REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-429/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Krešimir Sušilović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-1611/2023-26 od 16. siječnja 2026. Općinskog suda u Novom Zagrebu, u sjednici održanoj 19. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća a u preostalom dijelu odbija kao neosnovana tuženikova žalba pa se presuda poslovni broj: P-1611/2023-26 od 16. siječnja 2026. Općinskog suda u Novom Zagrebu:

- preinačuje u točki IV. izreke i sudi tako da se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice CO za isplatu iznosa od 8.418,08 eura sa zateznim kamatama - potvrđuje u točkama I., II. i III. izreke (za isplatu iznosa od 1.597,94 eura i 10.945,65 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate te iznosa od 4.439,36 eura)

- potvrđuje u točkama V. i VI. izreke

- preinačuje u odluci o troškovima prvostupanjskog postupka (točka VII. izreke) i odlučuje tako da se tuženiku nalaže naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 2.680,75 eura sa zateznim kamatama od 16. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi 1. siječnja a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvoga stupnja naloženo tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. isplatiti tužiteljici CO iznose od: 1.597,94 eura i 10.945,65 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate (u točkama I. i II. izreke) pa potom iznos od 4.439,36 eura (u točki III. izreke) i 8.418,00 eura sa zateznim kamatama od 25. travnja 2016. do isplate (u točki IV. izreke) pa je potom utvrđena ništetnom odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj: 312163 od 5. srpnja 2007. koji je sklopljen između tužiteljice i tuženikova prednika Volksbank d.d. u dijelu koji glasi: „Naknada za odobrenje kredita:

0,75% od iznosa kredita, jednokratno na iznos odobrenog kredita“ (u točki V. izreke) te tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 532,22 eura sa zateznim kamatama od 23. travnja 2008. do isplate (u točki VI. izreke) a odlučeno je o troškovima postupka tako da je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 4.150,00 eura sa zateznim kamatama od dana presuđenja 16. siječnja 2026. do isplate (u točki VII. izreke).

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga posebno ističući bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. dalje: ZPP) jer prvostupanjski sud iz razloga što smatra da prvostupanjski sud nije u cijelosti savjesno i brižljivo ocijenio dokaze a to je utjecalo na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude. Smatra da je prvostupanjska presuda protivna stajalištima suda Europske unije jer je prvostupanjskom presudom u cijelosti zanemaren učinak koji je provedba konverzije imala na odnos tužiteljice i tuženika pa se tako Direktiva 93/13 EEZ uopće ne može primijeniti na ovaj predmet. Ističe i pogrešnu primjenu odredaba članka 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju te da je prvostupanjska presuda protivna pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske ali i pravnim shvaćanjima drugostupanjskih sudova posebno ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio članak 5. točka 1. Ugovora o kreditu koji se odnosi na naknade za obradu zahtjeva i administracije kredita nepoštenima smatrajući da ta odredba nije nejasna ili teško razumljiva nije teško uočljiva pa naposljetku ni suprotna načelu savjesnosti i poštenja niti je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužiteljice kao potrošača s obzirom na to da je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 0,75% od iznosa kredita pa je apsurdno tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na drugoj stranici Ugovora o kreditu, bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužiteljici.

2.1. U okviru žalbenog razloga pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja tuženik ističe kako Dodatak br.1. Ugovora o kreditu proizvodi učinke na ugovorni odnos tužiteljice i tuženika od samog nastanka od prvobitnog ugovornog odnosa, odnosno "ex tunc" te kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da se radi o tipskom ugovoru o ulaznoj naknadi te da se odredbama o ulaznoj naknadi ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da sud tijekom cijelog postupka nije proveo ni jedan dokaz koji bi podupirao zaključak da se radi o formuliranom ugovoru a u presudi nije istaknuto niti obrazloženo na temelju čega je prvostupanjski sud donio navedeni zaključak, već je zanemario činjenicu da je tužiteljica svojom slobodnom voljom pristala na prethodno navedene uvjete tuženika za davanje kredita, kao i plaćanje sporne naknade a što je i potvrdila svojim potpisom na ugovorima pa time i da je upoznata s općim aktima tuženika i dala svoj pristanak za njihovu primjenu. Navodi i recentnu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 925/2023-2 u kojoj je navedeno kako potrošač koji je sklopio Dodatak ugovora o kreditu na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/15, nakon sklapanja Dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije u smislu članka 19.c u vezi s čl. 19.e navedenog zakona (npr. zatezne kamate na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta). Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva a podredno ukidanje te presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje. Postavlja i zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 781,25 eura.

3. Tužiteljica, kojoj je tuženikova žalba uredno dostavljena, nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet je spora zahtjev tužiteljice CO za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu od 5. srpnja 2007. koji je sklopljen između tužiteljice i tuženikova prednika Volksbank d.d. (dalje: Ugovor o kreditu) u visini od 1.597,94 eura (po osnovi preplaćenih kamata) i 10.945,65 eura (po osnovi preplaćenih iznosa zbog ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima) te 8.418,00 eura po osnovi razlike glavnice, kao i isplate zateznih kamata na preplaćene iznose do zaključno 30. rujna 2015. u apsolutnom iznosu od 4.439,36 eura pa potom i zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za odobrenje kredita u visini od 0,75% od iznosa kredita i koja je plaćena jednokratno te zahtjev za povrat te naknade u visini od 532,22 eura sa zateznim kamatama od 23. travnja 2008. do isplate.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti iako je nesporno da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015 – dalje: ZID ZPK/15) konverziju koja je provedena u skladu s mjerodavnim odredbama toga Zakona, jer je prvostupanjski sud ocijenio kako konverzijom nije došlo do potpunog obeštećenja tužiteljice kao potrošača za posljedice ništetnih odredaba o promjenjivosti stope redovnih kamata i valutne klauzule u švicarskim francima koje su dovele do znatnog povećanja otplatnih rata kredita koje je tužiteljica plaćala do zaključno 30. rujna 2015., uključujući i tužbeni zahtjev koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za odobrenje kredita tzv. ulaznoj naknadi i isplatu po toj osnovi iznosa od 532,22 eura sa zateznim kamatama od 23. travnja 2008. do isplate.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u tuženikovoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je žalba djelomično osnovana.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja a djelomično je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava zbog čega je valjalo žalbu djelomično prihvatiti – za iznos od 8.418,08 eura koji se odnosi na razliku glavnice, sa zateznim kamatama od 25. travnja 2016. do isplate.

10. U ovoj parnici među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženikov pravni prednik 5. srpnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 122.000,00 švicarskih franaka s rokom otplate od 25 godina i s ugovorenim kamatama po stopi od 5,25% godišnje a promjenjivoj u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke i da se radi o namjenskom kreditu za kupnju stana u [adresa] (dalje: Ugovor o kreditu).

10.1. Nije sporno ni da je nakon sklapanja Ugovora o kreditu tuženikov prednik (Volksbank d.d.) nekoliko puta jednostrano povećavao kamatnu stopu (raspon povećanja od 5,30 do 5,60% do prosinca 2013.) te da su zbog toga i značajnog povećanja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu znatno povećani anuiteti kredita.

11. I dalje je sporno ima li tužiteljica više bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa s obzirom na to da je izvršena konverzija na koju je pristala, ali i to radi li se uopće o ništetnim odredbama Ugovora o kreditu u pogledu ugovaranja promjenjive stope redovnih kamata na kredit i valutnoj klauzuli u švicarskim francima odnosno je li tužiteljica o tome informirana da bi mogla dati svoj valjani pristanak, kao i je li odredba o naknadi za obradu kredita (tzv. ulaznoj naknadi) nepoštena pa time i ništetna.

12. U konkretnom su slučaju, kao što je već navedeno, stranke sklopile Dodatak – Konverziju kredita na temelju odredaba ZID ZPK/15 uz valutnu klauzulu u eurima, na koji su način izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valute obveze, stope redovnih kamata i iznosa neotplaćene glavnice te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom odnosno utvrđeno da nije bilo preplate.

