REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-381/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. OT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], i 2. ET, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, Rijeka, zastupanog po punomoćnicima Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-377/2019-28 od 16. siječnja 2026. Općinskog suda u Varaždinu, u sjednici održanoj 19. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda poslovni broj: P-377/2019-28 od 16. siječnja 2026. Općinskog suda u Varaždinu te se odbija i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvoga stupnja najprije utvrđeno da su ništetni dijelovi odredaba članak 7. i 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103568491, sklopljenog 24. svibnja 2007. između tužiteljice OT, kao korisnice kredita i založnog dužnika ET kao jamca s jedne strane te tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. (dalje: ugovor o kreditu) kojima je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke tuženika i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos otplate vezan uz srednji tečaj tuženika za švicarski franak važeći na dan dospijeća anuiteta o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti su tužiteljici dane potrebne obavijesti za donošenje valjane i informirane odluke, o čemu je odlučeno u točki I. izreke prvostupanjske presude, dok je u točki II. tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 5.178,25 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose u razdoblju dospjelosti od 1. veljače 2012. do zaključno 1. rujna 2015. pa do isplate, o čemu je odlučeno u točki II. izreke, dok je u točkama III. i IV. izreke utvrđeno nepostojanje tražbina tuženika istaknutih radi prijeboja u iznosima od 257,49 eura na ime manje plaćenih iznosa sa zateznim kamatama (u točki III. izreke) te u iznosu od 6.714,40 kuna sa zateznim kamatama od 28. siječnja 2016. do isplate na ime razlike u vrijednosti depozita, dok je u točki V. izreke odlučeno o parničnim troškovima tako što je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove u iznosu od 2.443,64 eura sa zateznim kamatama od 16. siječnja 2026. do isplate.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga ističući kako je u konkretnom slučaju došlo do konverzije kredita pa tužiteljica više nema pravo na bilo kakvu naknadu više isplaćenih iznosa a konverzija nije ništetna niti je tužiteljica iznijela bilo kakav razlog takve ništetnosti a povrat stečene koristi kreditora kao banke riješen je putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u švicarskim francima a do toga je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača. I dalje ostaje kod prigovora da se ne radi o ništetnim odredbama o kamatnim stopama i valutnoj klauzuli koja je dopuštena u članku 22. Zakona o obveznim odnosima i slijedom toga isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je odraz te zakonske norme pa smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kao i u povodu prigovora zastare i tijeka zateznih kamata. Što se tiče prigovora radi prijeboja ističe kako prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbu članka 338. stavka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP).

2.1. Posebno se osvrće na prigovor prijeboja u vezi s oročenim depozitom koji je neodvojivo povezan sastojak ugovora o kreditu koji egzistira samo uz postojanje glavnog ugovora pa se posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli svakako odnose i na ugovor o oročenom depozitu. Dodaje kako zbog razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj švicarskog franka prema kuni koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosa koji je isplaćen po tečaju švicarskog franka prema kuni na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita, proizlazi da je tužiteljica dužna tuženiku novčani iznos od 6.714,40 kuna. Pobija i odluku o troškovima postupka smatrajući da je sud trebao odbiti tužbeni zahtjev pa time i troškove postupka dosuditi tuženiku pa predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva a podredno ukidanje te presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje. Postavlja i zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 409,51 eura.

3. Tužiteljica, koja je tuženikova žalba uredno dostavljena, nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet je spora zahtjev tužiteljice OT kao korisnika kredita i tužitelja ET kao jamca platca radi utvrđenja ništetnosti dijelova odredaba članaka 7. i 8. Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom 24. svibnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu) kojima je ugovorena kamatna stopa promjenjiva na osnovi jednostrane odluke tuženika i valutna klauzula u švicarskim francima te iznos otplate vezan uz srednji tečaj tuženika za švicarski franak na dan dospijeća anuiteta pa potom zahtjev tužiteljice OT za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba u ukupnom iznosu od 5.178,25 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose u razdoblju dospjelosti od 1. veljače 2012. do 1. rujna 2015. pa do isplate.

