Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž-208/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić, kao predsjednice vijeća, Josite Begović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Zorana Nikolića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Zlatko Kovačić, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu broj: P-1178/2023-24 od 19. veljače 2025., u sjednici održanoj 19. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj: P-1178/2023-24 od 19. veljače 2025. potvrđuje.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu broj: P-1178/2023-24 od 19. veljače 2025. suđeno je:
" I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 016- 1419/2004 koji su 16. prosinca 2004. sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka i koja glasi: « … u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan isplate».
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužiteljici VP iznos od 4.675,67 EUR (četiritisućešestosedamdesetpet eura i šezdesetsedam eurocenti) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:
- na iznos od 2,39 EUR od 6. siječnja 2009.,
- na iznos od 5,62 EUR od 5. veljače 2009.,
- na iznos od 7,08 EUR od 4. ožujka 2009.,
- na iznos od 3,05 EUR od 4. travnja 2009.,
- na iznos od 3,83 EUR od 6. svibnja 2009.,
- na iznos od 2,27 EUR od 6. siječnja 2010.,
- na iznos od 7,45 EUR od 4. veljače 2010.,
- na iznos od 6,26 EUR od 4. ožujka 2010.,
- na iznos od 13,28 EUR od 2. travnja 2010.,
- na iznos od 11,95 EUR od 4. svibnja 2010.,
- na iznos od 14,54 EUR od 3. lipnja 2010.,
- na iznos od 24,57 EUR od 3. srpnja 2010.,
- na iznos od 12,44 EUR od 9. srpnja 2010.,
- na iznos od 32,38 EUR od 1. kolovoza 2010.,
- na iznos od 46,49 EUR od 4. rujna 2010.,
- na iznos od 0,02 EUR od 29. rujna 2010.,
- na iznos od 41,63 EUR od 7. listopada 2010.,
- na iznos od 33,78 EUR od 5. studenog 2010.,
- na iznos od 50,35 EUR od 2. prosinca 2010.,
- na iznos od 71,42 EUR od 8. siječnja 2011.,
- na iznos od 56,50 EUR od 3. veljače 2011.,
- na iznos od 62,24 EUR od 5. ožujka 2011.,
- na iznos od 55,58 EUR od 6. travnja 2011.,
- na iznos od 56,79 EUR od 4. svibnja 2011.,
- na iznos od 84,99 EUR od 3. lipnja 2011.,
- na iznos od 87,74 EUR od 5. srpnja 2011.,
- na iznos od 111,31 EUR od 2. kolovoza 2011.,
- na iznos od 99,20 EUR od 6. rujna 2011.,
- na iznos od 85,95 EUR od 6. listopada 2011.,
- na iznos od 84,53 EUR od 4. studenog 2011.,
- na iznos od 83,51 EUR od 3. prosinca 2011.,
- na iznos od 89,83 EUR od 5. siječnja 2012.,
- na iznos od 95,33 EUR od 3. veljače 2012.,
- na iznos od 0,01 EUR od 28. veljače 2012.,
- na iznos od 96,08 EUR od 2. ožujka 2012.,
- na iznos od 92,27 EUR od 4. travnja 2012.,
- na iznos od 94,84 EUR od 4. svibnja 2012.,
- na iznos od 96,60 EUR od 5. lipnja 2012.,
- na iznos od 93,64 EUR od 6. srpnja 2012.,
- na iznos od 94,42 EUR od 2. kolovoza 2012.,
- na iznos od 92,20 EUR od 5. rujna 2012.,
- na iznos od 87,46 EUR od 4. listopada 2012.,
- na iznos od 92,58 EUR od 3. studenog 2012.,
- na iznos od 95,04 EUR od 7. prosinca 2012.,
- na iznos od 93,25 EUR od 5. siječnja 2013.,
- na iznos od 83,60 EUR od 5. veljače 2013.,
- na iznos od 91,80 EUR od 5. ožujka 2013.,
- na iznos od 92,51 EUR od 4. travnja 2013.,
- na iznos od 89,30 EUR od 7. svibnja 2013.,
- na iznos od 79,30 EUR od 7. lipnja 2013.,
- na iznos od 79,05 EUR od 4. srpnja 2013.,
- na iznos od 81,50 EUR od 2. kolovoza 2013.,
- na iznos od 85,44 EUR od 5. rujna 2013.,
- na iznos od 90,89 EUR od 3. listopada 2013.,
- na iznos od 88,08 EUR od 5. studenog 2013.,
- na iznos od 90,07 EUR od 3. prosinca 2013.,
- na iznos od 92,33 EUR od 8. siječnja 2014.,
- na iznos od 93,66 EUR od 5. veljače 2014.,
- na iznos od 0,07 EUR od 22. veljače 2014.,
- na iznos od 96,70 EUR od 6. ožujka 2014.,
- na iznos od 95,73 EUR od 2. travnja 2014.,
- na iznos od 92,44 EUR od 7. svibnja 2014.,
- na iznos od 91,39 EUR od 5. lipnja 2014.,
- na iznos od 91,87 EUR od 2. srpnja 2014.,
- na iznos od 95,59 EUR od 5. kolovoza 2014.,