15.1. Postavlja se stoga pitanje pravnih učinaka te konverzije odnosno ima li tužiteljica više bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa s obzirom na to da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 uz valutnu klauzulu u eurima kojim su izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valute obveze i stope redovnih kamata te utvrđen iznos neotplaćene glavnice.

15.2. Radi se o tzv. konverziji, dakle ne konverziji propisanoj u članku 325. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05) jer za to ne postoje pretpostavke; u prvom redu zato što tuženik nije bio savjesna strana u sklapanju Ugovora o kreditu koji je sadržavao ništetne odredbe a potom i zato što je tuženik zakonskom odredbom bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu.

15.3. Zato se, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, ne radi u punom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima i s ugovorenom kamatnom stopom od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, već od sklapanja Dodatka a svođenje kredita na kredit u eurima s odgovarajućom kamatnom stopom poslužilo je kako bi se u vezi s tim mogli utvrditi ostatak glavnice i eventualna preplata što međutim ne znači i potpuno obeštećenje potrošača, već mu na određeni način olakšava situaciju u koju je bio doveden porastom kamatne stope i znatnim porastom tečaja valute švicarski franak te rješava situaciju ubuduće a ta situacija je detaljno obuhvaćena Dodatkom jer sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice u eurima i promjenjivosti kamatne stope.

15.4. Ovaj drugostupanjski sud stoga ocjenjuje kako se Dodatkom nije u cijelosti riješila preplata po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu i da tužiteljica ima i dalje pravo na isplatu utvrđene visine preplaćenih iznosa do 30. rujna 2015. jer tzv. konverzija to nije riješila niti je o tome nešto rečeno u samom Zakonu – ZID ZPK/15, kako je prethodno pravilno ocijenio i prvostupanjski sud (osim u pogledu razlike po osnovi glavnice kredita o čemu će kasnije biti riječi).

16. Prvostupanjski je sud zatim pravilno ocijenio pa potom utvrdio ništetnom odredbu Ugovora o kreditu u pogledu redovne stope redovnih kamata i odredbu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima opravdano se pozivajući na presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

17. Test poštenosti takvih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac (banka) nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav ugovora i okolnost da sporne odredbe nisu bile ni jasne ni lako razumljive a nesumnjivo su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača pa se radi o nepoštenim pa time i ništetnim (tada: ništavim) odredbama prema člancima 81. do 88. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj: 96/2003: dalje: ZZP/03).

17.1. Točno je doduše da se presuda donesena u kolektivnom sporu odnosi na prosječne potrošače i u tom je smislu pravomoćno utvrđeno kako se o osporenim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju, ali u ovoj parnici tuženik nije dokazao (a na njemu je teret dokazivanja) iz kojih bi se moglo utvrditi da je tužiteljica dobila prave informacije tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu niti postoje naznake da tužiteljica nije samo prosječni potrošač.

17.2. Tuženik je stoga u ovom pojedinačnom sporu mogao dokazivati obaviještenost tužiteljice kao potrošača odnosno postojanje njezina informiranog pristanka na sklapanje takvog ugovora s promjenjivom kamatnom stopom i s valutnom klauzulom u švicarskim francima, ali to nije uspio jer u ovoj parnici nije dokazao da je njegov prednik kroz neku drugu, neposrednu komunikaciju tužiteljici dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njezine novčane obveze i da je tužiteljica, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takovog ugovora. Tužiteljici je samo prezentirano da su krediti vezani uz švicarski franak povoljniji (zbog niže kamatne stope - početne) i ona je bila svjesna da rata kredita ovisi o kretanju tečaja švicarskog franka i mogućnosti promjene tečaja (kako je i sama iskazala saslušana kao stranka), ali nije očekivala takvo povećanje zbog kojega je (uključujući i povećanje kamatne stope) rata kredita od 3.000,00 kuna povećana u jednom razdoblju za gotovo 2.000,00 kuna.

18. Tužiteljica se u ovoj parnici pozvala na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, tako da je sud u ovoj parnici vezan za ta utvrđenja, kako je i propisano u članku 502.c ZPP pa uzimajući u obzir i okolnost što tuženik u ovoj parnici nije dokazao postojanje informiranog pristanka tužiteljice kao potrošača koja se ima smatrati prosječnim potrošačem jer ništa ne ukazuje na suprotno, znači da su ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovnih kamata i valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu nepoštene pa time i ništetne tako da tužiteljica ima pravo na vraćanje iznosa koje je po tim ništetnim odredbama isplatila tuženiku, prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO/05.

