Poslovni broj: Gž R-154/2023-2

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Alena Goluba kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. C. d.o.o., V., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima - odvjetnicima iz OD V. i p. d.o.o. u R., protiv tuženika B. K. iz R., OIB: …, zastupanog po punomoćnici D. H., odvjetnici u R., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-221/2022-30 od 13. studenog 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 10. siječnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I.) Žalba tuženika se odbija kao neosnovana pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-221/2022-30 od 13. studenog 2023. godine u točki I. i točki IV. izreke.

 

II.) Tuženiku se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.

 

III. ) Točka II. i točka III. izreke presude, kao ne pobijane, ostaju neizmijenjene.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.) Presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-221/2022-30 od 13. studenog 2023. godine naloženo je tuženiku B. K. iz R., da tužitelju K. C. d.o.o., V., isplati iznos od 7.963,36 eura / 60.000,00 kuna[1], sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. travnja 2022. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu, a od 1. siječnja 2023. pa nadalje po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, kao i da mu naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.869,06 eura / 14.082,43 kuna (točka I. izreke).

 

1.1.) Istom presudom tužitelj je odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na tijek zatezne kamate dosuđene na iznos glavnice iz točke I. izreke, i to za razdoblje od 14. travnja 2022. do 18. travnja 2022., kao i glede zahtjeva da je tuženik iznose glavnice i trošak postupka dužan platiti tužitelju «i pod prijetnjom ovrhe – prisilne naplate.» (točka II. izreke), a odbijen je i sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška (točka III. izreke), kao što je odbijen i tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška (točka IV. izreke).

 

2.) Protiv navedene presude, u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev te protiv odluke o troškovima postupka, žalbu izjavljuje tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14., 79/19., 88/22. i 114/22. – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan uz dosudu mu parničnog troška uključujući i trošak izjavljivanja žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. 

 

3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4.) Žalba nije osnovana.

 

5.) Predmet spora u ovoj parnici je tražbina tužitelja u iznosu od 7.963,36 EUR / 60.000,00 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sve to s osnova ugovorne kazne zbog povrede ugovorne zabrane natjecanja.

 

6.) Navedeni zahtjev tužitelja sud prvog stupnja ocjenjuje osnovanim nakon što na temelju izvedenih dokaza nalazi utvrđenim slijedeće važne činjenice:

 

-da je tuženik bivši tužiteljev zaposlenik temeljem sklopljenog ugovora o radu od 02. listopada 2017. godine;

 

-da je temeljem navedenog ugovora tuženik kod tužitelja zasnovao radni odnos za obavljanje poslova radnog mjesta Programera na CNC stroju;

 

-da je tijekom trajanja navedenog ugovora o radu tuženik kod tužitelja rad programera obavljao na CNC Water Jet stroju, i to u obavljanju poslova obrade i rezanja keramičkih pločica;

 

-da su stranke navedenim ugovorom o radu, u njegovu čl.11. ugovorile bruto plaću tužitelja u iznosu od 15.400,00 kuna, koja je bila veća od prosječne plaće u RH, koja je u 2017. godini, prema podacima Državnog zavoda za statistiku (NN broj 25/18) iznosila 8.055,00 kuna;

 

-da je u čl.13. Ugovora o radu te Aneksa br. 1 Ugovora o radu od 12. prosinca 2019.  ugovoreno da radnik dvije godine nakon prestanka Ugovora o radu neće, bez prethodnog izričitog pisanog odobrenja poslodavca, za svoj ili tuđi račun obavljati poslove koje je temeljem tog Ugovora obavljao za poslodavce (st.1.); da poslodavac ne preuzima obvezu isplate naknade plaće za vrijeme trajanja zabrane natjecanja (st.3.); da za slučaj nepoštivanja ugovorne zabrane natjecanja stranke ugovaraju kaznu u svoti od 60.000,00 kuna (st.4. i 5.); da obveza plaćanja ugovorne kazne dospijeva peti dan po slanju pisanog preporučenog poziva poslodavca na plaćanje (st.6.); i da kvalifikaciju nedozvoljenog obavljanja poslova, u tom smislu, daje uprava poslodavca (st.7.);

 

-da je radni odnos tuženika kod tužitelja prestao dana 12. siječnja 2022. godine, i to temeljem tuženikova otkaza danog 02. prosinca 2021. godine, koji je tužitelj prihvatio, nakon čega se je tuženik zaposlio kod novog poslodavca – T. d.o.o.;

 

-da i tužitelj i tuženikov novi poslodavac (T. d.o.o.) tuženika obavljaju svoju registriranu djelatnost (prodaja i obrada keramike na području iste županije te da u obavljanju tih djelatnosti na tržištu nude iste proizvode i usluge, a među njima i uslugu obrade keramike CNC Water Jet strojem;

 

-da je tuženik kod novog poslodavca (T. d.o.o.) obavljao iste one poslove (programer CNC stroja u obradi i rezanju keramike) koje obavljao i kod tužitelja prije otkaza ugovora o radu, i da je te poslove kod novog poslodavca obavljao na istom ili vrlo sličnom CNC Water Jet stroju;

 

-da je tužitelj prije pokretanja predmetne parnice pozvao tuženika na plaćanje ugovorne kazne zbog povrede ugovorne zabrane natjecanja dopisom od 14. travnja 2022. godine.

 

6.1.) Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja postavljeni zahtjev tužitelja za plaćanje ugovorne kazne u iznosu od 60.000,00 kuna / 7.963,36 EUR, sa obvezom plaćanja zatezne kamate na taj iznos počevši od 19. travnja 2022. godine, ocjenjuje osnovanim. To stoga što nalazi utvrđenim da je, nakon prestanka ugovora o radu kod tužitelja, tuženik povrijedio odredbu čl.13. Ugovora o radu sklopljenog sa tužiteljem te Aneksa br.1 navedenom ugovoru, time što se je, prije isteka ugovorenog razdoblja od dvije godine, zaposlio kod novog poslodavca koji se nalazi u tržišnoj konkurenciji (utakmici) sa tužiteljem, jer se na tržištu pojavljuju sa pružanjem istih proizvoda i usluga (prodaja, obrada i rezanje keramičkih ploča), i to radi obavljanja istih onih poslova, koje je obavljao i kod tužitelja, i na istom stroju na kojem je navedeni rad obavljao kod tužitelja.

 

6.2.) Pri naprijed navedenoj ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja pozvao se je i na primjenu:

 

-odredbu čl.102. Zakona o radu (NN broj 93/14. i dr. – dalje: ZR), kojom je propisano  da poslodavac i radnik mogu ugovoriti da se određeno vrijeme nakon prestanka ugovora o radu radnik ne smije zaposliti kod druge osobe koja je u tržišnom natjecanju s poslodavcem (st.1.); da se takav ugovor ne smije zaključiti za razdoblje duže od dvije godine od dana prestanka radnog odnosa (st.2.) te da može biti sastavni dio ugovora o radu (st.3.) ali se mora sklopiti u pisanom obliku (st.4.). Sud prvog stupnja ocjenjuje da predmetna ugovorna odredba o ugovornoj zabrani natjecanja je u potpunosti u skladu sa navedenim zakonskim odredbama;

 

-odredbu čl.102.st.5. ZR, kojom je propisano da ugovorna zabrana natjecanja ne obvezuje radnika ako njegov cilj nije zaštita opravdanih poslovnih interesa poslodavca ili ako se njime, s obzirom na područje, vrijeme i cilj zabrane, a u odnosu na opravdane poslovne interese poslodavca, nerazmjerno ograničava rad i napredovanje radnika. Sud prvog stupnja ocjenjuje da predmetna ugovorna odredba o ugovornoj zabrani natjecanja nije u protivnosti niti sa navedenom zakonskom odredbom, i to uzimajući u obzir da rad na CNC Water Jet stroju, osim obrade keramičkih ploča, obuhvaća i rad s drugim materijalima širokog spektra izrade mogućih proizvoda na tržištu, da tuženik ima općenita znanja i vještine za rad na CNC strojevima (različitim od CNC Water jet), te da je po zanimanju elektroničar za računala, a spornom ugovornom odredbom je  ugovorena zabrana zapošljavanja samo kod druge osobe koja je u tržišnom natjecanju s tužiteljem, pa je s aspekta poslodavca (tužitelj) imala za svrhu zaštitu njegovih opravdanih poslovnih interese, dok s gledišta radnika (tuženik) nije predstavljala nerazmjerno ograničenje mogućnosti rada, odnosno slobode zasnivanja radnog odnosa;

