REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4119/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać - Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Tihani Svetec, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, Zagreb, Domagojeva 18, protiv tuženika Hrvatski šumarski institut, Jastrebarsko, Cvjetno naselje 41, OIB: 13579392023, zastupanog po punomoćniku Marku Sinovčiću, odvjetniku u Zagrebu, Cernička 50, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i dr., odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R – 88/2025-2 od 1. travnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr - 129/2019-43 od 23. prosinca 2024., u sjednici održanoj 18. ožujka 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R – 88/2025-2 od 1. travnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr - 129/2019-43 od 23. prosinca 2024.
2. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.
3. Postupajući sukladno odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“; broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), ovaj je sud ocijenio da na temelju onoga što prijedlog sadrži i što je uz njega dostavljeno, nije riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu članka 385.a stavak 1. ZPP- a.
4. Pobijanom odlukom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen primarni tužbeni zahtjev na utvrđenje da je odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljici za poslove v.d. ravnatelja Hrvatskog šumarskog instituta s ponudom izmijenjenog ugovora o radu za poslove radnog mjesta viši znanstveni suradnik od 31. listopada 2018. nedopuštena, da je tužiteljica s danom 15. listopadom 2018. stekla pravo na sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme za poslove znanstvenog radnog mjesta znanstveni savjetnik u trajnom zvanju s primjenom koeficijenta složenosti poslova 2,958, kao i zahtjev za vraćanje na rad na radno mjesto znanstvenog stupnja – znanstveni savjetnik trajno zvanje odnosno na radno mjesto s koeficijentom složenosti poslova ne manjim od 2,958 sukladno Uredbi o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama. Odbijen je i eventualno kumulirani zahtjev na utvrđenje nedopuštenom Odluke o otkazu ugovora o radu za poslove v.d. ravnatelja Hrvatskog šumarskog instituta s ponudom izmijenjenog ugovora o radu za poslove na radnom mjestu viši znanstveni suradnik od 31. listopada 2018., da je tužiteljica s danom 15. listopadom 2018. stekla pravo na sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme za poslove znanstvenog radnog mjesta znanstveni savjetnik – prvi izbor s primjenom koeficijenta složenosti poslova 2,425.
4.1. Tijekom postupka između stranaka nije bilo sporno da je tuženik imao opravdani razlog, u smislu čl. 115. st. 1. t. 1. Zakona o radu (Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23 i 64/23), za otkazivanje ugovora o radu tužiteljici, već je bilo sporno pitanje na koje znanstveno radno mjesto je, nakon isteka mandata ravnateljice odnosno razrješenja tužiteljice s dužnosti v.d. ravnateljice, tuženik trebao tužiteljicu vratiti na rad odnosno ponuditi joj izmijenjeni ugovor.
4.2. Pošavši od utvrđenja da je tužiteljica, u trenutku sklapanja ugovora o radu temeljem kojeg je obavljala poslove ravnatelja tuženika, obavljala poslove znanstvenog radnog mjesta „viša znanstvena suradnica“, da su navedenim ugovorom stranke ugovorile da se u slučaju otkaza ugovora o radu tužiteljica ima pravo vratiti se na poslove znanstvenog radnog mjesta sukladno znanstvenom zvanju u koje je izabrana, pobijanom odlukom odlučeno je o zahtjevima tužiteljice s razlozima da je tuženik tužiteljici uz otkaz ugovora o radu bio dužan ponuditi izmijenjeni ugovor o radu za znanstveno radno mjesto „viši znanstveni suradnik“ neovisno o činjenici što je tužiteljica za vrijeme trajanja ugovora temeljem kojih je obavljala poslove ravnatelja odnosno v.d. ravnatelja napredovala u znanstvenim zvanjima. Pri tom se pobijana odluka poziva na odredbe čl. 33. st. 1. i 2. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju („Narodne novine“ broj 123/03, 105/04, 174/04, 2/07 – Odluka Ustavnog suda RH, 46/07, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13) kojom je određeno da stjecanje znanstvenog zvanja ne ovisi o radnom mjestu, te čl. 40. st. 1. i 2. istog Zakona iz kojeg proizlazi da se za popunjavanje svakog znanstvenog radnog mjesta mora raspisati javni natječaj te prethodno pribaviti suglasnost za raspisivanje takvog natječaja, što je u suglasnosti i s čl. 22. st. 2. Pravilnika o osnovama financiranja znanstvenoistraživačkih instituta („Narodne novine“ broj 38/97) prema kojem je tuženik dužan prije zapošljavanja novih zaposlenika zatražiti suglasnost Ministarstva znanosti i visokog obrazovanja, dok tuženik na svoj zahtjev (dopis) od 15. listopada 2018. nije dobio suglasnost (odobrenje) Ministarstva.
4.3. Shodno navedenim činjeničnim utvrđenjima i razlozima na kojima se temelji pobijana odluka, pravna pitanja kako ih je u prijedlogu naznačila tužiteljica i odnose se na postojanje presumpcije suglasnosti državnog tijela za realizaciju prava radnika ustanovljenog temeljem ugovora o radu i opravdanost razloga za otkaz ugovora o radu, ne proizlaze iz činjeničnih utvrđenja i razloga na kojima se pobijana odluka temelji. Pitanja kako ih je naznačila tužiteljica zapravo problematiziraju utvrđeno činjenično stanje te ocjenu žalbenih navoda od strane drugostupanjskog suda, koji prihvaća razloge suda prvog stupnja, izražavajući time svoje nezadovoljstvo tako danom ocjenom. Takva pitanja nisu pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a niti za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer se odnose na činjenice i pravnu ocjenu suda povodom žalbenih navoda. Isto tako, prema u prijedlogu naznačenim razlozima važnosti, nije riječ o pravnim pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, jer u odlukama na koje se kao razlog važnosti poziva predlagateljica, nije izraženo pravno shvaćanje o postavljenim pitanjima u okviru procesnopravne situacije podudarne sa situacijom u ovom predmetu. Shodno navedenom, pravna pitanja kako ih je prijedlogu za dopuštenje revizije naznačila tužiteljica ne mogu se cijeniti kao pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
5. Kako, dakle, nije riječ o pravnim pitanjima važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, na temelju odredbe članka 389.b stavak 1. ZPP, riješeno je kao u izreci pod t. I. ovog rješenja.
6. Postupajući po odredbi čl. 385.a ZPP-a, revizijski sud je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije, kao i prilozima koje je tužiteljica dostavila uz prijedlog u smislu odredbe čl. 387. st. 3. ZPP-a, tužiteljica nije učinila vjerojatnim da bi joj bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ovog Zakona. Naime, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižim sudovima tužiteljici bilo omogućeno da se izjasni o prijedlozima i navodima tuženika, iznosi činjenice i predlaže dokaze, te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim odlukama niži sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tužiteljice. Njihove odluke su detaljno obrazložene, te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužiteljica nije imala pravično suđenje, te da joj je povrijeđeno pravo na rad pod jednakim uvjetima, čime nije učinila vjerojatnim da bi joj u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a.
7. Slijedom navedenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a, odlučiti kao u izreci pod t. II. ovog rješenja.
Zagreb, 18. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
