Poslovni broj: Usž-3428/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja VB iz [adresa], kojeg zastupaju opunomoćenici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d. Zagreb, Vlaška 50 A/4, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I- 1153/2023-10 od 12. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1153/2023-10 od 12. lipnja 2024.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-560-01/23-01/28, URBROJ: 511-01-149- 23-1 od 2. svibnja 2023. kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora.

2. Rješenjem tuženika od 2. svibnja 2023. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale, KLASA: UP/-562- 01/22-01/2, URBROJ: 511-01-149-22-20 od 16. siječnja 2023. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za proširenje razdoblja priznatog statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za razdoblje od rujna 1990. do lipnja 1994.

3. Tužitelj podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude zbog svih, zakonom propisanih, razloga. U žalbi u bitnom ističe da je kao učenik policijske škole bio pripadnik Policije, kao sastavnog dijela Oružanih snaga Republike Hrvatske, i to u smislu odredbe članka 3. stavka 1. točke a. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, 121/17., 98/19. i 84/21.; u daljnjem tekstu: ZHBDR). Navodi da je od 4. rujna 1990. do 26. svibnja 1994. pohađao Srednju policijsku školu u okviru Ministarstva unutarnjih poslova, radi obuke i obrazovanja za zanimanje policajac, a što je u tom vremenu, s obzirom na ugroženost neovisnosti, teritorijalnog suvereniteta i cjelovitosti Republike Hrvatske, uključivalo aktivnu obuku za obranu domovine i pružanje otpora agresoru.

4. U sklopu redovitog školovanja provodila se obuka koja je, između ostalog, uključivala i aktivnosti radi sudjelovanja u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti i suvereniteta Republike Hrvatske, i to svakodnevna obuka iz vojno-policijskih vještina, redovita obuka u rukovanju i korištenju vatrenim oružjem, eksplozivnim tvarima, protuoklopnim oružjem, vojnom i policijskom tehnikom i dr., gađanje vatrenim oružjem bojevim streljivom, osiguranje strateški značajnog vojnog objekta Srednje policijske škole vatrenim oružjem s bojevim streljivom, vojne vježbe tijekom kojih se gađalo vatrenim oružjem, rukovalo eksplozivom i protuoklopnim oružjem te osiguravalo prostor na kojem se nalazila postrojba koja je provodila obuku, odnosno vojnu vježbu, a koje aktivnosti prema mišljenju tužitelja premašuju redovne okvire policijskog posla te ih treba smatrati obukom i pripremom za odlazak na bojište. Nadalje ističe da je kao polaznik Policijske akademije, zajedno s ostalim polaznicima, osobno zaduživao oružje, što nedvojbeno upućuje na činjenicu da su polaznici Policijske akademije bili dio organiziranog sastava obrane Republike Hrvatske.

5. Ističe da je potpisom ugovora o školovanju s Ministarstvom unutarnjih poslova tužitelj 4. rujna 1990. postao pripadnik Ministarstva unutarnjih poslova - Policije, smatra da je ispunjen uvjet iz članka 3. stavka 1. točke a. ZHBDR-a.

6. Nadalje ističe da prvostupanjski sud nije ocijenio navode iz tužbe, nije ispitao osnovanost navoda niti obrazložio zašto smatra da navodi iz tužbe i izvedenih dokaza nisu osnovani. Prigovara da prvostupanjski sud nije samostalno i slobodno ocijenio dokaze i činjenice, što mu je bila dužnost u skladu s člankom 33. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine,“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21.; u daljnjem tekstu: ZUS), već je prihvatio činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku kao i sva stajališta koja je tuženik iznio u svom rješenju, pri čemu sud nije ocijenio nijedan navod tužitelja niti je izveo bilo koji od predloženih dokaza, čime mu je onemogućio sudjelovanje u postupku te je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na drugu stranu u sporu.

7. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev te obvezati tuženika na naknadu troškova spora tužitelju s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Traži i naknadu troškova žalbenog postupka.

8. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

9. Žalba nije osnovana.

10. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, u skladu s člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

11. Među strankama je sporno jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 3. ZHBDR-a za utvrđivanje tužitelju statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za razdoblje od rujna 1990. do lipnja 1994. za vrijeme njegova školovanja u policijskoj školi.

12. U postupku je utvrđeno da tužitelj ima priznat status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata kao pripadnik aktivnog sastava Policijske uprave Karlovačke u razdoblju od 15. lipnja 1994. do 30. lipnja 1996.

13. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj na zapisnik od 10. listopada 2022. sastavljen u Policijskoj upravi karlovačkoj izjavio da je tijekom školovanja organizirano sudjelovao u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti i suvereniteta Republike Hrvatske na način da se svakodnevno provodila obuka iz vojno-policijskih vještina, redovita obuka u rukovanju i korištenju vatrenim oružjem, eksplozivnim tvarima, protuoklopnim oružjem, vojnom i policijskom tehnikom, provodilo se gađanje vatrenim oružjem bojevnim streljivom i osiguravao strateški značajni vojni objekt Srednje policijske škole.

14. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj tek po završetku redovitog srednjoškolskog školovanja raspoređen u postrojbu i na borbeni položaj odnosno postao pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske. Činjenica da se tužitelj za vrijeme redovitog školovanja obučavao za odlazak na bojište, sama za sebe, bez pripadnosti određenoj organiziranoj naoružanoj formaciji, ne može se uzeti kao dostatna za priznanje statusa hrvatskog branitelja. Pored toga, prvostupanjski sud navodi da pojam "djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište)" iz članka 3. stavka 2. ZHBDR-a podrazumijeva djelovanje na bojišnici u obavljanju vojne dužnosti. Da bi se obuka i priprema za odlazak na bojište mogli priznati kao djelovanje u izravnoj vezi s oružanim otporom agresoru, moraju biti dio djelovanja na bojišnici u obavljanju vojne dužnosti i u okviru pripadnosti Oružanim snagama, što nije slučaj kod tužitelja. Obuka i priprema u okviru redovitog srednjoškolskog obrazovanja za policajca ne može se poistovjetiti s obukom i pripremom za odlazak na bojište koju ima na umu članak 3. stavak 2. ZHBDR-a.

15. Ocjenjujući osnovanost žalbe, ovaj Sud polazi od mjerodavnih odredaba ZHBDR-a. Člankom 3. stavkom 1. ZHBDR-a, među ostalim je propisano da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga). Stavkom 2. članka 3. ZHBDR-a propisano je da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske u smislu stavka 1. članka 3. ZHBDR-a podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

16. S obzirom na navedeno, a imajući na umu okolnost da se predmetni zahtjev odnosi na razdoblje u kojemu tužitelj nije bio pripadnik Policije odnosno Ministarstva unutarnjih poslova, nego učenik koji je pohađao srednju policijsku školu, u konkretnom slučaju nema zakonske mogućnosti za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja za razdoblje na koje se odnosi zahtjev. Do drugačijeg zaključka ne može dovesti ni činjenica da su polaznici policijske škole, među kojima je bio i tužitelj, u okviru redovitog školovanja sudjelovali u obuci iz vojno-policijskih vještina, rukovanja i korištenja vatrenim oružjem i sl. jer je ta obuka dio nastavnog programa usmjerenog na stjecanje stručnih kompetencija potrebnih za obavljanje poslova policajca za koje se školuju te se ne može podvesti pod oružani otpor agresoru odnosno djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom u smislu članka 3. stavka 2. ZHBDR-a. Stoga žalbeni navodi ne mogu dovesti u sumnju zakonitost osporavane presude.

17. U odnosu na žalbeni navod o neprovođenju predloženih dokaza u prvostupanjskom sporu, valja reći da je člankom 33. stavcima 2. i 3. ZUS-a propisano da sud uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, kojima nije vezan i činjenice koje je sam utvrdio te da stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima. Među strankama nije sporno da je tužitelj u predmetnom razdoblju bio učenik (polaznik policijske škole) niti je sporno da je u okviru redovnog školovanja sudjelovao u različitim vježbama odnosno obuci iz vojno-policijskih vještina. S obzirom na to, valja zaključiti da je zadaća prvostupanjskog suda bila podvesti utvrđeno činjenično stanje pod odgovarajuću pravnu normu, a što je sud i učinio. U takvoj situaciji neprovođenjem dokaza koje je tužitelj predložio u sporu nisu povrijeđena njegova prava niti je činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

18. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude izložio sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na odlučne tužbene navode. Time je sud postupio u skladu s člankom 60. stavkom 4. ZUS-a.

19. Slijedom iznesenog, smatrajući da žalbenim navodima nije dovedena u sumnju zakonitost osporavane presude ni po kojoj osnovi, valjalo je, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke.

20. Budući da tužitelj nije uspio u ovom postupku, to je na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a odlučeno kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 18. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Radmila Bolanča Vuković