- na iznos od 98,73 EUR od 4. rujna 2014.,
- na iznos od 98,08 EUR od 3. listopada 2014.,
- na iznos od 100,79 EUR od 8. studenog 2014.,
- na iznos od 102,64 EUR od 3. prosinca 2014.,
- na iznos od 99,24 EUR od 6. siječnja 2015.,
- na iznos od 2,18 EUR od 9. siječnja 2015.,
sve do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.
III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. naknaditi tužiteljici VP parnični trošak u iznosu od 1.400,00 EUR (tisućučetristo eura) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.
IV. Odbija se zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadom parničnog troška, u cijelosti".
2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da sud pobijanu presudu preinači, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba je neosnovana.
5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnima odredbi Ugovora o kreditu broj 016.1419/2004 od 16. prosinca 2004. dalje Ugovor), i to onih kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za švicarske franke (CHF), te isplata stečenog bez osnove na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do isplate.
6. Među strankama nije sporno da su zaključile Ugovor o kreditu radi kupnje motornog vozila kojim je prednik tuženika kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti iznos od 47.500,00 CHF, a obračunat prema srednjem tečaju kreditora (tuženika), te je ugovoreno da se odobreni kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.
7. Prvostupanjski je sud utvrđenja o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli utemeljio na pravnim utvrđenjima iz odluka sudova na koje se pozvao tužitelj, a koje su donesene u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača – korisnika kredita s valutnim klauzulama vezanim uz CHF i s promjenjivim kamatnim stopama. Riječ je o presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018 od 19. studenoga 2019.
8. Navedenim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je (i) tuženik, u razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o švicarskom franku kao valuti uz koji je vezana glavnica, a da nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su banke postupile suprotno odredbama, u vrijeme sklapanja Ugovora važećeg, Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, dalje: ZZP/03).
9. Na temelju financijskog vještačenja prvostupanjski je sud utvrdio koliko je tužiteljica plaćala tuženiku više s osnove povećanja tečaja CHF u odnosu na početni, pa je obvezao tuženika navedene razlike platiti tužitelju jer je isto stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a svoju je odluku utemeljio na odredbama članaka 323. stavak 1. u vezi 1111. i 1115., te članku 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/2021, 114/22, 156/22, 145/23, 155/2023 – u daljnjem tekstu: ZOO).
10. Ispitujući presudu na temelju dužnosti i ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjska presuda, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, bila opterećena povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje tako pazi po službenoj dužnosti, a nije počinjena niti povreda odredbi iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik. Protivno žalbenim tvrdnjama pobijana presuda nema proturječnosti niti su razlozi presude o odlučnim činjenicama proturječni.
11. Protivno shvaćanju žalitelja ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, pozivajući se na pravna utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača.
12. U vezi ovog postupka suda u žalbi se navodi da sud zanemaruje okolnosti konkretnog slučaja, jer su u ovom slučaju ugovorne odredbe bile jasne, da se o njima pregovaralo, te da nije postojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na ovaj žalbeni navod za istaknuti je da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na utvrđenja iz kolektivnih presuda oslonom na članak 502.c ZPP-a. Nadalje, treba reći da se u kolektivnom sporu ispitivala valjanost pojedinih ugovornih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima.