19. Tužiteljica stoga ima pravo na restitucijski zahtjev odnosno vraćanje svih više plaćenih iznosa utvrđenih nalazom i mišljenjem vještaka, osim razlike neotplaćene glavnice u iznosu od 8.418,08 eura.

19.1. Tzv. konverzija je naime za tužiteljicu ipak polučila znatan učinak jer je znatno smanjena preostala glavnica pa je takva nova glavnica utvrđena u Dodatku i tužiteljica je pristala na daljnju obvezu prema toj glavnici, tako da, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, nema pravo na bilo kakvu razliku po osnovi glavnice kako je to pogrešno presudio prvostupanjski sud.

19.2. Kako je prvostupanjskom presudom tužiteljici dosuđen i iznos od 8.418,08 eura koji predstavlja razliku u nedospjeloj glavnici prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke na dan 30. rujna 2015., ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud o tome pogrešno odlučio jer tužiteljica nema pravo na smanjenje glavnice, već samo na preplaćene iznose anuiteta zbog povećane kamatne stope i tečajnih razlika zbog porasta tečaja švicarskog franka do zaključno 30. rujna 2015., slijedom čega je valjalo djelomično prihvatiti tuženikovu žalbu pa odbiti tužbeni zahtjev za iznos od 8.418,08 eura sa zateznim kamatama od 25. travnja 2016. (kako je zatraženo).

20. Tuženik neosnovano pobija prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) i isplatu iznosa od 532,22 eura sa zateznim kamatama od 23. travnja 2008. kada je tužiteljica platila tu naknadu jer je prvostupanjski sud, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno našao utvrđenom činjenicu da se o toj još spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženikova prednika kao trgovca a tužiteljica zbog toga nije mogla utjecati na njezin sadržaj, kao što je saslušana kao parnična stranka iskazala i sama tužiteljica pa vrijedi predmnjeva iz članka 81. stavka 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

20.1.Teret je dokaza da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo stoga bio na tuženiku, kako je i propisano u članku 81. stavku 2. ZZP/03 a tuženik to nije dokazao.

21. Tuženik neosnovano navodi da su te odredbe transparentne pa da zbog toga nije bilo dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost u smislu članka 84. ZZP/03.

21.1. Iako je točno da je visina sporne naknade bila poznata i samoj tužiteljici, jer je bio naznačen postotak u odnosu na iznos kredita, nije joj bilo pojašnjeno na koju se konkretnu uslugu banke odnosi pa ona nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje u naznačenom iznosu (0,75% od iznosa kredita).

22. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća i zaključak te utvrđenje prvostupanjskog suda o tome da je sporna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, što uz prethodno utvrđenje (da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo) znači da se radi o ništetnoj odredbi, kako je to i propisano u članku 87. stavku 1. ZZP/03.

23. Uslijed je djelomičnog preinačenja prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva za iznos od 8.418,08 eura došlo do promjene uspjeha stranaka u sporu pa je preinačena i odluka o troškovima prvostupanjskog postupka.

23.1. Tužiteljičin uspjeh sada iznosi 80,41% (60,82% u pogledu visine i 100% u pogledu osnove) a tuženikov 19,59% pa je prema članku 154. stavku 2. ZPP tuženik dužan naknaditi tužiteljici 60,82% njezinih troškova zastupanja po punomoćniku - odvjetniku u iznosu od 2.280,75 eura (60,82% od 3.750,00) i troškove vještačenja u cijelosti u iznosu od 400,00 eura ili ukupno 2.680,75 eura.

24. Tuženik i dalje nije stranka koja prema uspjehu u sporu ima pravo na naknadu troškova postupka pa mu ne pripadaju ni troškovi žalbe.

25. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju odredaba članaka 368. i 373. točke 3. te 166. stavaka 1. i 2. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 19. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Igor Rakić