5.1 Tuženik je postavio dva prigovora radi prebijanja – u iznosu od 257,49 eura po osnovi manje plaćenih anuiteta sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose od 28,61 eura u razdoblju dospjelosti od 2. veljače do 2. listopada 2014. te u iznosu od 6.714,40 kuna sa zateznim kamatama od 28. siječnja 2016. do isplate po osnovi razlike u vrijednosti depozita pa su predmet spora i zahtjevi za utvrđenje postojanja tih tuženikovih tražbina protiv tužiteljice u svrhu prijeboja.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti te utvrđeno nepostojanje svih tuženikovih tražbina istaknutih radi prijeboja, iako je nesporno da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015 – dalje: ZID ZPK/15) dakle konverziju koja je provedena u skladu s mjerodavnim odredbama toga Zakona, jer je prvostupanjski sud ocijenio kako konverzijom nije došlo do potpunog obeštećenja tužiteljice za posljedice ništetnosti odredaba o promjenjivosti stope redovnih kamata i valutne klauzule u švicarskim francima koje su dovele do znatnog povećanja otplatnih rata kredita koje je tužiteljica plaćala do zaključno rujna 2015.

6.1. Visinu dosuđenih iznosa prvostupanjski je sud utvrdio iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke Natalije Jambrečić, mag. oec., dostavljenog sudu 3. veljače 2025. (stranice 333 do 349 spisa) pa je naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od ukupno 5.178,25 eura.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda u cijelosti zakonita i pravilna pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti, dok je djelomično ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju se tuženik poziva u žalbi ali se ta povreda može sanirati primjenom članka 373.a ZPP.

8.1. Prvostupanjska presuda naime ima nedostataka u obrazloženju odluke o prigovoru prijeboja za iznos od 279,49 eura ali iz stanja spisa proizlaze činjenice koje uz pravilnu primjenu materijalnog prava opravdavaju odluku o nepostojanju te tražbine istaknute radi prijeboja.

9. Što se pak tiče žalbene tvrdnje o tome da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o prigovoru radi prijeboja manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je je tečaj švicarskog franka bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit i da je taj prigovor specificiran u tuženikovu podnesku od 5. ožujka 2025., treba najprije napomenuti kako u spisu ne postoji tuženikov podnesak od 5. ožujka 2025. niti je tuženik dokazao da je taj podnesak sastavljen i dostavljen sudu. Tuženik je prigovor prijeboja podnio u odgovoru na tužbu od 5. lipnja 2020. (stranice 9 do 26 spisa) ali samo u odnosu na manje plaćene kamate po stopi koja je od 1. siječnja 2014. bila zakonski fiksirana u visini do 3,23% pa je po toj osnovi postavio zahtjev u iznosu od 380,93 švicarska franka odnosno 2.408,61 kune sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose u razdoblju od 2. veljače 2014. do 2. rujna 2015. (stranice 25 i 26 spisa) te je u podnesku od 12. veljače 2025. (stranice 402 do 409 spisa) taj zahtjev postavio u iznosu od 257,49 eura sa zateznim kamatama na iznose od po 28,61 eura sa zateznim kamatama u razdoblju dospjelosti od 2. veljače do 2. listopada 2014. (stranica 408 spisa), čime je zapravo smanjio ranije postavljeni zahtjev koji se odnosio isključivo na razliku u kamatnoj stopi. U podnesku je od 25. veljače 2025. doduše u povodu prigovora radi prijeboja spominjao i plaćanje anuiteta po nižem tečaju od onoga po kojemu je kredit bio isplaćen (stranica 422 spisa), ali nikada nije istakao po toj osnovi tražbinu radi prijeboja, slijedom čega prvostupanjski sud o tome nije mogao ni odlučivati.

9.1. Prvostupanjski je sud odlučio o svim potraživanjima koje je tuženik istakao prigovorom radi prebijanja a izreka presude sadrži odluku o nepostojanju tih potraživanja "utvrđenjem da ne postoje tražbine tuženika istaknute prijebojem u iznosima od 257,49 eura i od 6.714,40 kuna zajedno sa zateznim kamatama" i to u točkama III. i IV. izreke pa je presuda izrađena u skladu s člankom 338. stavkom 3. ZPP.

10. Nije utvrđeno postojanje drugih žalbenih razloga, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo.

11. Među strankama nije sporno da su tužiteljica OT kao korisnik kredita i tužitelj ET kao jamac platac s tuženikom 24. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 59.836,84 švicarska franka s rokom otplate od 120 mjeseca (10 godina) i s ugovorenim kamatama po stopi od 4,50% godišnje a promjenjivoj u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, da se radi o stambenom kreditu za kupovinu nekretnine i da se iz iznosa kredita isplatio depozit u visini od 5% kredita (2.991,84 švicarska franka) i u vezi s tim sklopljen Ugovor o oročenom depozitu.

12. Nije sporno ni da je nakon sklapanja Ugovora o kreditu tuženik jednostrano nekoliko puta mijenjao (povećavao) kamatnu stopu u razdoblju od 1. veljače 2008. do 30. lipnja 2011. u rasponu do 5,40% te da su zbog toga i znatnog povećanja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu znatno povećani anuiteti kredita.

12.1. Nadalje nije sporno ni da su tužitelji i tuženik 15. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak) kojim je izvršena konverzija u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i utvrđena visina nedospjele glavnice te kamatna stopa te da je utvrđena preplata u iznosu od 47.842,52 kune/6.349,79 eura koja je i konzumirana.

13. Iz rezultata je provedenog financijskog vještačenja po vještaku Nataliji Jambrečić pak utvrđeno kako je u odnosu na početnu kamatnu stopu od 4,50% godišnje i početni tečaj švicarskog franka izvršena preplata kredita u ukupnom iznosu od 9.026,88 eura do 30. rujna 2015. (iznos od 642,88 eura po osnovi povećanja kamatne stope a iznos od 8.564,67 eura po osnovi promjene tečaja) od kojega je iznosa oduzet iznos konverzijom priznate preplate od 6.349,79 eura kojom je zatvoren apsolutni iznos zateznih kamata do 30. rujna 2015. od 2.321,16 eura i glavnica u iznosu od 4.028,63 eura dospjela do 1. siječnja 2012. pa je ostao dug u iznosu od 5.178,25 eura (9.026,88 manje 4.028,63) sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose dospjele u razdoblju od 1. veljače 2012. do 30. svibnja 2015.

14. I dalje je sporno ima li tužiteljica više bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa s obzirom na to da je izvršena konverzija na koju je pristala, ali i to radi li se uopće o ništetnim odredbama Ugovora o kreditu u pogledu ugovaranja promjenjive stope redovnih kamata na kredit i valutnoj klauzuli u švicarskim francima odnosno jesu li tužitelji o tome bili informirani da bi mogli dati svoj valjani pristanak, je li nastupila zastara i od kada bi tužiteljica eventualno imala pravo na zatezne kamate, kao i osnovanost prigovora prijeboja.

15. U konkretnom su slučaju, kao što je već navedeno, stranke sklopile Dodatak – Konverziju kredita na temelju odredaba ZID ZPK/15 uz valutnu klauzulu u eurima, na koji su način izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valute obveze, stope redovnih kamata i iznosa neotplaćene glavnice te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom.

15.1. Postavlja se stoga pitanje pravnih učinaka te konverzije odnosno ima li tužiteljica više bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa s obzirom na to da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 uz valutnu klauzulu u eurima kojim su izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valute obveze i stope redovnih kamata te utvrđen iznos neotplaćene glavnice.

15.2. Radi se o tzv. konverziji, dakle ne konverziji propisanoj u članku 325. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011.,78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05) jer za to ne postoje pretpostavke; u prvom redu zato što tuženik nije bio savjesna strana u sklapanju Ugovora o kreditu koji je sadržavao ništetne odredbe a potom i zato što je tuženik zakonskom odredbom bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu.

15.3. Zato se, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, ne radi u punom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima i s ugovorenom kamatnom stopom od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, već od sklapanja Dodatka a svođenje kredita na kredit u eurima s odgovarajućom kamatnom stopom poslužilo je kako bi se u vezi s tim mogli utvrditi ostatak glavnice i eventualna preplata što međutim ne znači i potpuno obeštećenje potrošača, već mu na određeni način olakšava situaciju u koju je bio doveden porastom kamatne stope i znatnim porastom tečaja valute švicarski franak te rješava situaciju ubuduće a ta situacija je detaljno obuhvaćena Dodatkom jer sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice u eurima i promjenjivosti kamatne stope.

15.4. Ovaj drugostupanjski sud stoga ocjenjuje kako se Dodatkom nije u cijelosti riješila preplata po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu i da tužiteljica ima i dalje pravo na isplatu utvrđene visine preplaćenih iznosa do 30. rujna 2015. jer tzv. konverzija to nije riješila niti je o tome nešto rečeno u samom Zakonu – ZID ZPK/15, kako je prethodno pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

16. Prvostupanjski je sud zatim pravilno ocijenio nepoštenom pa potom utvrdio ništetnom odredbu Ugovora o kreditu u pogledu redovne stope redovnih kamata i odredbu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima opravdano se pozivajući na presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a u pogledu zastare i na odluke i pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojima zastara počinje teći od pravomoćnosti presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača.

17. Test poštenosti takvih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac (banka) nije dao tužiteljima kao korisniku kredita i jamcu platcu sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav ugovora i okolnost da sporne odredbe nisu bile ni jasne ni lako razumljive a nesumnjivo su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa se radi o nepoštenim pa time i ništetnim (tada: ništavim) odredbama prema člancima 81. do 88. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj: 96/2003: dalje: ZZP/03).

17.1. Točno je doduše da se presuda donesena u kolektivnom sporu odnosi na prosječne potrošače i u tom je smislu pravomoćno utvrđeno kako se o osporenim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju, ali u ovoj parnici tuženik nije dokazao (a na njemu je teret dokazivanja) da su tužitelji dobili prave informacije tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu niti postoje naznake da tužitelji nisu samo prosječni potrošači.

17.2. Tuženik je stoga u ovom pojedinačnom sporu mogao dokazivati obaviještenost tužitelja kao potrošača odnosno postojanje njihova informiranog pristanka na sklapanje takvog ugovora s promjenjivom kamatnom stopom i s valutnom klauzulom u švicarskim francima, ali to nije uspio. U tom je smislu bio predložio saslušanje svojih zaposlenika kao svjedoka pa je potom od toga odustao.

18. Što se tiče tuženikova pozivanja na dokumentaciju i materijale koje je dostavio u spis – reklamni materijal, brošure, dokumente za informiranje o valutnoj klauzuli valja reći kako je o tome već odlučeno u kolektivnom sporu odnosno pravomoćno utvrđeno kako se o osporenim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje se banke (pa tako i tuženik) davale kroz tržišnu komunikaciju.

18.1. Tuženik međutim, kako je već ranije navedeno, u ovoj parnici nije dokazao da je kroz neku drugu, neposrednu komunikaciju tužiteljima dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njihove novčane obveze i da su tužitelji, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristali na sklapanje takovog ugovora. Tužiteljima je samo prezentirano da su krediti vezani uz švicarski franak povoljniji (zbog niže kamatne stope - početne) i oni su bili svjesni da rata kredita ovisi o kretanju tečaja švicarskog franka i mogućnosti promjene tečaja (kako su i iskazali saslušani kao stranke), ali nisu očekivali takvo povećanje zbog kojega je (uključujući i povećanje kamatne stope) rata kredita znatno povećana.

18.2. Tužitelji su se u ovoj parnici pozvali na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, tako da je sud u ovoj parnici vezan za ta utvrđenja, kako je i propisano u članku 502.c ZPP pa uzimajući u obzir i okolnost što tuženik u ovoj parnici nije dokazao postojanje informiranog pristanka tužitelja kao potrošača koji se imaju smatrati prosječnim potrošačima jer ništa ne ukazuje na suprotno, znači da su ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovnih kamata i valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu nepoštene pa time i ništetne tako da tužiteljica OT ima pravo na vraćanje iznosa koje je po tim ništetnim odredbama isplatila tuženiku, prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO/05.

19. U žalbi tuženik posebno ustraje na tvrdnji da je valutna klauzula u ovom slučaju isključena od ispitivanja nepoštenosti.

19.1. Što se tiče valutne klauzule, njezino je ugovaranje dopušteno jer je tako bilo propisano u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO/05 pa ovaj drugostupanjski sud prihvaća tuženikov stav da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa se slijedom toga može isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

19.2. Ugovor o kreditu u članku 1. naime sadrži odredbu prema sadržaju koje korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, a takve odredbe nema u članku 22. stavku 1. ZOO/05 niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: "Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti."

19.3. Sud je Europske unije doista, kako to i navodi tuženik, već presudio kako izraz iz članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje, pa tako i presudom od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19 na koju se poziva tuženik.

19.4. Navedeni je sud u više navrata presudio i da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

19.5. Načelno, dakle u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO/05 nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

19.6. Kako Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO/05.

19.7. Ovaj drugostupanjski sud slijedom toga ocjenjuje kako su stranke Ugovorom o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze na odgovarajući način u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba restriktivno tumačiti.

19.8. Nije stoga osnovana tuženikova tvrdnja da se radi o odredbama Ugovora o kreditu koje su isključene od ocjene nepoštenosti u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13.

20. Nisu osnovani ni žalbeni razlozi koji se odnose na početak tijeka zateznih kamata i zastaru.

21.1. Tuženik naime duguje tužiteljici i zatezne kamate od isplate svakog pojedinačnog iznosa jer, i po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, s obzirom na sve okolnosti slučaja nema sumnje da je tuženik nepošteni stjecatelj pa mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja kako je i propisano u članku 1115. ZOO/05.

22.2. Prvostupanjski je sud pravilno primijenio i materijalno pravo u pogledu zastare jer tuženikov prigovor nije osnovan budući da zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) a tužba je podnesena 16. svibnja 2019., dakle unutar općega zastarnog roka koji prema članku 225. ZOO/05 iznosi pet godina, kako sve proizlazi i iz Objedinjenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici toga odjela održavanog 31. siječnja 2022. (Broj: Su-IV- 33/2022-2).