12.1. S obzirom na vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku po kolektivnoj tužbi, uvažavajući činjenicu da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i Rev-3142/2018-2), tuženik jest u ovom postupku mogao dokazivati da je konkretnog tužitelja obavijestio o onome što nije bio sadržaj obavijesti svih potrošača u reklamnoj i predugovornoj fazi i onoga što je bio sadržaj tipskih, unaprijed pripremljenih ugovora kakav je predmetni, a što bi dovelo do drugačijeg utvrđenja u pogledu (ne)poštenosti odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, točnije da ga je obavijestio o rizicima fluktuacije tečaja CHF, što tuženik nije niti tvrdio, pa logično niti dokazivao.
13. Žalbenim navodima ponavljaju se tvrdnje o dopuštenosti valutne klauzule, jasnoći, razumljivosti i lakoj uočljivost valutne klauzule, o tome da je tužiteljica mogla birati u kojoj će valuti kredit uzeti kao i o tome da nije došlo do znatne neravnoteže na štetu potrošača, ali sve navedeno nije od utjecaja za valjanost utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovornih odredbi vezanih za valutu CHF jer je taj zaključak pravilno utemeljen na utvrđenjima iz presude donesene po kolektivnoj tužbi (sukladno članku 502.c ZPP-a) za koje je sud vezan.
14. Pravilno je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka financijske struke jer je isti dan temeljem materijalnih dokaza i sukladno pravilima struke, jer je njime utvrđeno koliko je tužiteljica više platila s obzirom na promjene tečaja CHF u odnosu na onaj koji je važio prilikom sklapanja ugovora.
15. Neosnovana je žalbena tvrdnja da pobijana presuda nije pravilna jer prvostupanjski sud nije uzeo u obzir tzv. „negativne razlike“ odnosno ono što je tužiteljica plaćala manje kada je tečaj bio manji od početnog. Takve „negativne razlike“ sud treba uzeti u obzir, točnije o njima odlučiti samo ako postoji protutužbeni zahtjev ili prigovor prijeboja, što je, prema shvaćanju ovog suda, uvjet da bi se o tome raspravljalo ili odlučivalo (tako i VSRH u odluci proširenog vijeća Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).
16. Protivno navodima žalitelja pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare kao neosnovan. Po stajalištu ovog suda zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača ("švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojima je utvrđena ništetnost. U konkretnom slučaju zastara za povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli je počela teći 14. lipnja 2018., tako da do podnošenja tužbe u ovom predmetu (13. lipnja 2023.) nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225 ZOO.
17. Neosnovano žalitelj tvrdi da bi se trebao smatrati poštenim stjecateljem jer njegovo nepoštenje izvire iz činjenice da je upravo on sastavio nepoštene (i upravo zbog toga ništetne) ugovorne odredbe, pa se ni on ne može drugačijim smatrati, a tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu od dana kada je tuženik, kao nepošteni stjecatelj, stekao bez osnove utuženu svotu, a sve temeljem članka 1115. ZOO.
18. Ne može se prihvatiti kao pravilno stajalište žalitelja da je trebalo primijeniti Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja radnji. Naime, u vrijeme donošenja prvostupanjske presude na snazi je bila Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje OT), a prema Tbr. 52. stavku 3. OT kada sud odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Iz navedenog slijedi da je i za radnje poduzete prije stupanja na snagu OT, a stupila je na snagu 25. studenoga 2023., u pogledu troška zastupanja na teret protivne strane i vrijednosti boda treba primijeniti OT. Prvostupanjski je sud upravo to i učinio, dakle pravilno je primijenio materijalno pravo. Pozivanje žalitelja na odluku Visokog trgovačkog suda RH broj PŽ-2450/2023-2 od 30. prosinca 2023. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje suprotno shvaćanju prvostupanjskoga suda. nije od značaja jer to shvaćanje nije obvezujuće i odluka zbog toga nije nezakonita. Ujedno treba istaknuti kako je u sudskoj praksi prevladalo shvaćanje po kojemu se u ovoj činjeničnoj situaciji primjenjuje tarifa koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (tako i u odlukama VSRH Rev-940/2020 od srpnja 2023., Rev-847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev- 562/2024 od 7. svibnja 2024.)
19. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I. izreke na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.
20. S obzirom na to da žalitelj nije sa žalbom uspio, to je njegov zahtjev da mu tužiteljica naknadi troškove žalbe valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude na temelju odredbe članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.
U Dubrovniku, 19. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća:
Verica Perić Aračić
