Poslovni broj: Usž-4850/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

RJE Š ENJE

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović , predsjednice vijeća , Sanje Štefan i Silvija Čovića , članova vijeća , te sudske savjetnice Katarine Skrbinac , zapisničarke , u upravnom sporu tužitelja N.J.-BAŠKA doo za ugostiteljstvo, trgovinu i usluge , Dugo Selo , Šaškovečka ulica 4 , kojeg zastupa opunomoćenik Domagoj Miličević , odvjetnik iz Požege , Sv. Florijana 8/II , protiv tuženika Državnog inspektorata , Područnog ureda Rijeka , Službe za nadzor radnih odnosa , Rijeka , Lošinjska 16 , radi inspekcijskog nadzora u području radnih odnosa, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Rijeci , poslovni broj: Us I-1852/2025-4 od 11. studenoga 2025. , na sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2026.

rije š io je

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Rijeci , poslovni broj: Us I-1852/2025-4 od 11. studenoga 2025.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenim rješenjem prvostupanjskog suda odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.

2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je podnio žalbu zbog svih razloga propisanih u članku 126. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24. - dalje: ZUS) .

Dalje u žalbi tužitelj u bitnome navodi da je pobijano rješenje pogrešno utemeljeno u činjeničnom i pravnom supstratu, jer se šteta na koju je ukazao u prijedlogu ne može smatrati dovršenim, već ima trajni, kumulativni i teško popravljivi karakter, zbog čega se smatra da je pogrešno primijenio članak 42. stavak 2. ZUS-a , a posebno upire na povredu načela razmjernosti između zaštite prava tužitelja i javnoga prava. interesa.

Dalje u žalbi tužitelj iscrpno navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da sud nije razmotrio specifične okolnosti konkretnog slučaja, prirodu i intenzitet potencijalne štete te odnos između privatnog interesa tužitelja i javnog interesa, a niti je dao osvrt na pitanje razmjernosti i svrhovitosti odgode, već je pristupio formalističkoj provjeri ukupno propisanih uvjeta, što je dovelo do povrede članka 42. stavka 2. ZUS-a , ai do odstupanja od standarda. koji proizlaze iz sudske prakse. Dalje u žalbi tužitelj ističe da je postupanje suda zanemarilo samu bit instituta privremene sudske zaštite, jer nije ispitao prevaže li zaštitu tužitelja nad općim interesom za izvršenje upravnog akta, tj. bi li privremena odgoda izvršenja onemogućila ili ugrozila primjenu propisa iz područja neprijavljenog rada, niti činjenica da je inspekcijsko postupanje dovršeno i da odgoda izvršenja nema utjecaja na nadzorne vlasti niti na zaštitu radnika, jer druge strane podmirio potencijalne posljedice koje izvršenjem osporenog rješenja prije okončanja spora mogu nastati za tužitelja . Dodao je da je sud razmatrao kriterije koji nisu zakonom propisani, zaključivši da tužitelj nije vjerojatno učinio ozbiljnu i teško popravljivu štetu, tj. da nije "precizno elaborirao štetu", odnosno da je navodna šteta manja jer je prethodno već izvršio novčanu obvezu propisanim inspekcijskim rješenjem. Tužitelj dodaje da je takvo stajalište protivno naravi štete koju institut odgodnog učinka ima svrhu spriječiti. Tužitelj dalje u žalbi dodaje i druge razloge zbog kojih smatra da plaćanje novčane obveze ne umanjuje niti negira postojanje štete, već protivno tome, u situaciji u kojoj će se sudski postupak voditi kroz daljnje razdoblje, odljev likvidnih sredstava iz poslovanja poslodavca predstavlja prvi korak u nastavku trajne financijske štete, osobito kod pravnog subjekta čije poslovanje ima izrazito sezonsku strukturu prihoda, a njegova likvidnost ovisi o kratkim ciklusima priljeva tijekom ljetnih mjeseci. Dodaje da je sud potpuno zanemario činjenicu da je neposredni financijski učinak novčane obveze samo jednog segmenta potencijalne štete, a stvarni rizik je u kumulativnim posljedicama izvršenja rješenja prije sudske ocjene zakonitosti osporene odluke.

Zaključno, tužitelj navodi da se sud uopće nije osvrnuo na posljedice koje će imati javna objava poslodavca u Registru poslodavaca kod kojih je utvrđen neprijavljeni rad, propisan u članku 12. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada, na njegovu poslovnu reputaciju, a koje se naknadno ne mogu ukloniti ni poništenjem rješenja, a niti se mogu sanirati financijskim kompenzacijama, jer ti podaci ostaju dostupni trećim, poslovnim partnerima i lokalnoj zajednici, uz dugoročno narušavanje povjerenja i tržišne pozicije poslodavca. S time u vezi dodaje da u sudskoj praksi odgodni učinak djeluje kao mehanizam zaštite od reputacijskih posljedica koje se naknadno, nakon javne objave ne mogu popraviti. Dodaje da je sud postavio nerazmjerno visoki dokazni standard, koji je protivan prirodi privremene sudske zaštite, a koja ne traži potpunu i iscrpnu dokaznu razradu, već samo da se realno ukaže na predvidivu opasnost od nastanka teško popravljive štete. Smatra da je tržišna i reputacijska šteta ključni element teško popravljive štete, a i da je sud bio dužan razmotriti posljedice objave, a ne samo trenutačni status obveza. Navodi da s druge strane sud uopće nije obrazložio razloge zbog kojih bi odgoda bila protivna javnom interesu, već je tužitelju isključivo nametnuo teret dokazivanja, iako javni interes nije apstraktno načelo, već se ocjenjuje u odnosu na konkretne posljedice odgode. Tužitelj napominje da odgoda izvršenja rješenja ne bi na bilo koji način dovela u pitanje zakonsku svrhu nadzora, već samo privremeno odgodila nastup daljnjih posljedica, prije svega reputacijskih. Tužitelj predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, preinači prvostupanjsku presudu te odredi da tužba ima odgodni učinak do pravomoćnog okončanja upravnog spora.

3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući zakonitost pobijanog rješenja sukladno članku 134. stavku 1. ZUS -a, u granicama žalbenih navoda, a pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, ovaj Sud ocjenjuje da nisu osnovani žalbeni navodi zbog kojih se rješenje osporava, niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

6. Iz spisa podataka, kao i obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je tužitelj podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika , klasa: UP/I -116-02/25- 01/323 , urbroj: 443-02-02-10-25-3 od 27. kolovoza 2025. , kojim je tužitelju , u svojstvu poslodavcu naloženo da podnese prijavu na mirovinsko osiguranje za radnice SFi JFte da uplati iznos od 2.650,00 eura za svakog neprijavljenog radnika, uz ostale odluke pobliže navedene u tom rješenju. Tužba tužitelja sadrži i prijedlog za povoljni učinak tužbe, jer tužitelj smatra da će mu plaćanje iznosa od 5.300,00 eura nanijeti značajnu financijsku štetu, uz nepovoljan reputacijski učinak, a ukazuje i na okolnost da postoji visok stupanj vjerojatnosti uspjeha u sporu.

7. Članak 42. stavak 2. ZUS-a , propisuje da se sud može odlučiti da tužba ima odgodan učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

8. Prvostupanjski sud je osnovanost prijedloga za odgodni učinak tužbe razmatrao na način da je ispitao jesu li ukupno ispunjeni uvjeti propisani u odredbi članka 42. stavka 2. ZUS-a , tj. jesu li ispunjene tri skupno propisane pretpostavke za određivanje odgodnog učinka tužbe. S time u vezi se dodaje da već izostanak jedne od propisanih pretpostavki dovodi do odbijanja prijedloga.

9. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja navodi da se navedena zakonska odredba nužno tumači striktno, jer predstavlja odstupanje od nesuspenzivnog djelovanja tužbe u upravnom sporu u smislu članka 42. stavka 1. ZUS - a . Dodaje se i da se kod odlučivanja o prijedlogu za određivanje odgodnog učinka tužbe ne razmatraju meritum stvari (osnovanost tužbenog zahtjeva, mogući ishod spora i sl.), niti je određivanje odgodnog učinka tužbe subjektivno pravno stranke, već ovlašteni sud, pod zakonom propisanim pretpostavkama.

10. Dalje u pobijanom rješenju sud navodi da tužitelj nije dokumentirao učinak uplate iznosa od 5.300,00 eura na svoje poslovanje, tj. da je propustio učiniti vjerojatnim nastupom teško popravljive štete u smislu članka 42. stavka 2. ZUS-a , tim više jer je već dobrovoljno izvršio dio osporenog rješenja kojim mu je naloženo plaćanje navedenog iznosa.

11. Slijedom iznesenog, sud ocjenjuje da bi u okolnostima konkretnog slučaja, odgoda izvršenja tuženikovog rješenja bila protivna javnom interesu, uvažavajući narav predmetne upravne stvari, tj. svrhu i cilj koji se želi postići primjenom mjerodavnog propisa koji regulira područje radnih odnosa u konkretnoj stvari, Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada , a primjenom kojeg je upravo proveden inspekcijski nadzor i tužitelju , kao poslodavcu naloženo da postupi sukladno mjerodavnim odredbama.

12. Slijedom iznesenog, sud pravilno ocjenjuje da bi u predmetnom slučaju odgoda izvršenja tuženikovog rješenja bila protivna javnom interesu, a izostanak jednog od zakonom propisanih razloga je dovoljan za odbijanje prijedloga za odgodni učinak tužbe.

13. Slijedom iznesenog, ovaj Sud ocjenjuje da je rješenje prvostupanjskog suda pravilno i zakonito, a žalbeni razlozi ne dovode do donošenja drugačije odluke, jer nisu odlučni za ocjenu zakonitosti pobijanog rješenja. Stoga, niti razlozi koji se tiču ​​rezultat koji će nastati za tužiteljevu poslovnu reputaciju, niti drugi razlozi koji se odnose na meritum predmetne stvari i eventualni ishod spora, ne mogu biti predmet razmatranja u konkretnom slučaju, važeći pretpostavke propisane u članku 42. stavak 2. ZUS-a .

14. Stoga, ovaj Sud , ocijenivši da tužitelj žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. u vezi članka 128. stavka 4. ZUS-a žalbu je odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje.

U Zagrebu 19. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović