REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-986/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse, predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mirko Kovač, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo pravosuđa, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž R-107/23-4 od 3. prosinca 2025., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić Gradu poslovni broj Pr-3/2020- 33 od 3. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž R-107/23-4 od 3. prosinca 2025., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić Gradu poslovni broj Pr-3/2020-33 od 3. veljače 2023.u kojem je postavio sljedeća pravna pitanja:

„Je li parničnom postupku radi naknade za nekorištenje pauze za vrijeme rada u turnusu teret dokazivanja na poslodavcu da je pauza radniku stvarno omogućena osobito u službama posebne naravi (pravosudna policija)?

Može li sud odbiti tužbeni zahtjev kada tuženik ne dostavi isprave koje se nalaze u njegovom isključivom posjedu (knjiga dnevnog izvješća dežurnog), a koje su ključne za određenje spornih činjenica?

Je li dopušteno da sudovi u identičnim činjeničnim i pravnim situacijama donesu međusobno oprečne odluke čime se povređuje načelo jednakosti pred zakonom? Koji je standard dokazivanja da bi se smatralo da je radniku bilo stvarno omogućena- formalna mogućnost ili stvarna, efektivna mogućnost korištenja pauze?

Je li povrijeđeno načelo kontradiktornosti i ravnopravnosti stranaka, kada sud prihvaća navode tuženika o iznimnim slučajevima bez ijednog dokaza, a odbija dokazni prijedlog tužitelja?

Je li sud pri odlučivanju o troškovima parničnog postupka, u slučaju kada je stranka postupka država zastupana po državnom odvjetništvu, dužna provesti test razmjernosti za dosuđeni trošak, odnosno ispitati predstavlja li nalog stranci da snosi puni iznos troškova zastupanja države u postupku nerazmjerno ograničenje prava stranke na pristup sudu te uzeti u obzir relevantna stajališta Europskog suda za ljudska prava i ustavnog suda o mogućoj povredi prava na pristup sudu u slučajevima kada se cjelokupni trošak države prevaljuje na teret fizičke osobe (tužitelja) odlukom o troškovima parničnog postupka? “

2. Na prijedlog tužitelja nije odgovoreno.

3. Postupajući sukladno odredbama čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 , 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja u odnosu na odluku o glavnoj stvari nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer je riječ o pravnim pitanjima o kojima je ovaj sud zauzeo pravno shvaćanje (o obvezi poslodavca da vodi evidenciju o korištenju radnikovih odmora tijekom radnog vremena odnosno teretu dokazivanja u situaciji kada tuženica nije imala obvezu unosa podataka o korištenju te stanke u evidenciju radnog vremena), u odluci broj Rev-269/25-2 od 1. travnja 2025., a odluka drugostupanjskog suda ne odstupa od tog shvaćanja.

4. U odnosu na pravno pitanje kojim tužitelj problematizira odluku o troškovima postupka valja reći da odluke na koje se u prijedlogu tužitelj poziva, a koje se odnose na kriterije za dosudu troškova parničnog postupka, ne daju odgovarajući razlog važnosti tom pitanju jer nije riječ o podudarnim situacijama. Naime, u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Republike Hrvatske, u posebnim okolnostima tog predmeta i s obzirom na činjenicu da se Vrhovni sud Republike Hrvatske složio s time da u dotičnim djelima koja predstavljaju ratni zločin postoje određene sličnosti s terorističkim aktom; da je definicija terorističkog akta podložna tumačenju sudova i u relevantnom razdoblju nije bila pojašnjena; da je protivnik podnositelja zahtjeva bila država koju zastupa Državno odvjetništvo; te da iznos troškova koje treba naknaditi nije neznatan s obzirom na financijsku situaciju podnositelja zahtjeva, Europski sud za ljudska prava smatra kako odluka da podnositelji zahtjeva moraju platiti puni iznos troškova zastupanja države u dotičnom postupku predstavlja nerazmjeran teret za njih. U predmetu Klauz protiv Republike Hrvatske Europski sud za ljudska prava je ispitivao da li je podnositelju zahtjeva nalogom da državi, koju je zastupalo državno odvjetništvo, podmiri troškove zastupanja jednake odvjetničkim nagradama, neopravdano ograničeno pravo na pristup sudu odnosno da li je iznosom koji je dosuđen podnositelju na ime naknade štete u usporedbi s troškovima koje mu je naloženo platiti državi, povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva. Nadalje, rješenjem ovog suda broj Rev 89/21- 2 od 2. ožujka 2021. prihvaćena je revizija tužiteljice i preinačeno je rješenje o troškovima parničnog postupka iz razloga što bi tužiteljica imala pravo na naknadu štete prema odredbama Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija; ali je njezin zahtjev odbijen zbog proteka objektivnog zastarnog roka; te je ocijenjeno da njezina tužba nije bila nerazumna, niti da je njezino očekivanje da će ostvariti pravo na naknadu štete bilo neopravdano.

5. Stoga, a kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a riješiti kao pod toč. I. izreke ovog rješenja.

6. Tužitelj se u prijedlogu za dopuštenje revizije pozvao i na razlog za dopuštenje revizije koji se odnosi na to da mu je u postupcima pred nižestupanjskim sudovima zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ovaj sud međutim ocjenjuje da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a, odlučiti kao pod toč. II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 18. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa