Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-609/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Andrea Dominkuš, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9526/19-43 od 12. travnja 2023., u sjednici vijeća 19. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9526/19-43 od 12. travnja 2023.

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđena je ništetnim odredba čl. 2., članka 7. i članka 23. točka K Ugovora o namjenskom kreditu od 10. siječnja 2006., solemniziranog dana 12. siječnja 2006. kod javnog bilježnika Milke Čergar iz Sesveta pod brojem OU-19/2006., sklopljenog između LŠ kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke kao kreditora u dijelu u kojem je tužiteljica obvezana platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika ili drugo akta tuženika preko ugovorene kamatne stope od 4,50% godišnje.

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 5.307,56 eura /39.989,81 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. U točki III izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadni parnični trošak u iznosu od od 3.236,97 eura /24.388,95 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

4. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući pobijanu presudu preinačiti te odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz obvezu naknade tuženiku troškova postupka prema troškovniku koji je priložio u spis, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava sve navode žalbe kao neosnovane, te predlaže žalbu odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi. Traži trošak sastava odgovora na žalbu prema troškovniku specificiranom u žalbi.

6. Žalba nije osnovana.

7. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 ; dalje ZPP) jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati. Također, suprotno žalbenim navodima tuženik, izreka pobijane presude je jasna, razumljiva, jer je razvidno koji dio ugovornih odredbi je utvrđen ništetnim, kao i koliki iznos tuženik je dužan platiti tužiteljici.

8. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. i 9. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

9. U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora 10. siječnja 2006. sklopljen ugovor o kreditu za iznos od 110.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

-da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,50% godišnje s tim da prema odredbi čl. 6. ugovora proizlazi da je namjena kredita bila kupnja stana,

-da je financijsko-knjigovodstvenim vještak Darko Prpić iz Darfin d.o.o. u nalazu naveo da ukupna razlika između kamata u anuitetima s osnove promjene kamatne stope između kamate prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na kamatnu stopu prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope od 4,50% godišnje, a od 1. veljače 2014. primjenom zakonski utvrđene kamate stope od 3,23% godišnje, iznosi 7.451,28 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosa od 39.989,76 kn,

-da je financijsko-knjigovodstveni vještak Darko Prpić iz Darfin d.o.o. u dopuni nalaza i mišljenja naveo da razlika između kamate u anuitetima s osnove promjene kamatne stope prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na početni otplatni plan za sve kamate koje su nalazom utvrđene više plaćeni iznos bez primjene zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje od 1. veljače 2014., utvrđeno da ukupna razlika između kamata u anuitetima s osnove promjene kamatne stope prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na početni otplatni plan za sve kamate koje su nalazom utvrđeno više plaćeni iznos iznosi 7.363,76 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 39.248,46 kn,

-da je financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem također utvrđeno da razlika između kamata u anuitetima s osnove promjene kamatnih stopa prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na početni otplatni plan za sve kamate koje su nalazom utvrđene manje plaćeni iznos bez primjene zakonski utvrđene kamate stope od 3,23% godišnje od 1. veljače 2014., utvrđena ukupna razlika između kamata u anuitetima s osnove promjene kamatnih stopa prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na početni otplati plan za sve kamate za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -662,82 CHF, odnosno kunska protuvrijednost -4.159,71 kn.

10. Na temelju navedenog, sud prvog stupnja smatra da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužiteljica, osobno pokrene radi naknade štete, odnosno isplate s ciljem otklona povreda koje su uzrokovane postupanjem, pa kako iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt - 249/14-2 od 9. travnja 2015. proizlazi da kod ugovaranja promjenjive kamatne stope potrošač ne zna koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

11. U odnosu na pitanje zastare ističe da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23-dalje ZOO ) i pravomoćnošću odluke u tom postupku je počela ponovno teći, tj. 13. lipnja 2014., a tužiteljica je podnijela tužbu 14. lipnja 2019., prigovor zastare ocjenjuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a.

