REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
STALNA SLUŽBA U POŽEGI
Sv. Florijana 2, Požega
Poslovni broj Kž-334/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Ronka, kao predsjednika vijeća, te Mirjane Madunić kao izvjestitelja i Mile Solde, kao člana vijeća, uz sudjelovanje Irene Tomić, kao zapisničara, u kaznenom postupku protiv optuženog BG, zbog kaznenog djela uvrede iz članka 147. stavka 1. i 2. kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.,101/17., 118/18. i 126/19. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika BG po branitelju Hrvoju Lukavcu, odvjetniku iz Zagreba, protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj K-1926/2021-36 od 31. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba optuženika BG kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1.Pobijanom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu optuženik BG proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv časti i ugleda - uvreda - opisano po članku 147. stavku 1. i 2. a kažnjivo po članku 147. stavku 2. KZ/11, te je na temelju članka 147. stavka 2. KZ/11 osuđen na novčanu kaznu od 100 (sto) dnevnih iznosa u visini dnevnog iznosa od 15,00 eura, što ukupno iznosi 1500,00 (tisućupetsto) eura, a na temelju članka 56. KZ/11 izrečena mu je uvjetna osuda te je određeno da se novčana kazna na koju je osuđen neće naplatiti ako optuženik u roku od 2 (dvije) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.
1.1.Na temelju članka 42. stavka 6. KZ/11 optuženik je u slučaju opoziva uvjetne osude dužan novčanu kaznu platiti u roku od 3 (tri) mjeseca od pravomoćnosti odluke o opozivu uvjetne osude.
1.2.Na temelju članka 43. stavka 1. do 3. KZ/11 kada novčana nije u cijelosti ili djelomično plaćena u određenom roku, a ne postoje uvjeti iz članka 42. stavka 7. KZ/11 ista će se naplatiti prisilno putem ovlaštene institucije sukladno odredbama posebnog zakona, a ako se novčana kazna ne može niti prisilno naplatiti u roku od 3 mjeseca, sud će uz pristanak osuđenika donijeti odluku o zamjeni novčane kazne radom za opće dobro na način da se jedan dnevni iznos zamjeni s 2 sata rada, pri čemu rad za opće dobro ne smije premašiti 720 sati. Ako optuženik ne pristane na rad za opće dobro ili ga ne izvrši, novčana kazna, odnosno rad za opće dobro zamijenit će se kaznom zatvora.
1.3. Na temelju članka 148. stavka 1. u svezi članka 145. stavak 2. točka 7. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24.; dalje: ZKP/08) optuženi BG obvezan je naknaditi troškove kaznenog postupka koji se sastoje od nužnih izdataka privatnog tužitelja i nagrade i nužnih izdataka za rad opunomoćenika privatnog tužitelja u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem.
2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Smatraju kako stav prvostupanjskog suda nije osnovan na činjenicama i Zakonu i predstavlja zabranjenu pravnu analogiju verbalnog delikta. Presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer je obrazloženje presude proturječno iskazima svjedoka, nema razloga o odlučnim činjenicama, jer su razlozi presude proturječni u znatnoj mjeri. Presudom je povrijeđen Kazneni zakon, jer prvostupanjski sud nije primijenio odredbu članka 148.a KZ. Uslijed opisanih povreda prvostupanjski sud je iz provedenih dokaza pogrešno zaključio da je sporni Zakon donesen u interesu civilnih stradalnika domovinskog rata i to prvenstveno hrvatskih žrtava. Pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da je okrivljenik imao namjeru isključivo uvrijediti tužitelja. Okrivljenik je imao namjeru alarmirati hrvatsku javnost o opasnostima predmetnog Zakona. Okrivljeni je prilikom iznošenja svoje obrane ukazao na čitav niz novinskih članaka u kojima je okrivljeni afirmativno pisao o radu tužitelja. Slijedom navedenog okrivljeni predlaže drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku presudu i tužbu odbije uz obvezivanje tužitelja na naknadu troškova kaznenog postupka okrivljenom podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovni postupak.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba optuženika nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti kao i u smislu žalbenih navoda, ovaj sud je utvrdio da je presuda razumljiva i jasna, da se ista može ispitati, dovoljno je i argumentirano obrazložena, u istoj su navedeni jasni, dostatni razlozi koji nisu proturječni o svim odlučnim činjenicama pa prema tome u istoj nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju ukazuje žalitelj.
5.1. Neosnovano žalitelj ističe da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer da sud nije razmotrio zakonski razlog za isključenje protupravnosti iz članka 148.a KZ/11. Naime odredbom članka 148.a KZ/11 je propisano kako nema kaznenog djela iz članka 147. KZ/11 ako je počinitelj njegova obilježja ostvario u znanstvenom, stručnom, umjetničkom djelu ili javnoj informaciji u obavljanju dužnosti propisane zakonom, političke ili druge javne ili društvene djelatnosti u novinarskom poslu ili obrani nekog prava, a to je u javnom interesu ili zbog drugih opravdanih interesa.
5.2. Nije sporno da je optuženik napisao članak koji je objavljen u listu "Hrvatski tjednik" u izdanju od 22. srpnja 2021. sa temom o donošenju Zakona o civilnim stradalnicima domovinskog rata koje je objavljen u Narodnim novinama 84/2021 od donio 21. srpnja 2021. u kojem su napisane četiri rečenice navedene u izreci presude za koje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se radi o negativnom vrijednosnom sudu privatnog tužitelja kao osobe. U pravu je prvostupanjski sud kad navodi da su te riječi imale za cilj osobno uvrijediti i omalovažiti privatnog tužitelja.