 

-odredbu čl.9. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje: ZOO), kojom je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan  ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, i na odredbu čl.342.st.1. istog zakona, kojom je propisano da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Sud prvog stupnja ocjenjuje da je temeljem naprijed navedenog te u skladu sa navedenom odredbom tužitelj ovlašten od tuženika zahtijevati isplatu ugovorom predviđenog iznosa ugovorne kazne, kao i plaćanje zakonske zatezne kamate od petog dana nakon slanja poziva tuženiku na ispunjenje te obveze, jer je tuženik ugovorom preuzeo obvezu plaćanja ugovorne kazne u iznosu od 60.000,00 kuna za slučaj da povrijedi ugovorom prihvaćenu zabranu tržišnog natjecanja.

 

6.3.) O troškovima postupka sud prvog stupnja je odlučio primjenom odredbe čl.154.st.5. ZPP-a, budući tužitelj u sporu nije uspio samo sa neznatnim dijelom zahtjeva, i to samo glede  sporedne tražbine (zatezne kamate), pa mu dosuđuje cjelokupni trošak postupka utvrđen kao potreban za vođenje predmetne parnice.

 

7.) U žalbi protiv navedene odluke, koju izjavljuje zbog svih žalbenih razloga, tuženik u bitnome ističe:

 

-da je sud prvog stupnja učinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.1. u svezi čl.299. ZPP-a, jer je odluku utemeljio na dokazu (Aneks br. Ugovoru o radu) koji je u sudski spis dostavljen nakon zaključenja prethodnog postupka;

 

-da iz navedenog dokaza, koji je sud prvog stupnja prihvatio te na njemu utemeljio svoju odluku, proizlazi da na njemu postojeći potpis tuženika je različit od potpisa koji se nalazi na Ugovoru o radu, pa stoga tuženik osporava da bi potpisao Aneks br.1;

 

-da je sud prvog stupnja, ukoliko je već odlučio prihvatiti navedeni dokaz, tada morao dopunski saslušati tuženika na okolnost njegova sklapanja, a kada to nije učinio da je tuženiku onemogućeno raspravljanje u parnici;

 

-da je tuženik predložio saslušanje u svojstvu svjedoka zakonskog zastupnika svoga novog poslodavca, kako na okolnost ne postojanja konkurencije sa tužiteljem tako i glede svih drugih okolnosti iznesenih u tužbi te odgovoru na tužbu, ali da sud prvog stupnja navedeni dokaz nije izveo, što nije u pobijanoj odluci niti obrazložio;

 

-da je i činjenično stanje potpuno pogrešno utvrđeno jer sud prvog stupnja uopće nije uzeo u obzir okolnosti koje je tuženik iznio tijekom postupka: da tuženik kod tužitelja nije bio zaposlen kao programer CNC Water Jet stroja već kao programer na CNC stroju; da vezano za navedeno odredbom čl.13. ugovora nije ugovorena zabrana rada kod drugog poslodavca na CNC Water Jet stroju, i da navedena odredba o zabrani natjecanja je potpuno neprecizna, tj. ne sadrži sve što je potrebno za primjenu odredbe o ugovornoj zabrani natjecanja jer u njoj nije navedeno kojih bi se aktivnosti radnik trebao suzdržavati; da bivši i sadašnji poslodavac tuženika uopće nisu konkurenti na tržištu, što da je vidljivo i iz izvatka iz sudskog registra o upisanim djelatnostima, prema kojem prodaja i proizvodnja keramičkih pločica nije glavna već eventualno sporedna djelatnost, a da je za sadašnjeg poslodavca u nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti (NKD) upisana djelatnost obrade kamena i keramičkih pločica; da pri svemu navedenom sud prvog stupnja uopće nije cijenio niti činjenicu da je je tužitelj CNC Water Jet stroj nabavio tek nakon što je tuženik došao kod njega raditi; da tužitelj nije obučavao tuženika za rad na navedenom stroju jer je on već prilikom zapošljavanja kod njega ima sva potrebna stručna znanja te da je on obučavao druge tužiteljeve radnike za rad na navedenom stroju;

 

-da zbog svega naprijed navedenog sud prvog stupnja nije pravilno primijenio niti materijalno pravo na koje se je pozvao u pobijanoj odluci.

 

7.1.) Naprijed navedene žalbene tvrdnje tuženika ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene, što će biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

 

8.) Neosnovane su žalbene tvrdnje kojima se ukazuje na bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.1. u svezi čl.299. ZPP-a, a koju je, prema tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja počinio time što je, pri donošenju pobijane odluke, uzeo u obzir dokaz (Aneks br.1. ugovoru o radu) koji je dostavljen sudu tijekom postupka nakon zaključenja prethodnog postupka.

 

8.1.) Odredbom čl.299. ZPP-a je propisano da su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke (st.1.); da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka (st.2.); i da nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir.

 

8.2.) Nije sporno da je tužitelj u spis predmeta dostavio sporni Aneks br.1 ugovoru o radu tijekom postupka, i to nakon što je zaključen prethodni postupak, ali prije zaključenja glavne rasprave, što prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije odlučno za ocjenu o postojanju navedene bitne povrede postupka. To stoga što iz stanja spisa proizlazi, a kako je to utvrdio i prvostupanjski sud,  da je tužitelj izvođenje dokaza uvidom u navedenu ispravu predložio već u tužbi, dakle prije zaključenja prethodnog postupka, što znači da je postupio u skladu sa odredbom čl.299.st.1. ZPP-a, neovisno od toga što je navedenu ispravu dostavio naknadno, tj. nakon zaključenja prethodnog postupka.

 

8.3.) Stoga su potpuno neutemeljene žalbene tvrdnje da je sud prvog stupnja postupio protivno odredbi čl.299. ZPP-a kada je navedeni dokaz uvažio prilikom odlučivanja o postavljenom zahtjevu, a onda su neutemeljene i žalbene tvrdnje o počinjenju bitne povrede postupka iz čl.354.st.1. ZPP-a.

 

9.) Vezano za korištenje u postupku naprijed navedenog dokaza tuženik u žalbi ističe i to da isti uopće nije po njemu potpisan, s obzirom da potpis na njemu je različit od njegova potpisa na ugovoru o radu, i da je sud morao, ukoliko je odlučio uvažiti navedeni dokaz, na okolnosti zaključenja Aneksa br.1 dopunski saslušati tuženika. Niti jedan od navedenih žalbenih tvrdnji također se ne može prihvatiti kao pravno utemeljena.

 

9.1.) Vezano za prvu od naprijed navedenih tvrdnji treba reći da ista predstavlja nedopušteno iznošenje novih činjenica u žalbi, koja zabrana je propisana odredbom čl.352.st.1. ZPP-a. Naime, tuženik tijekom cijelog postupka pred prvostupanjskim sudom nije osporavao ni sklapanje ugovora o radu i sklapanje Aneksa br.1. navedenom ugovoru, a onda niti da bi iste potpisao, slijedom čega navedenu tvrdnju – da Aneks br.1. ugovoru o radu nije po njemu potpisan, ne može iznositi u žalbi. Stoga ovaj sud drugog stupnja navedenu žalbenu tvrdnju nije niti uzeo u razmatranje jer se radi o iznošenju novih činjenica u žalbi.

 

9.2.) Drugom žalbenom tvrdnjom iz točke 9. tuženik u suštini upućuje na moguće počinjenje bitne povrede postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.6. ZPP-a, a tu povredu postupka čini sud ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom, no ni te tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene. To prije svega stoga što je sud prvog stupnja tijekom postupka saslušao tužitelja kao stranku na sve sporne okolnosti, kako one iz tužbe tako i one iz njegova odgovora na tužbu, pa i na okolnost sklapanja i ugovora o radu i Aneksa br.1 ugovoru o radu, a pri davanju tog iskaza tuženik nije dovodio u pitanje da bi navedeni ugovori bili zaključeni, odnosno da bi isti bili po njemu potpisani, već je samo ustvrdio da sklopljeni ugovor o radu nije čitao, a da se sklapanja Aneksa br.1 ne sjeća. S obzirom na to sud nije povrijedio načelo saslušanja stranaka u postupku samo zbog toga što ga nije ponovno pozivao i saslušavao, to sve tim više što takav prijedlog tuženik prvostupanjskom sudu nije niti stavio.

 

10.) Nadalje, žalbenim navodima da sud prvog stupnja nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka A. P. (vlasnika i zakonskog zastupnika novog poslodavca) te da o tome u obrazloženju pobijane presude ništa ne navodi, tj. da u tom dijelu presuda nema razloga, tuženik ukazuje i na moguće postojanje bitne povrede postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, no niti te žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao utemeljene.

 

10.1.) Naime, od personalnih dokaza sud je izveo dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja i saslušanjem tuženika. Osim navedenih dokaza obje stranke su predlagale i izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka, i prvostupanjski sud je te preostale dokaze odbio, pri čemu su neutemeljene tvrdnje da o tome sud prvog stupnja u obrazloženju presude nije ništa naveo, jer protivno njima proizlazi iz točke 17. obrazloženja prvostupanjske presude. Naime, u navedenoj točki sud prvog stupnja jasno navodi da određene činjenice iznesene u postupku, kako od strane tužitelja, tako i od strane tuženika u odgovoru na tužbu, nisu odlučne za pravilnu primjenu materijalnog prava te da stoga nisu izvođeni dokazi saslušanjem svjedoka predloženih po strankama.

 

10.2.) Kada je pak riječ o ne saslušavanju po tuženiku predloženog svjedoka A. P. (vlasnik i zakonski zastupnik novog tuženikovog poslodavca), tada treba reći da je sud prvog stupnja prvotno prihvatio taj dokazni prijedlog te je navedenog svjedoka i pozivao radi saslušanja, no isti nije pristupio na ročište za saslušanje pri čemu taj svoj ne dolazak na sud nije osobno ničime opravdao, nakon čega je sud odustao od njegova saslušanja. Zašto je to sud učinio proizlazi iz točke 20. obrazloženja prvostupanjske presude – jer je činjenice odlučne za pravilnu primjenu materijalnog prava utvrdio na temelju ostalih izvedenih dokaza, pa i na temelju iskaza samog tuženika kao stranke.

 

10.3.) Slijedom naprijed navedenog sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a na koju se naprijed navedenim žalbenim tvrdnjama sugerira, a nije počinio niti bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.1. u svezi čl.8. ZPP-a, jer je pravilno ocijenio sve izvedene dokaze, i na temelju takve ocjene pravilno utvrdio sve važne činjenice.

 

11.) Ispitujući pobijanu presudu u skladu sa odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi postojanje niti bilo koje druge bitne povrede postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.

 

12.) Sukladno već naprijed navedenom nisu ostvareni niti žalbeni razlozi iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a, jer su po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene sve važne činjenice i na njih je pravilno primijenjeno materijalno pravo na koje se je pozvao sud prvog stupnja u pobijanoj odluci.

 

13.) Kada spori pravilnost prvostupanjske presude zbog naprijed navedenih žalbenih razloga, tuženik ističe da je sporna odredba čl.13. ugovora o radu o ugovornoj zabrani utakmice nejasna jer da u njoj nije navedeno kojih bi se to aktivnosti radnik trebao suzdržavati, a napose da njome nije ugovorena zabrana rada kod drugog poslodavca na CNC Water Jet stroju. Navedene tvrdnje tuženika ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene.

 