12. Dakle, sud prvog stupnja smatra da je vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučuje kao u izreci presude temeljem Zakona o zaštiti potrošača («Narodne Novine» 96/03), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne Novine» 14/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP) u vezi s čl. 3-4., 269., čl. 272. i 323. ZOO-a.

13. Slijedom navedenog obvezuje tuženika da vrati tužiteljici sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja, jer je nepošten stjecatelj, pa kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,50 % godišnje i promjenjive kamatne stope u tom periodu iznosi 5.307,56 eura/39.989,81 kn prihvaća tužbeni zahtjeva tužiteljice i dosuđuje tužiteljici pripadajuće zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, temeljem čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.

14. Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

15. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81. , 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, 46/07 dalje ZZP/03 ). Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužiteljica u ovom postupku mogla se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravo shvaćanje iz postupka «Potrošač», zbog čega se u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitati poštenje spornih odredaba potrošačkih ugovora, pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja u pogledu direktnog učinka, pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa. Naime, prema odredbi 502. a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i druge organizacije koji su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

17. Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine br. 41/14, 120/15, 14/19 - ZZP) u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

18. U ovom postupku dopušteno je dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužiteljici prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi koje utječu na njezinu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Konačno, tužiteljica saslušana kao stranka je iskazala da tuženik sam stavlja u ugovor odredbe o njegovoj samostalnoj promjeni kamatne stope bez da bi tužiteljica mogla utjecati na isto, kao i biti upoznata kada će se, kako i pod kojim uvjetima ista kamatna stopa mijenjati. Također, glede pozivanja tuženika na priloženu dokumentaciju, a koja je vezana uz informiranost tužiteljice, kao što su reklamni materijali, brošure i drugo, treba reći da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima i iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute.

19. Također treba reći da je Direktiva vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjena i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12), s time da u vrijeme sklapanja Ugovora Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme zajednice EU, a sve u svrhu da Europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

20. Glede žalbenih navoda tuženika da tužiteljica nije dokazala svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., treba odgovoriti da je sud prvog stupnja taj prigovor otklonio iznoseći uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj sud. Naime, nesumnjivo je da je tužiteljica ugovor sklopila kao fizička osoba (a ne, primjerice kao vlasnica obrta), a prema odredbi čl. 6. Ugovora iznos kredita utrošen u kupnju stana, pa u takvim okolnostima nije bila dužna prilagati neke druge dokaze o tom statusu, tim više što bi u tom slučaju bila dužna dokazivati negativne činjenice (da nekretninu nije kupila u svrhu obavljanja neke poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti). Tuženik je, s druge strane, bio ovlašten dokazivati upravo te činjenice, dakle da je nekretnina kupljena u svrhu obavljanja profesionalne djelatnosti tužiteljice, a što u postupku nije ni pokušao dokazati.

21. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 10. siječnja 2006. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 4,50%. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

22. Naime, kako je ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da je tužiteljičina obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamatne stope od 4,50 % godišnje što je početna kamatna stopa.

23. Pritom činjenica da je zakonom dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope nije od utjecaja na pravilnost zaključka o nepoštenoj ugovornoj odredbi. To iz razloga jer za razrješenje konkretnog spora nije odlučno što je legitimno pravo banke u ugovorima o kreditu ugovarati promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine, već je odlučno da je tužiteljica trebala biti upoznata s parametrima na temelju kojih će se tako ugovorena kamatna stopa mijenjati. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužiteljici prije sklapanja predmetnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe na određivanje njezine novčane obveze (parametrima promjene kamatne stope) i da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti pristala na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

24. U odnosu na žalbeni navod tuženika da potraživanje tužiteljice nije umanjeno za one mjesece i iznose u kojima je razlika između početno ugovorene kamate bila negativna, treba odgovoriti da tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti istaknuo prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka, sukladno čl. 288.a st. 6. ZPP-a i čl. 189. st. 1. ZPP-a, u odnosu na naprijed opisanu razliku pa prema mišljenju ovog suda, prvostupanjski sud o istoj nije bio obvezan odlučiti. Slijedom navedenog, ne ulazeći u pitanje osnovanosti ili neosnovanosti tražbine tuženika, s obzirom na činjenicu da iz utvrđenja prvostupanjskog suda ne proizlazi da je tuženik u ovom postupku iznosio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, a cijeneći da se radi o postupku u kojem tužiteljica potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ti žalbeni navodi nisu osnovani.

25. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

26. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014.) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO- a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

27. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, pa tužba podnesena 14. lipnja 2019., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina.

28. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je izraženo na sjednici Građanskog odjela toga suda održanoj 27. svibnja 2024. prema kojem se u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a), kao u ovom postupku u kojem je sud očito dopustio preinaku, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, pa su neosnovani žalbeni navodi tuženika u pogledu zastare na povišenje tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja. Navedeno proizlazi iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 844/2024-2 i Rev-751/2023-2.

29. Konačno, treba navesti da se odredba čl. 502. c ZPP-a prema njezinom zakonskom tekstu, u vrijeme podnošenja tužbe, odnosila na parnice radi naknade štete, a ne na parnice radi stjecanja bez osnove kao što je u konkretnom slučaju. Međutim, parnični sud s jedne strane na temelju čl. 502. c ZPP-a vezan je pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora, dok s druge strane u skladu s čl. 186. st. 3. ZPP-a nije vezan pravnom osnovom na koju se potrošač pozvao u tužbi, zbog čega je ovlašten restitucijski zahtjev potrošača koji je postavljen kao zahtjev za povrat stečenog bez osnove, pravilno kvalificirati u zahtjev za naknadu predugovorne štete u skladu s čl. 251. st. 2. ZOO-a zbog povrede predugovorne obveze banke da u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, u postupku pregovara o sklapanju ugovora, da odgovarajuće obavijesti potrošaču o promjenjivoj kamatnoj ili u zahtjev za naknadu štete zbog ništetnosti osporenih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a. Stoga su navodi tuženika irelevantni za odluku u ovoj pravnoj stvari.

30. Naime, kako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da tužiteljeva obveza u utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamate po stopi od 4,50 %, to je početna kamatna stopa, odnosno od 1. siječnja 2014., kao dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju do isplate 3,23 % godišnje. Točan je navod tuženika da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, međutim u trenutku sklapanja ugovora ona je iznosila 4,50 %, pa slijedom toga na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po visini od 4,50 % sve dokle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope.

31. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba preplatila tuženiku na ime ugovorene kamate iznos od 5.307,56 eura/39.989,81 kn, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st 1. ZOO-a kada je obvezo tuženika na isplatu navedenog iznosa tužiteljici.

32. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom članka 1115. ZOO obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamata od dana primitka preplaćenih iznosa i s osnove promjenjive redovne kamate veće od ugovorene stope od 4,50 %, odnosno od 1. siječnja 2014., kao dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju do isplate 3,23 % godišnje. Međutim i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je ocijenio i prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je u razdoblju od 1. travnja 2003. do 31. prosinca 2008., 0ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je također postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

33. Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

34. U odnosu na žalbene navode valja reći da je tužiteljica kao stranka predmetnog ugovora i obveznik povrata anuiteta, aktivno legitimirana zahtijevati povrat utuženih razlika, pri čemu nije od utjecaja da li je utužene uplate vršila tužiteljica osobno ili neka treća osoba, jer su uplate izvršene na ime obveze tužiteljice za otplatu kredita.

35. Jednako tako odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st.1. i 155. st.1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje Tarifa), što se odnosi i na nagradu odvjetnika za sastav podneska od 9. rujna 2021. ( list 305-307 spisa ) budući da se navedenim podneskom tužiteljica očituje na nalaz i mišljenje vještaka za koji je tužiteljici pravilno priznata nagrada 100 bodova, te nagradu za sastav podneska od 20. siječnja 2023. (list 364- 366) spisa, budući da se radi o tzv. ostalim podnescima za koji je tužiteljici pravilno priznata nagrada 25 bodova.

36. Iz navedenih razloga, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u točki I. izreke ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

37. Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na žalbu, budući da nije bio potreban za vođenje ovog postupka (čl. 155. ZPP).

U Rijeci 19. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić