REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-986/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Đura Sesse, Mirjane Magud i mr. sc. Neri Radas članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Poljoprivredno poduzeće Orahovica d.o.o., OIB 70427199569, Zdenci, Pustara 1, kojeg zastupa punomoćnik Tihomir Zec, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Zec i partneri d.o.o., Osijek protiv tuženika: 1. Republike Hrvatske, OIB 52634238587, Ministarstva financija, Carinska uprava, Središnji ured, zastupano po Županijskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, 2. Općine Crnac, OIB 33857361165, Crnac, Zrinska 2, 3. Općina Zdenci, Zdenci, Braće Radića 5, OIB 40420358048, kojeg zastupa punomoćnik Miro Glavaš, odvjetnik u Vinkovcima, 4. Općina Čačinci, Čačinci, Trg kardinala F. Kuharića 2, OIB 02807547937, 5. Grad Orahovica, Orahovica, Ulica F. Gavrančića 6, OIB 99870159112, i 6. Virovitičko podravska županija, Virovitica, Lj. Patačića 1, OIB 93362201007, 2., 4. – 6. tuženici zastupani po punomoćniku Hrvoju Šutalu, odvjetniku u Vinkovcima, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-5138/2022-4 od 8. siječnja 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-158/2020-34 od 25. listopada 2022., na sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.,
r i j e š i o j e :
I. Ukida se točka I. presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-5138/2022-4 od 8. siječnja 2025. i presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj 7 P-158/2020-34 od 25. listopada 2022. u točkama II., IV., VI., VIII., X., XI. i XIII. izreke te u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka nastalima u povodu revizije odlučit će se konačnom odlukom u ovoj pravnoj stvari.
Obrazloženje
1. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj: Pž-5138/2022-4 od 8. siječnja 2025. odbio je žalbu tužitelja i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-158/2020-34 od 25. listopada 2022. u točkama II., IV., VI., VIII., X., XI. i XIII. izreke, a kojim su odbijeni tužiteljevi zahtjevi na isplatu u preostalom dijelu.
2.1. Protiv te drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog pravnog pitanja zbog kojeg mu je dopušteno podnošenje revizije rješenjem ovog suda broj: Revd- 2221/2025-2 od 28. svibnja 2025., a koje glasi:
„Ograničava li se postupak stjecanja bez osnove na utvrđivanje činjenica kako je osnova na temelju koje je stjecatelj stekao novčane iznose otpala te kolike je novčane iznose stjecatelj primio/stekao na temelju osnove koja je otpala?“
2.2. Tužitelj predložio da se pobijana presuda preinači ili da se ukine u pobijanom dijelu, uz naknadu troškova nastalih u povodu revizije.
3. Tuženici nisu podnijeli odgovor na reviziju.
4. Revizija je osnovana.
5. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. - dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a toga zakona zbog kojeg je dopuštena.
6. Prethodno treba reći da je ovaj sud dopustio podnošenje revizije uz obrazloženje da pravno shvaćanje na kojem se temelje nižestupanjske presude odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda (Revt 396/2017-2 od 8. rujna 2020., Revr- 516/2010-2 od 14. srpnja 2010., Rev-478/2017-4 od 17. travnja 2018.). Međutim, odgovor na samo pitanje u biti je više činjenične nego pravne naravi. Zanemarujući samu skraćenu formulaciju pitanja – „ograničava li se postupak stjecanja bez osnove”, iz pitanja proizlazi da u parnici u kojoj tužitelj zahtijeva da mu tuženik vrati ono što je stekao bez pravne osnove sud može utvrđivati samo dvije činjenice (a) da osnova stjecanja ne postoji odnosno da je naknadno otpala i (b) koliku svotu novca je tuženik stekao. Jednoznačan potvrdan odnosno negativan odgovor na takvo pitanje doveo bi do pogrešnog shvaćanja revizijskog suda. To stoga što je tuženik, u pravilu, dužan vratiti novčanu svotu koju je primio po osnovi koja je naknadno otpala, ali postoje i slučajevi kada to nije dužan, bilo u cijelosti bilo djelomično (npr. jer je svojom voljom već vratio tužitelju ono što je primio, jer je došlo do otpusta duga, do zastare, prijeboja itd.) što ovisi od okolnosti svakog pojedinog slučaja, te eventualno istaknutim prigovorima tijekom parnice, a na što ukazuju i odluke ovog suda koje se citiraju u reviziji. Time je ujedno odgovoreno na postavljeno revizijsko pitanje.
7. Imajući na umu prethodno navedeno, a primjenjujući dani odgovor na revizijsko pitanje zbog kojeg je dopušteno podnošenje revizije, ovaj sud je razmotrio navode tužiteljeve revizije u okolnostima konkretnog slučaja.