13.1.) Naime, točna je žalbena tvrdnja da je u ugovoru o radu, u njegovu čl.2., navedeno da tuženik isti ugovor sklapa za obavljanje poslova radnog mjesta programera na CNC stroju. Međutim, nije sporno, jer to konačno potvrđuje i tuženik u svojem stranačkom iskazu, da je on tijekom cijelog trajanja radnog odnosa kod tužitelja obavljao rad programera isključivo na CNC Water Jet stroju, odnosno da je i došao kod tužitelja upravo zbog rada upravo na tom stroju, te da je rad na tom stroju obavljao i kada je otkazao ugovor o radu tužitelju. Što se pak tiče same konkurentske odredbe sadržane u čl.13. ugovora o radu, u njoj je navedeno da radnik, u vremenskom razdoblju od dvije godine po prestanku tog ugovora, bez izričitog pisanog pristanka poslodavca, neće za svoj ili tuđi račun obavljati poslove koje je temeljem ovog ugovora obavljao za poslodavca. Navedena odredba je, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a protivno žalbenim tvrdnjama, i dovoljno precizna i potpuno jasna za njenu primjenu – jer iz nje sasvim jasno proizlazi da se tuženik, nakon otkazivanja ugovora o radu kod tužitelja, u razdoblju od dvije godine nije mogao zaposliti kod druge osobe radi obavljanja onih poslova koje je obavljao kod tužitelja, tj. na obavljanju poslova obrade keramike CNC Water Jet strojem, jer je upravo te poslove navedenim specijalnim strojem obavljao kod tužitelja. Slijedom toga, za razumljivost odredbe čl.13. ugovora i za njenu primjenu, potpuno je neodlučno što se u samoj toj konkurentskoj ugovornoj odredbi izričito ne spominje Water Jet stroj.

 

14.) Nadalje, u sporenju pravilnosti pobijane presude zbog žalbenih razloga iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a, tuženik žalbom ukazuje i na to da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir činjenice koje je on iznio tijekom postupka – da je sva potreban znanja i vještine za rad predmetnim Water Jet strojem imao i prije rada kod tužitelja, odnosno da ga tužitelj o svojem trošku nije osposobljavao, čak što više da je upravo on obučavao druge radnike tužitelja za rad navedenim strojem.

 

14.1.) Naprijed navedene činjenične tvrdnje tuženik je doista iznio u postupku pred prvostupanjskim sudom, odnosno osporio je takve protivne tvrdnje tužitelja, no sud prvog stupnja je te činjenične tvrdnje, i tužitelja i tuženika, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno ocijenio neodlučnima za primjenu ugovorne odredbe iz čl.13. ugovora o radu i za pravilnost primjene materijalnog prava iz odredbe čl.102. i čl.106. ZR. Naime, iz navedenih zakonskih odredbi, ali i iz ostalih odredbi koje reguliraju navedenu materiju zabrane natjecanja, sasvim jasno proizlazi da za njihovu pravilnu primjenu, doista nije odlučno kada, gdje i o čijem trošku je radnik stekao potrebna znanja za obavljanje poslova kod poslodavca, već je jedino odlučno da li su poslodavac i radnik ugovorile zabranu natjecanja, ako jesu da li je to ugovoreno u skladu sa odredbom čl.102. ZR, odnosno odredbom čl.106. istog zakona, i da li se je radnik zaposlio kod novog poslodavca radi obavljanja istih poslova koje je obavljao i kod poslodavca sa kojim je ugovorio zabranu natjecanja, odnosno da li se njegov raniji poslodavac i novi poslodavac nalaze u tržišnoj utakmici. Sve navedene odlučne činjenice sud prvog stupnja je i utvrđivao, i iste je pravilno utvrdio.

 

15.) U preostalom dijelu žalbenog osporavanja prvostupanjske presude zbog žalbenih razloga iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a, tuženik iznosi tvrdnje kojima nastoji ukazati da se njegov novi poslodavac (T. d.o.o.) te tužitelj kao raniji poslodavac, sa kojim je ugovorena zabrana natjecanja, niti ne nalaze u tržišnoj utakmici, odnosno da oni nisu konkurenti na tržištu s obzirom na djelatnosti kojima se bave. Niti navedene žalbene tvrdnje tuženika ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene.

 

16.) U primjeni naprijed navedenih odredbi ZR o ugovornoj zabrani natjecanja doista se postavlja pitanje koliko široko treba procjenjivati djelatnost kojom se poslodavac bavi, upravo zbog toga što u velikom broju slučajeva trgovačka društva, prilikom svoje registracije registriraju vrlo širok broj djelatnosti iz praktičnih razloga, a zapravo se de facto bave samo nekima od njih. Upravo u svrhu izbjegavanja situacije da se radnika neosnovano ograničava u novim zapošljavanjima, stajalište sudske prakse je da su isključivo relevantne one djelatnosti za koje se dokaže da ih prijašnji poslodavac doista i obavlja. Naime, jedino u tom slučaju može doista biti riječ o tržišnom natjecanju bivšeg i novog poslodavca, tj. tržišno natjecanje (konkurencija) postoji onda kada se oba poslodavca bave istom ili bitno istom djelatnošću, kada se na tržištu pojavljuju sa istim proizvodima i istim uslugama, sve to neovisno o njihovoj formalnoj (registriranoj) djelatnosti, pa čak neovisno i o tome koja djelatnost je upisana u nacionalnoj klasifikacija djelatnosti (NKD) Državnog zavoda za statistiku.