5.3. U konkretnom slučaju je bilo potrebno utvrditi da li je ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li razmjerno legitimnom cilju, pri čemu je sud dužan za to ograničenje navesti relevantne i dostatne razloge tako da se ograničavanje prava na slobodu govora mora razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su izjave dane.
6. Prvostupanjski sud je u točki 9.2. obrazloženja presude ispravno zaključio, a suprotno žalbenim navodima, da je optuženik u kritici rada privatnog tužitelja, koji je javna osoba-ministar hrvatskih branitelja i potpredsjednik Vlade, prešao granicu slobode izražavanja iznošenjem uvredljivih izjava koje odstupaju od prihvatljive kritike rada neke javne osobe te predstavljaju povredu časti i ugleda privatnog tužitelja. Iako je tema članka bila u javnom interesu povodom donošenja Zakona o civilnim stradalnicima domovinskog rata (NN-84/21) nedvojbeno je da uvredljive izjave koje je okrivljenik uputio privatnom tužitelju u navedenom članku nisu bile u javnom interesu. Još valja napomenuti da u vrijeme objave spornog članka nije bila u tijeku javna rasprava o tom Zakonu, da je navedeni zakon donio Hrvatski Sabor, a ne osobno privatni tužitelj.
6.1. Zbog navedenog nisu osnovani žalbeni navodi u kojima se ističe da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu članka 148.a KZ/11 te da je bio dužan obrazložiti zašto nije primijenio tu odredbu, jer da su izjave optuženika dane u obavljanju novinarskog posla. Imajući u vidu navedene okolnosti u kojima je sporni članak napisao optuženik u kojima je iznio uvredljive riječi za privatnog tužitelja, te riječi sigurno nisu bile prijeko potrebne u konkretnoj situaciji, bez obzira što je to bilo u obavljanju novinarskog posla i o pitanjima od javnog interesa, tako da po ocjeni ovog suda nema opravdanja takve izjave tolerirati niti se takve izjave mogu opravdati bilo kojim legitimnim ciljem.
7. Žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana. Upravo je suprotno mišljenje ovog drugostupanjskog vijeća da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je vrlo jasno i konkretno naveo sve utvrđene činjenice, koje je posve razložno i ispravno ocijenio i protumačio i iz svih provedenih dokaza je i izveo pravilan zaključak da se u ponašanju optuženika stječu sva obilježja kaznenog djela stavljenog mu na teret, a za što je u obrazloženju svoje presude dao u svemu iscrpne i uvjerljive razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio obranu optuženika u kojoj poriče da je imao namjeru uvrijediti privatnog tužitelja, već da je imao namjeru alarmirati hrvatsku javnost o opasnostima predmetnog zakona ocjenjujući ju neistinitom, neuvjerljivom i usmjerenom na izbjegavanje kaznene odgovornosti. Činjenica što je u nekim člancima optuženik pisao afirmativno o radu privatnog tužitelja ne utječe na pravilan zaključak prvostupanjskog suda, da je optuženik u ovom spornom članku iznio uvrede sadržane u izreci prvostupanjske presude. Kako općenitim žalbenim navodima optuženika nije dovedena u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, to je žalbu iz tog žalbenog razloga valjalo odbiti.
8. Žalba nije osnovana niti zbog povrede kaznenog zakona, jer je utvrđeno kako nije bilo osnova niti su bili ispunjeni zakonski uvjeti za primjenu članka 148.a KZ/11,kao što je naprijed navedeno, a prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe Kaznenog zakona kad je optuženika proglasio krivim zbog kaznenog djela iz članka 147. stavak 2. KZ/11. Naime, prvostupanjski sud je izveo sve dokaze koje je trebao izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica koje neposredno utječu na primjenu materijalno pravnih odredbi, te je na temelju savjesne i detaljne ocjene izvedenih dokaza izveo pravilne zaključke o počinjenju kaznenog djela od strane optuženika BG kao i o stupnju njegove kaznene odgovornosti, a u obrazloženju svoje presude dao o svemu iscrpne i uvjerljive razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Stoga je u cijelosti pravilna odluka prvostupanjskog suda kojom je utvrdio da je optuženik svojim ponašanjem ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela protiv časti i ugleda - uvrede - opisano po članku 147. stavku 1. i 2. KZ/11, a kažnjivo po članku 147. stavku 2. KZ/11, u vrijeme i na način kako je opisano u izreci presude, te ga za isto proglasio krivim.
9. U skladu s člankom 478. ZKP/08 ovaj drugostupanjski sud je preispitao i odluku o kazni te je utvrdio da je prvostupanjski sud optuženiku pravilno vrednovao sve okolnosti važne za odmjeravanje kazne sukladno odredbi članka 47. KZ/11 te ga osudio na novčanu kaznu od 100 dnevnih iznosa koji dnevni iznos je utvrđen u visini od 15,00 eura tako da novčana kazna ukupno iznosi 1.500,00 eura, a na temelju članka 56. KZ/11 izrekao mu uvjetnu osudu tako da se ova kazna neće izvršiti ukoliko optuženik u vremenu provjeravanja u trajanju od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo. Ova uvjetna osuda je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u svemu primjerena kako stupnju krivnje optuženika tako i okolnostima počinjenja kaznenog djela te se izricanjem iste opravdano može očekivati ostvarenje generalne i specijalne prevencije iz članka 41. KZ/11.
10. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, a pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 476. stavak 1. ZKP/08 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, valjalo je na temelju članka 482. ZKP/08 žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
Požega, 18. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća
Damir Ronko
