Poslovni broj: Usž-538/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Snježane Horvat – Paliska, predsjednice vijeća, Hrvoja Miladina i Gordane Marušić – Babić, članova vijeća, te više sudske savjetnice Glorjane Čičak, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ĐŽ iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Hrvoju Tokiću, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Republike Austrije 20, u postupku određivanja posebne najamnine tijekom Programa mjera, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1279/2025-7 od 23. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1279/2025-7 od 23. listopada 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje točke III. i VIII. rješenja tuženika KLASA: UP/I-371-01/24-13/915, URBROJ: 531-14-3- 25-9 od 30. travnja 2025., te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
1.1 Rješenjem tuženika utvrđeno je slijedeće:
- ukida se privremeno rješenje KLASA: UP/I-371-01/24-13/915, URBROJ: 531-01- 25- 4 od 17. veljače 2025. (točka I.);
- 1. siječnja 2025. prestao je pravni odnos zaštićenog najma, a započeo novi pravni odnos prijelaznog zaštićenog najma u kojem je privremeni zaštićeni najmoprimac dužan vlasniku stana plaćati 50% iznosa prosječne najamnine, a Republika Hrvatska preostalih 50 % prosječne najamnine (točka II.);
- tužitelj kao zaštićeni najmoprimac koji s članovima kućanstva EŽ i VŽ, živi u stanu površine 94,33m2 , na adresi Đ [adresa], 2. kat, prizemlje dužan je vlasnici stana NŽ, ĐŽĆ, kao vlasnicima stana (najmodavcima) plaćati dio prosječne najamn ine u visini od 221,09 eura svakome suvlasniku (točka III.);
- ostali iznos prosječene najamnine u visini 221,09 eura, svakom od suvlasnika stana
(najmodavcima) isplaćuje Republika Hrvatska (točka IV.);
- iznos prosječne najamnine zaštićeni najmoprimac i Republika Hrvatska dužni su plaćati na bankovni račun vlasnika stana (točka V.);
- ako zaštićeni najmoprimac kasni s plaćanjem svog dijela prosječne najamnine tri mjeseca uzastopno, prijelazni zaštićeni najam stana prestaje, prvi dan mjeseca koji slijedi nakon tromjesečnog razdoblja neplaćanja prosječne najamnine (točka VI.);
- osoba navedena kao vlasnik dužna je u roku od 15 dana od primitka rješenja ili od svake promjene nositelja prava vlasništva, prijaviti tuženiku podatke o novom vlasniku (točka VII.);
- odbacuje se zahtjev tužitelja od 19. ožujka 2025., jer nisu ispunjene pretpostavke za vođenje postupka (točka VIII.);
- nalaže se Upravi za financije, javnu nabavu i strateško planiranje isplata sredstva na način predviđen u točki V. i VI. izreke rješenja (točka IX.).
2. Tužitelj je izjavio žalbu iz svih žalbenih razloga. Navodi da je osporavao točke III. i VIII. izreke rješenja tuženika jer je u krug osoba koje se smatraju članovima obiteljskog domaćinstva trebalo utvrditi njegovu suprugu EŽĆ. Ukazuje da se predmetni stan koristio kao obiteljski dom te je pogrešan zaključak da supruga tužitelja nije član domaćinstva, pri čemu ukazuje da je ona imala prijavljeno prebivalište na adresi stana gotovo dvadeset godina. Ističe da je predložio izvođenje dokaza saslušanjem njegove supruge i njega kao stranke, kako bi se utvrdio kontinuitet stvarnog života u stanu, a ne se samo formalno administrativno rješavalo temeljem prijave prebivališta. Smatra da Zakon nije protumačen u skladu s načelom razmjernosti i životnim realitetom te da pitanje doma i statusa kućanstva ima prednost pred formalnim evidencijama. Predlaže poništiti osporavanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška žalbe.
3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24, dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
6. U obrazloženju presude izložene su sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza te su, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, navedeni odlučni razlozi za odbijanje tužbenog zahtjeva.
7. Iz podataka spisa Sud nalazi da se sporne točke III. i VIII. izreke pobijanog rješenja temelje na primjeni članka 4. stavka 1. točka 11.a, u vezi s člankom 4. stavak 1. točka 2. Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske U-I-3242/2018 i dr. (Narodne novine, br. 36/24, dalje: Zakon).
8. Tužitelj dovodi u pitanje, tijekom spora i ponovljeno u žalbi, utvrđenje tuženika da se, primjenom citiranih odredbi Zakona, njegovoj supruzi ne može priznati status člana obiteljskog kućanstva zaštićenog najmoprimca.
9. Po ocjeni ovog Suda pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je citiranim odredbama Zakona zatvoren krug osoba koji se mogu smatrati članovima kućanstva tužitelja, kao zaštićenog najmoprimca i njihov se status vezuje za činjenicu kontinuiranog prebivanja u traženom razdoblju iz članka 4. stavka 1. točka 11.a Zakona.
10. Naime, razmatranjem prigovora tužitelja, pravilno je ukazano na okolnost da je Zakonom o najmu stanova (Narodne novine br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20, 36/24), koji je stupio na snagu 5. studenog 1996. institut "stanarskog prava na stanovima na kojima postoji pravo vlasništva" zamijenjen institutom "zaštićenog najma" stanova u vlasništvu fizičkih ili pravnih osoba.
11. S tim u vezi, osobe koje na dan stupanja na snagu tog Zakona imaju pravni položaj člana obiteljskog domaćinstva, stečenog prema odredbama Zakona o stambenim odnosima (Narodne novine, br. 51/85, 42/86, 22/92, 70/93.), upisuje se u ugovor o najmu stana.
12. Kako prema podacima spisa supruga tužitelja EŽĆ, u smislu Zakona o najmu stanova nije bila član kućanstva koja je s njim stanovala u predmetnom stanu do 1996., niti je naknadno rođena, nema osnova da bude utvrđena članom kućanstva tužitelja primjenom citiranog članka 4. stavak 1. točka 11a. Zakona.
13. Stoga niti prigovor tužitelja da je njegova supruga stvarno živjela u kućanstvu posljednje tri godine (suprotno utvrđenjima iz priloženog uvjerenja o prebivalištu), nije od utjecaja na rješavanje ove stvari, jer nije ispunjen navedeni uvjet u odnosu njeno stanovanje i status u predmetnom stanu u periodu do 1996. godine.
14. Rukovodeći se navedenim utvrđenjima, pravilno je prvostupanjski sud odbio izvođenje predloženih dokaznih prijedloga kao nepotrebnih jer je riječ o tumačenju i primjeni Zakona, odnosno pravnom pitanju.
15. Kraj takvih utvrđenja ne može se cijeniti osnovanim prigovor tužitelja da takva primjena zakonskih odredbi, koje su usvojene upravo radi poštivanja i provedbe niza istovrsnih presuda Europskog suda za ljudska prava, predstavlja zadiranje u pravo na dom ili obiteljski život.
16. Budući da tužitelj nije uspio u sporu, osnovano je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.
17. Tužitelj nije uspio niti sa žalbom u ovom sporu, slijedom čega Sud nije našao osnovanim zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora, te je na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a navedeni zahtjev valjalo odbiti (točka II. izreke presude).
18. Stoga je temeljem članka 135. stavka 1. i 148. stavka 4. ZUS-a odlučeno kao u izreci.
U Zagrebu, 18. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Snježana Horvat-Paliska
