Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-228/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Tihane Cišper predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojega zastupa punomoćnik Filip Miličić, odvjetnik u Vukovaru, K. A. Stepinca 58, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojega zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d., Radnička cesta 54, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučuju o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-136/2024-11 od 30. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-136/2024-11 od 30. prosinca 2025. u pobijanom dijelu pod stavcima I., II., III. i V. izreke i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 2. i čl. 4. ugovora o kreditu broj: 146- 134/2007 od 3. svibnja 2007., sklopljenoga između tužitelja OR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita novčanoga iznosa od 82.241,00 CHF u protuvrijednosti u kunama i tužene Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kao kreditora kojim se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskoga franka (CHF) te ista za ugovorne strane od početka zasnivanja obveznopravnoga odnosa ne proizvodi nikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužitelju OR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnova povrata preplaćenoga iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) isplati novčani iznos od 6.140,57 EUR / 46.266,08 kn (slovima: šest tisuća sto četrdeset eura i pedeset sedam centi / četrdeset šest tisuća dvjesta šezdeset šest kuna i osam lipa)1, s pripadajućim zateznim kamatama.“

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.041,98 EUR.

3. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.738,92 EUR.

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku trošak sastava žalbe u iznosu od 365,59 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da su ništetne odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 4. ugovora o kreditu broj: 146-134/2007 od 3. svibnja 2007., sklopljenoga između tužitelja OR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita novčanoga iznosa od 82.241,00 CHF u protuvrijednosti u kunama i tužene Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kao kreditora kojim se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskoga franka (CHF) te ista za ugovorne strane od početka zasnivanja obveznopravnoga odnosa ne proizvodi nikakve pravne učinke (st. I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju s osnova povrata preplaćenoga iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) isplati novčani iznos od 6.140,57 EUR s pripadajućim zateznim kamatama u roku od 15 dana (st. II. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 3.041,98 EUR u roku od 15 dana (st. III. izreke), odbijen je kao neosnovan preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnoga troška sudske pristojbe u iznosu od 79,63 EUR (st. IV. izreke) te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka (st. VI. izreke).

2. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu pod st. I., II., III. i V. izreke, iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).

3. Žalba je osnovana.

4. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu, te povrat iznosa koji su isplaćeni tuženiku na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi.

7. Kako se radi o potrošačkom sporu, prije svega je potrebno razmotriti pravilnost zaključka suda prvog stupnja da tužitelj u predmetnom ugovoru o kreditu ispunjava sve zakonske pretpostavke za priznavanjem statusa potrošača.

8. Prvostupanjski je sud u odnosu na prigovor tuženika da se ne radi o potrošačkom kreditu utvrdio da je predmetnim ugovorom o kreditu u članku 2. istoga izričito naznačeno da se radi o potrošačkom kreditu, koji je sklopljen radi kupnje poljoprivredne mehanizacije, da je tužitelj je kao fizička osoba sklopio s tuženikom kao pravnom osobom – bankom ugovor o potrošačkom kreditu kojim je tuženik odobrio kredit tužitelju u obliku zajma za kupnju poljoprivredne mehanizacije te je tužitelj kao fiducijarni dužnik dopustio osiguranje prijenosom prava vlasništva na kupljenoj poljoprivrednoj mehanizaciji (traktoru) za korist tuženika kao fiducijarnoga vjerovnika, a što je vidljivo iz članka 10. predmetnog ugovora, da je u zapisniku broj:

HBCK1-000203-2007 sa 17. sjednice Kreditnoga odbora za fizičke osobe Čakovec od 23. travnja 2007. (str. 499-500 spisa) navedeno da tužitelj od prihoda OPG-a nema dovoljnu kreditnu sposobnost, a da prema primanjima koja ostvaruje u Republici Italiji ima punu kreditnu sposobnost, da je iz kreditnoga prijedloga broj:

HBCK1-000203-2007 od 24. travnja 2007. (str. 501-505 spisa) vidljivo kako je tužitelj od 2. studenoga 2006. zaposlen u Republici Italiji u tvrtki C.A.L. SAS Pegorin Miriam & C. Via Rommeta 19, San Martino di Lupari PD i da ostvaruje prosječnu mjesečnu neto plaću od 2.615,00 EUR, iz kojih činjenica prvostupanjski sud izvodi zaključak da je tužitelj kao fizička osoba sklopio s tuženikom kao pravnom osobom – bankom ugovor o potrošačkom kreditu.

