Poslovni broj: Usž-3679/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Dimnjačarska obrtnička zadruga, Zagreb, Sarajevska 60, OIB: 01254445043, kojeg zastupa opunomoćenik Tomislav Valičević, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 36, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Zagreb, Službe za nadzor, Zagreb, Alexandera von Humboldta 4a, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-3394/2023-11 od 11. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-3394/2023-11 od 11. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Splitu točkom I. izreke usvaja se tužbeni zahtjev i poništava rješenje tuženika, Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Zagreb, Službe za nadzor, klasa: UP/I-471-01/23- 11/5, urbroj: 513-02-3018/4-23-1 od 4. svibnja 2023. Točkom II. izreke nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 1.686,80 eura u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškov ima spora, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika od 4. svibnja 2023. tužitelju je utvrđena razlika naknade za koncesiju za obavljanje dimnjačarskih poslova prema ID 163922 u ukupnom iznosu od 11.355,40 eura.

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Ističe da prvostupanjska presuda ne navodi razloge o odlučnim činjenicama, a razlozi koji se navode su nejasni i proturječni te nije izvršena savjesna i brižljiva ocjena svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Prigovara što prvostupanjski sud nije cijenio činjenicu da je porezni obveznik dužan obračunati naknadu za koncesiju sukladno članku 4. Ugovora o koncesiji za obavljanje dimnjačarskih poslova sklopljenog 10. veljače 2016. uz koji je koncesionar priložio i službenu zabilješku sastavljenu 25. siječnja 2016. Navodi da je datum sastavljanja i zaprimljene službene zabilješke raniji od datuma potpisanog i urudžbiranog ugovora te je i urudžbeni broj službene zabilješke viši od urudžbenog broja ugovora. Smatra da bi za sve promjene vezane za ugovor o koncesiji trebalo postupiti sukladno odredbama članka 54. i 56. Zakona o koncesijama te relevantnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, navodi definiciju prihoda te ističe da se temeljem navedenog naknada za koncesiju mora obračunavati sukladno članku 4. Ugovora o koncesiji za obavljanje dimnjačarskih poslova, odnosno plaćati godišnju naknadu za koncesiju koja se sastoji od ponuđenog iznosa godišnje naknade u iznosu od 85.000,00 kuna i od 4 % ukupnog godišnjeg prihoda ostvarenog od obavljanja dimnjačarskih poslova. Poziva se na definicije prihoda iz Zapisnika o provedenom nadzoru od 29. prosinca 2022. te iz Hrvatskih financijskih računovodstvenih standarda (HSFI 15). Ističe da se omaškom pozvao na odredbu članka 89. Zakona o koncesijama, kojim se propisuje obavljanje djelatnosti bez koncesije, umjesto na članak 88. navedenog Zakona koji se odnosi na neobračunatu i neplaćenu naknadu za koncesiju. Tuženik se poziva i citira odredbu članka 85. Zakona o koncesijama kojima je reguliran inspekcijski nadzor i članak 86. istog Zakona kojima su propisane ovlasti inspektora u provedbi nadzora. Predlaže da Sud uvaži žalbu, pobijanu presudu ukine, a predmet vrati na ponovno odlučivanje, podredno pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu ističe da je žalba tuženika neosnovana obzirom da se žalbenim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost presude niti osnovanost tužbenog zahtjeva. U odnosu na prigovor tuženika kako je datum sastavljene i zaprimljene službene bilješke raniji od datuma potpisanog i urudžbiranog ugovora tužitelj navodi da je prije potpisivanja Ugovora o koncesiji od Grada Zagreba tražio pojašnjenje pojedinih ugovornih odredaba. Ukazuje kako Grad Zagreb nije imao primjedaba na obračun i plaćanje varijabilnog dijela koncesijske naknade. Predlaže da Sud odbije žalbu kao neosnovanu.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24.) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom upravnom postupku koji slijedi iz spisa javnopravnog tijela dostavljenog prvostupanjskom sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je kod tužitelja proveden nadzor obračuna i naplate naknade za koncesiju za obavljanje dimnjačarskih poslova sukladno Zakonu o koncesijama („Narodne novine“ broj: 69/17. i 107/20.) na dan 31. ožujka 2022. Temeljem Zapisnika o poreznom nadzoru od 29. prosinca 2022. doneseno je osporeno rješenje kojim je tužitelju utvrđena razlika naknade za koncesiju za obavljanje dimnjačarskih poslova prema ID 163922 u sveukupnom iznosu od 11.355,40 eura uz obrazloženje da je pogrešno obračunata naknada za koncesiju jer je prema stavu tuženika tužitelj trebao obračunavati naknadu na osnovu sveukupnog prihoda, a ne plaćenog prihoda.

8. Naime, tuženik je mišljenja da je tužitelj obračunavao naknadu za koncesiju na temelju naplaćenih prihoda (što znači primitak) 4%, iako se prema sklopljenom Ugovoru o koncesiji naknada za koncesiju obračunava na temelju 4% ukupnog prihoda nakon isteka godine koncesije. Nadalje, tuženik je utvrdio da su u konkretnom slučaju naplaćeni prihodi primici prema HSFI 15 (Hrvatskog standarda financijskog izvještavanja) te je temeljem navedenog nastao koncesijski dug. Stoga je tuženik na temelju odredbe članka 89. stavka 1. Zakona o koncesijama donio rješenje kojim je tužitelju kao obvezniku obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju naložio uplatu razlike naknade za koncesiju, u iznosima detaljno navedenima u osporenom rješenju. Međutim, ovakvu ocjenu tuženika prvostupanjski sud ne priznaje.

9. Prema odredbi članka 88. stavka 1. Zakona o koncesijama ako se u provedbi nadzora utvrdi da naknada za koncesiju nije obračunata ili je obračunata u manjem iznosu ili nije plaćena ili je plaćena u manjem iznosu, a davatelj koncesije nije poduzeo dužne radnje iz članka 82. ovoga Zakona, inspektor će rješenjem naložiti davatelju koncesije da odmah, a najkasnije u roku od 60 dana, poduzme dužne radnje iz članka 82. ovoga Zakona i u istom roku o poduzetim radnjama dostavi dokaz.

10. Odredbom članka 89. stavka 1. Zakona o koncesijama propisano je da ako se u postupku nadzora utvrdi da koncesionar obavlja djelatnost koncesije izvan opsega koji je određen ugovorom o koncesiji, odnosno da druga osoba djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije obavlja bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, inspektor donosi rješenje kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije.

11. Polazeći od sadržaja citiranih odredbi prvostupanjski sud smatra da je tuženik u predmetnoj upravnoj stvari nakon provedenog nadzora zakonitosti, pravilnosti i pravodobnosti obračuna prijava i plaćanja koncesijske naknade donio osporeno rješenje pogrešnom primjenom materijalnog prava obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o činjeničnoj situaciji na koju se odnosi citirana odredba članka 89. Zakona o koncesijama, a u primjeni koje je osporeno rješenje doneseno. Naime, osporeno rješenje je doneseno pozivom na članak 89. Zakona o koncesijama, što je razvidno i iz poziva na tu odredbu u uvodu toga rješenja, kao i iz izreke toga rješenja u kojem se koristi terminologija propisana tom odredbom (naknada s obilježjem naknade za koncesiju). Međutim, iz citirane odredbe članka 89. navedenog Zakona nedvojbeno proizlazi da se navedena odredba odnosi na činjeničnu situaciju kada se radi o obavljanju djelatnosti bez koncesije.

12. Prema ocjeni ovoga Suda pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da o toj činjeničnoj situaciju ovdje nedvojbeno nije riječ, jer među strankama nije ni sporno da je tužitelj s davateljem koncesije sklopio Ugovor o koncesiji za obavljanje dimnjačarskih poslova od 10. veljače 2016., kojim je tužitelju dano pravo na obavljanje dimnjačarskih poslova na rok od 15 godina od dana sklapanja Ugovora. Naime, manje plaćena naknada regulirana je citiranim odredbom članka 88. Zakona o koncesijama, a iz osporenog rješenja je razvidno da ga tuženik nije donio po toj osnovi, niti je prethodno postupio na način kako je propisano tim člankom, a što proizlazi iz same odredbe, pa je osnovano prvostupanjski sud ocijenio da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo, što je valjano i dostatno obrazložio, a s kojim se obrazloženjem slaže i ovaj Sud.

13. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovoga Suda pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da rješenje tuženika nije zakonito pa je stoga prvostupanjski sud pravilno usvojio tužbeni zahtjev i navedeno rješenje poništio na temelju odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.

14. Prema ocjeni ovog Suda osporena se presuda temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu utvrđene povrede pravila sudskog postupka jer je presuda valjano i razložno obrazložena pa stoga ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

15. Žalbeni navodi tuženika ne predstavljaju pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

16. Kako tuženik razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.

17. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom upravnom sporu, pravilno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak upravnog spora sukladno odredbi članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.

U Zagrebu 18. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Marković