8. U postupku je utvrđeno da je tužitelj tuženicima platio 3.526.552,06 kn na temelju rješenja donesenih u upravnom postupku (rješenje Ministarstva financija, Carinska uprava, Područni ured Osijek: rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak). Također je utvrđeno da su ta rješenja nakon provedenog upravnog spora poništena.
9. Dakle, tuženici su dužni u smislu čl. 1111. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) vratiti tužitelju ono što su primili – ukupno 3.526.552,06 kn (sada izraženo u važećoj valuti euro) s pripadajućim zateznim kamatama. Međutim, pobijanim dijelom presude tužbeni zahtjev je djelomično odbijen (protiv Republike Hrvatske za iznos od 113.085,23 kn, protiv Općine Crnec za 64.414,00 kn, Općine Zdenci za 39.507,02 kn, Grada Orehovica za 6.487,72 kn, Virovitičko-podravske županije za 47.358,99 kn te protiv tužene Općine Čačinci u cijelosti za iznos od 76.744,83 kn).
10. Prema obrazloženju presude drugostupanjskog suda visina iznosa koji je svaki od tuženika dužan vratiti utvrđena je vještačenjem (osim za tuženika Općine Čačinci). To, po shvaćanju revizijskog suda, nije dovoljan razlog zbog kojega tužitelju nije dosuđen iznos od 3.526.552,06 kn koliko je platio tuženicima po pravnoj osnovi koja je naknadno otpala. Ako je utvrđeno (odnosno među strankama nije ni sporno) da je tužitelj po osnovi koja je naknadno otpala platio 3.526.552,06 kn, onda bi zbroj iznosa koji je svaki od tuženika trebao vratiti trebao dati upravo tu svotu. Stoga, navodi u obrazloženju nižestupanjskih presuda da je tužitelj platio 3.526.552,06 kn; da je pravna osnova naknadno otpala, ali da su tuženici dužni vratiti manji iznos, međusobno su proturječni i u suprotnosti s odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO (čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP).
11. U odnosu na obrazloženje drugostupanjske presude da stranke nisu imale primjedbe na nalaz vještaka treba reći da to samo po sebi nije dovoljan argument za djelomično odbijanje tužbenog zahtjeva (za oslobađanje tuženih da vrate one iznose koje su primili). Ako je izostanak primjedbi na nalaz vještaka od strane tužitelja sud tumačio kao otpust duga, onda je to trebalo i navesti u obrazloženju, a budući da je parnica bila u toku, proizlazi da to nije bila volja tužitelja jer nije djelomično povukao tužbu niti se odrekao tužbenog zahtjeva. Naravno, obveza tuženika je mogla prestati djelomičnim ispunjenjem (vraćanjem dijela svote novca kojeg su primili po pravnoj osnovi koja je naknadno otpala) ili na bilo koji drugi način na koji obveza može prestati. Međutim, u obrazloženju presuda sudova nižeg stupnja o tome su izostali razlozi.
12. Tome treba dodati da je u smislu čl. 311. st. 2. ZPP dužnost suca bila brinuti se o tome da se o predmetu spora svestrano raspravi (u ovom slučaju postavljanjem odgovarajućih pitanja vještaku). Dokaz vještačenjem nema veći ili manji značaj u odnosu na druge dokaze, pa je sud bio dužan u smislu čl. 8. ZPP, cijeniti nalaz i mišljenje vještaka po svom slobodnom uvjerenju kao i svaki drugi dokaz. Naravno, ne znači da je vještak u konkretnom slučaju učinio nešto pogrešno (protivno pravilima svoje struke) jer vještak radi po nalogu suda i nalaz u pravilu odgovara zadatku koji mu je dao sud rješenjem kojim je odredio izvođenje tog dokaza. U ovom slučaju bilo je međutim nesporno da je tužitelj platio 3.526.552,06 kn, pa je zadatak vještaka trebao biti da u svom nalazu navede koliko je od te svote primio svaki pojedini tuženik (a je li obveza vraćanja djelomično prestala na neki od zakonom propisanih načina ovisilo je o prigovorima tuženih, ako ih je bilo, i odluke suda o takvim eventualnim prigovorima).
13. Kako je zbog navedenog činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno i nema uvjeta za preinaku pobijane presude, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuo revizijom pobijanu drugostupanjsku presudu, kao i prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP.
14. U ponovljenom postupku potrebno je, u skladu s onim na što je ukazano ovim rješenjem, raspraviti sporne činjenice, ponovno ocijeniti provedene dokaze te po potrebi provesti potrebne dokaze i utvrditi sve odlučne činjenice te odlučiti pripada li tužitelju i ako da, u kojem iznosu, pravo na isplatu.
15. Odluka o troškovima nastalima u povodu revizije zasniva se na odredbama čl. 166. st. 3. ZPP.
Zagreb, 18. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