9. Da se radi o potrošačkom kreditu prvostupanjski sud zaključuje i na temelju iskaza tužitelja. Tužitelj u iskazu navodi da je negdje u vrijeme 2007. godine bio vozač kamiona u međunarodnome transportu, da je u to vrijeme živio od plaće koju je primao kao vozač kamiona u međunarodnome transportu, da je radio za talijansku firmu Cal., da se u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije bavio poljoprivredom kao profesionalnim zanimanjem, da poljoprivredna djelatnost nije predstavljala njegovu poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost, da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu radio za navedenu talijansku firmu, za koju je firmu radio oko 15 godina i da mu je to bila do umirovljenja jedina djelatnost, da je 2024. godine otišao u talijansku mirovinu, a da je prije toga dobio nešto hrvatske i srpske mirovine kada je napunio 65 godina, da je traktor koji je bio predmet ugovora o kreditu koristio povremeno isključivo u privatne svrhe, da održava poljoprivredno zemljište kako isto ne bi zaraslo, odnosno da se isto ne bi zapustilo, da se s obzirom na vrstu posla koju je obavljao kao vozač kamiona u međunarodnome transportu nije niti mogao baviti poljoprivredom kao zanimanjem, već da je navedeni traktor isključivo povremeno koristio u privatne svrhe, da od korištenja traktora nije ostvarivao nikakvu zaradu već da je imao isključivo tekuće troškove. Priznaje da je u to vrijeme bio nositelj OPG-a. Navodi da je traktorom obrađivao površinu zemlje od oko 25 jutara, da je zemlju samo tanjurao da se ne zakorovi, da nije ništa sijao, a da je OPG ugasio 2010. godine te je traktor otplatio od određenog stana kojega je prodao u Italiji. Prije kredita uzgajao je suncokret, pivski ječam i repu šećernu. Poslije kredita nije ništa uzgajao, već je samo održavao zemlju da se ne zakorovi. To nije mogao raditi sa starim traktorom jer je bio dotrajao. Prije sklapanja ugovora o kreditu vršio je poljoprivredne poslove sezonski po pravilima struke.

10. Ovaj se sud sa takvim zaključkom suda prvog stupnja ne može suglasiti. Naime, nije sporno da je tužitelj u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bio nositelj OPG- a, da je u zahtjevu za kredit navedeno da je poslodavac tužitelja obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo - [obrt], [adresa], te da je u Zapisniku Kreditnog odbora Kreditnog odjela za fizičke osobe Čakovec, održane 23. travnja 2007. (list 499 spisa) navedeno da tužitelj od prihoda OPG-a nema dovoljnu kreditnu sposobnost, a da prema primanjima koja ostvaruje u Republici Italiji ima punu kreditnu sposobnost.

11. Prema čl. 2. t. 4. Zakona o poljoprivredi („Narodne novine“ broj 66/2001 i 83/2002, dalje: ZP) obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo jest samostalna gospodarska i socijalna jedinica temeljena na vlasništvu i/ili uporabi proizvodnih resursa i upravljanju obitelji u obavljanju poljoprivredne djelatnosti. Odredbom čl. 2. t. 3. ZP propisano je da poljoprivredno gospodarstvo jest proizvodno-gospodarska jedinica koja se bavi poljoprivredom, a djeluje kao trgovačko društvo, obrt ili zadruga ako je registrirano za obavljanje poljoprivredne djelatnosti te kao seljačko gospodarstvo ili obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Dakle, iz navedenih zakonskih odredbi jasno proizlazi da su se OPG-ovi u pravnom prometu smatrali fizičkim osobama koje obavljaju djelatnost na sličan način kao obrtnici, ali uz specifičnosti poljoprivredne proizvodnje, a prema Zakonu o obrtu („Narodne novine“ broj, 77/1993, 42/1995, 88/1995, 24/1996, 82/1996, 90/1996, 64/2001, 71/2001, 68/2007 i 79/2007) obrt je samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti od strane fizičkih osoba sa svrhom postizanja dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu.

