeva i odobravanju kredita. Tuženik ne navodi na što se točno naknada odnosi i koji su to troškovi kredita niti je dokazao opravdanost naknade za obradu kredita u fiksnom postotku pa je jasno da je ta ugovorna odredba nije u cijelosti jasna i razumljiva pa je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača te je sukladno članku 81. i 87. ZZP/03 nepoštena, a time i ništetna, zbog čega je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju te nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

11. Tuženik se poziva na odredbe Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) međutim ista se ne primjenjuje na ugovore koji su sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013, a ujedno valja istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. potvrdio ništetnost ulaznih naknada za obradu kredita. Takvo je tumačenje Suda Europske unije i u presudi od 30. travnja 2025., C-699/2023, Caja Rural de Navarra u kojoj se navodi da potrošaču treba biti omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz te ugovorne odredbe, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru te u tom slučaju ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, jer zastara restitucijskih zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

12.1. Takvo pravno shvaćanje je u skladu s presudom Suda Europske unije u predmetu C-485/19 (Profi Credit Slovakia) od 22. travnja 2021., u kojoj je zauzeto shvaćanje da odredbe slovačkog Građanskog zakonika, prema kojima se zastara restitucijskog zahtjeva i kod potrošačkih ugovora koji su utvrđeni ništetnim računa od izvršenog plaćanja, nije u skladu s pravnom stečevinom Europske unije. Navedeno pravno shvaćanje VSRH koje je prihvatio prvostupanjski sud u ocjeni prigovora zastare, a prihvaća ga i ovaj sud.

13. Kod vraćanja stečenog bez osnove zatezne kamate trebaju se platiti od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a) jer je tuženik nepošten stjecatelj budući njegovo nepoštenje proizlazi iz činjenice da je on sastavio Ugovor koji sadržava nepoštene a time i ništetne odredbe, a što predstavlja osnovu restitucijskog zahtjeva.

14. Suprotno žalbenim navodima tužitelju ima pravo na trošak pristupa na ročište za objavu presude jer je taj trošak potreban u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a budući sud poziva stranke na ročište za objavu presude radi uručenja pisanog otpravka presude, a u slučaju urednog primitka poziva od tog ročišta teče i rok za izjavljivanje žalbe. Tužitelj ima pravo i na trošak podneska od 1. listopada 2024. Naime, zbog navoda tuženika iznesenih u odgovoru na tužbu, tužitelj je bio primoran detaljno obrazložiti svoje stavove te dodatno pojasniti pravnu osnovu svojih zahtjeva. U istom podnesku tužitelj je predložio i ustrajao na izvođenju dokaza, priložio relevantnu sudsku praksu u predmetima istovjetne pravne prirode te se izričito očitovao na činjenične i pravne prigovore tuženika.

15. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I. izreke na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.

16. S obzirom na to da žalitelj nije sa žalbom uspio, to je njegov zahtjev da mu tužitelj naknadi troškove žalbe valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke na temelju članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Dubrovniku, 19. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Verica Perić Aračić