 

16.1.) Iz izvatka iz sudskog registra (list 16-19), među inim djelatnostima, za tužitelja je upisana "proizvodnja keramičkih pločica i ploča" te "proizvodnja ostalih keramičkih proizvoda", a za poduzeće T. d.o.o. je upisana djelatnost "obrada kamena i keramičkih pločica".  Međutim, neovisno o navedenom, na temelju ostalih dokaza koje je sud prvog stupnja izveo (iskaz zakonskog zastupnika tužitelja te iskaz tuženika) doista proizlazi zaključak da se tužitelj i tuženikov novi poslodavac nalaze u tržišnom natjecanju, i to u smislu pojma tržišnog natjecanja obrazloženog u točki 16. ovog obrazloženja. To stoga jer iz tih dokaza proizlazi da se na tržištu pojavljuju sa istim uslugama, čak što više sud prvog stupnja je utvrdio, i to upravo na temelju iskaza samog tuženika, da njegov novi poslodavac (T. d.o.o.) u okviru svoje djelatnosti pruža i uslugu obrade (rezanja) keramičkih ploča, da se je on upravo radi obavljanja tih poslova kod njega i zaposlio i to na potpuno identičnom stroju na kakvom je rad obavljao i kod tužitelja, i da je inače uslugu rezanja keramičkih ploča CNC Water Jet strojem poduzeću T. d.o.o., ranije dok je tužitelj još bio u radnom odnosu kod tužitelja, naplatno pružao upravo tužitelj.

 

16.2.) Dakle, ne samo iz stranačkog iskaza zakonskog zastupnika tužitelja (list 53-56) već i iz stranačkog iskaza samog tuženika (list 56-57), potpuno razvidno proizlazi postojanje tržišne utakmice između tužitelja i novog tuženikova poslodavca, jer uslugu koju je tuženikovu novom poslodavcu ranije naplatno pružao tužitelj, on sada obavlja sam vlastitim strojem te tu istu uslugu pruža i trećim osobama koji su tu uslugu također ranije naplatno dobivale od tužitelja, a tuženik se je kod njega zaposlio upravo na tim poslovima i na identičnom stroju na kojem je te iste poslove obavljao kod tužitelja.

 

17.) Polazeći od svega naprijed navedenog, sasvim je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je tuženik, zaposlenjem kod poduzeća T. d.o.o. prije isteka roka od dvije godine od otkaza ugovora o radu kod tužitelja, povrijedio čl.13. ugovora o radu preuzetu obvezu zabrane natjecanja, ugovorenu potpuno u skladu sa odredbom čl.102. ZR, i da je stoga zbog te povrede, u skladu sa naprijed navedenom odredbom i odredbom čl.106.st.1. i st.3. ZR, u obvezi tužitelju platiti ugovorenu ugovornu kaznu u iznosu od 60.000,00 kuna.

 

17.1.) Zbog navedenog – tj. kako ovaj sud drugog stupnja ne nalazi postojanje žalbenih razloga na koje se ukazuje u žalbi a ni onih na koje se pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u točki I. izreke.

 

18.) Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to je onda pravilna i odluka o troškovima parničnog postupka, kojom je sud prvog stupnja, temeljem odredbe čl.154.st.5. i čl.155. ZPP-a, tužitelju dosudio cjelokupni parnični trošak utvrđen kao potreban za vođenje predmetne parnice.

 

18.1.) Zbog navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.380.t.2. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II.st.1. izreke.

 

19.) Budući da tuženik nije uspio sa izjavljenom žalbom, ne pripada mu niti pravo na trošak njenog izjavljivanja, slijedom čega mu isti nije niti dosuđen.  

 

 

Bjelovar, 10. siječnja 2024.

 

 

                                                                                                 Predsjednik vijeća

 

                                                                                                           Alen Golub v. r.