12. Kako je prema čl. 4. t. 21. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj, 19/2022 i 59/2023, dalje: ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a prema odredbama ZP OPG-ovi su se u pravnom prometu smatrali fizičkim osobama koje obavljaju djelatnost na sličan način kao obrtnici, ali uz specifičnosti poljoprivredne proizvodnje, tužitelj prema pravnom stajalištu ovog suda ne ispunjava zakonske pretpostavke iz ZZP, da bi mu se mogao priznati status potrošača u predmetnom ugovor o kreditu. Pritom treba reći da nisu prihvatljivi navodi tužitelja da poljoprivredna djelatnost nije predstavljala njegovu poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost, jer već iz okolnosti da je bio nositelj OPG - a, da je u tom svojstvu digao kredit za kupnju traktora vrijednosti 82.241,00 CHF, da je njime obrađivao površinu zemlje od oko 25 jutara, govore u prilog zaključku da je traktor kupljen radi obavljanje poljoprivredne djelatnosti sa svrhom postizanja dobiti, odnosno ne može se prihvatiti navod tužitelja da je traktor tako velike vrijednosti kupio samo kako bi zemlju tanjurao da se ne zakorovi. Okolnosti koje se odnose na to je li tužitelj bio uspješan u vođenju OPG-a i je li ostvarivao dobit nisu odlučne, jer je bitna svrha radi koje je dignuo predmetni kredit. Isto tako, neovisno o tome što je radio kao vozač za talijansku firmu, OPG predstavlja obiteljsko gospodarstvo, što znači da poljoprivrednu djelatnost, korištenjem kupljenog traktora, mogu obavljati svi članovi obitelji.

13. Stoga, nisu ispunjene zakonske pretpostavke da bi se tužitelju kao potrošaču mogla pružiti zaštita prema propisima o zaštiti potrošača, a tužitelj u tužbi nastupa isključivo u svojstvu potrošača, i kao takav smatra da mu pripada pravna zaštita prema ZZP.

14. Slijedom svega izloženog, a s obzirom na činjenične navode tužbe, trebalo je temeljem čl. 373.a st. 1. alineja 2. ZPP preinačiti pobijanu presudu pod stavkom I. izreke i odbiti zahtjev tužitelja na utvrđenje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli temeljem ZZP nepoštene, odnosno ništetne, a kako se ne radi o ništetnim ugovornim odredbama neosnovan je i zahtjev za isplatu iznosa koji su isplaćeni temeljem tih ugovornih odredbi, tako da je trebalo odbiti i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.140,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

15. Budući da je tuženik uspio u sporu, pripada mu trošak postupka temeljem čl. 154. st. 1. ZPP.

16. Tuženiku pripada trošak za zastupanje po punomoćniku temeljem Tarife o nagradi i naknadama troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: OT), i to mu pripada za sastav odgovora na tužbu 100 bodova temeljem Tbr. 8/1 OT, za sastav podnesaka od 16. rujna 2022. i od 5. studenog 2025. pripada mu temeljem Tbr. 8/4 OT 25 bodova po podnesku, za sastav podneska od 30. ožujka 2023. pripada mu temeljem Tbr. 8/1 OT 100 bodova, za zastupanje na ročištima održanim 6. travnja 2023., 29. listopada 2024. i 11. veljače 2025., pripada mu 100 bodova po ročištu temeljem Tbr. 9/1 OT, što ukupno iznosi 550 bodova ili 1.100,00 EUR, na koji je iznos pribrojen trošak sastava žalbe od 26. svibnja 2023. od 248,66 EUR, što ukupno iznosi 1.348,66 EUR, sa PDV od 25%, 1.685,83 EUR, na koji je iznos pribrojen trošak sudske pristojbe na žalbu od 53,09 EUR, tako da ukupan trošak tuženika iznosi 1.738,92 EUR.

16.1. Tuženiku ne pripada pravo na naknadu troška za sastav podneska od 4. listopada 2022., jer u tom podnesku tuženik iznosi pravne i činjenične navode, koje je već bio iznio tijekom postupka, pa se ne radi o trošku koji bi bio svrsishodan za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP). Ne pripada mu niti trošak za zastupanje na ročištu održanom 20. rujna 2022. (pogrešno u troškovniku navodi 22. listopada 2022., kojeg dana ročište nije održano), jer nije pristupio na to ročište.

17. Stoga je trebalo temeljem čl. 373. t. 3. ZPP preinačiti st. III. i V. izreke presude te odbiti zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.041,98 EUR, i dosuditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 1.738,92 EUR.

18. Tuženiku je priznat trošak sastava žalbe od 125,00 bodova temeljem Tbr. 10/1 OT, ili 250,00 EUR, sa PDV od 25%, 312,50 EUR, sa troškom sudske pristojbe od 53,09 EUR, ukupan trošak žalbe tuženika iznosi 365,59 EUR.

U Velikoj Gorici 19. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Tihana Cišper