23. Tužiteljica stoga ima pravo na restitucijski zahtjev odnosno vraćanje svih više plaćenih iznosa utvrđenih nalazom i mišljenjem vještaka.

24. Što se tiče tzv. negativnih razlika u iznosu zbog manje plaćenih anuiteta za vrijeme otplate kredita kada je tečaj švicarskog franka bio niži od početnog odnosno postojanja te tražbine već je navedeno kako tuženik nije postavio takav prigovor.

24.1. Takav bi prigovor uostalom bio i neosnovan jer iako je tužiteljica plaćanjem manjih anuiteta ostvarila određenu korist, ne može se smatrati da je time nešto primila od tuženika (primila je isplatu odobrenog kredita ali je to i vratila) a ni da je izvršena radnja kojom je stekla korist – prema općem pravilu o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavka 2. ZOO/05.

24.2. Osim toga, za ništetnost je odredbe ugovora o valutnoj klauzuli kriv tuženik kao trgovac a tužitelji kao potrošači nisu znali ni prema okolnostima morali znati za postojanje uzroka ništetnosti pa tuženik treba snositi i sve štetne posljedice – trpjeti vlastitu i naknaditi štetu koju eventualno trpe tužitelji kao savjesni ugovaratelji (članak 323. stavak 2. ZOO/05).

25. Isto se odnosi i na iznos od 257,49 eura koji predstavlja iznos manje plaćenih anuiteta za vrijeme kada su obračunavani primjenom stope redovnih kamata koja je iznosila 3,23% godišnje prema članku 11.a stavku 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 143/2013. – dalje: ZID ZPK/13).

25.1. Može se naime smatrati kako je takva kamatna stopa (niža od početno ugovorene koja je iznosila 4,50%) određena pravnim činjenicama za koje Zakon (ZID ZPK/13) veže takvo računanje stope a to je aprecijacija tečaja švicarskog franka za više od 20% što se nesumnjivo i dogodilo, pa postaviti pitanje je li ništetnošću odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima otpala ta pravna činjenica, ali i o tome je li plaćanjem manje kamatne stope tužiteljica kao korisnik kredita uopće nešto primila da bi u smislu članka 323. stavka 1. ZOO/05 morala vratiti tuženiku.

25.2. Iako je tužiteljica OT plaćanjem manje kamatne stope ostvarila određenu korist, ne može se smatrati da je nešto primila (primila je isplatu kredita ali je to i vratila) a ni da je izvršena radnja kojom je stekla korist (prema općem pravilu o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavka 2. ZOO/05.

25.3. Uostalom, moralo bi se raditi o ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli (u protivnom ne bi ni otpala pravna činjenica aprecijacije švicarskog franka) za koju je kriv tuženik kao trgovac a tužiteljica kao potrošač nije znala ni prema okolnostima morala znati za postojanje uzroka ništetnosti pa tuženik treba snositi i sve štetne posljedice – trpjeti vlastitu i naknaditi štetu koju eventualno trpi tužiteljica kao savjesni ugovaratelj (članak 323. stavak 2. ZOO/05).

26. Sve se prethodno navedeno odnosi i na drugu tražbinu koju je tuženik istakao radi prijeboja – u iznosu od 6.714,40 kuna/819,48 eura kao razliku između vrijednosti oročenog depozita (s obzirom na razliku između početnog tečaja koji je korišten za utvrđivanje preplate u tužiteljičinu korist i stvarnog tečaja u vrijeme kada je depozit iskorišten), s tim što ovdje treba dodati i okolnost da je taj depozit kreiran iz iznosa odobrenog kredita (nije isplaćen tužiteljici kao korisniku kredita) pa je ona platila kamate po stopi od 4,50% i na taj iznos kojim nije mogla raspolagati i na koji su tekle samo pasivne kamate.

26.1. Tuženik koji je kao trgovac kriv za ništetnost odredbe ugovora o valutnoj klauzuli uostalom mora snositi sve štetne posljedice takve ugovorne odredbe pa i eventualnu vlastitu štetu koja mu je nastala u vezi s oročenim depozitom.

27. Iz svega navedenog proizlazi nepostojanje žalbenih razloga zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu a ni onih na koje se pazi po službenoj dužnosti slijedom čega je valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te ujedno odbiti i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe pa time, a na temelju odredaba članaka 368. stavka 1. te 373.a i 166. stavka 1. ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Puli 19. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Igor Rakić