Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-432/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Draženu Šmajgelu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-6085/2023-17 od 29. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-6085/2023-17 od 29. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu broj: 029-50-3974607, zaključenog između stranaka 17. ožujka 2007., u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.360,77 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi navedenim u toj točki izreke. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.550,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 29. siječnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu u cijelosti pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga, predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev i dosudi mu troškove postupka sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, uključujući i troškove žalbenog postupka, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu broj: 029-50- 3974607 od 17. ožujka 2007. (dalje: Ugovor o kreditu), zaključenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, i to u dijelu u kojem je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, te zahtjev za isplatu iznosa od 1.360,77 EUR sa zateznim kamatama od stjecanja do isplate, a koji iznos je tužiteljica platila temeljem ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz korištene valutne klauzule vezane uz CHF.

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisnici kredita kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.866,88 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatu od 5,55% godišnje promjenjivu i rokom otplate 60 mjeseci

- da su se stranke bez pojedinačnog pregovaranja sporazumjele da će se konkretna stopa promjenjivih kamata utvrđivati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu - da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća

- da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu, koji kredit je tužiteljica u cijelosti otplatila 23. prosinca 2010.

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima je tuženik ugovarao valutu uz koju je vezana glavnica CHF jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik informirao potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana

- da se tužiteljica u tužbi pozvala na pravna utvrđenja iz navedenih presuda, te je sud u postupku povodom restitucijskog zahtjeva potrošača za ista vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP- a)

- da je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja je podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu poslovni broj: P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO-a), te da je zastara potraživanja preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počela ponovno teći pravomoćnošću navedene presude od 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10, pa kako je predmetna tužba podnesena 11. lipnja 2023., to nije protekao petogodišnji zastarni rok radi čega je prigovor zastare neosnovan

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Zrinka Ručevića iz Ručević vještačenja d.o.o. proizlazi da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana konačne prijevremene otplate kredita, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF važećeg za vrijeme isplate, uzimajući u obzir pozitivne tečajne razlike iznosi ukupno 1.360,77 EUR, odnosno 1.282,55 EUR uzimajući u obzir i negativne tečajne razlike.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je sporne dijelove ugovornih odredbi čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu utvrdio ništetnim i o tome odlučio točkom I. izreke pobijane presude, te prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, primjenom odredaba čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a obvezao je tuženika točkom II. izreke da tužiteljici isplati zahtijevani iznos od 1.360,77 EUR na ime vraćanja stečenog bez osnove sa zatraženim zateznim kamatama od dana stjecanja pojedinačnih mjesečnih iznosa do isplate.

8. Sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Ispitivanjem pobijane presude i postupka koji je prethodio njezinom donošenju utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju tuženik ističe u žalbi, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, koje su obrazložene jasnim i neproturječnim razlozima, te presuda nema nikakvih nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost.

9. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika pa neosnovano tuženik u žalbi prigovara da je odluka arbitrarna, te da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.

10. Tuženik uvodno u žalbi ističe da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer da je prvostupanjski sud njegove navode i dokazne prijedloge zanemario u potpunosti.

10.1. Ispitivanjem pobijane presude u pravcu iznesenih žalbenih navoda ovaj sud ocjenjuje da je tuženiku u prvostupanjskom postupku bilo omogućeno da se izjasni o navodima tužiteljice, da iznese činjenice i predloži dokaze, te da na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. Suprotno žalbenim navodima tuženika, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud imao u vidu priložene isprave, da je saslušao tužiteljicu (čije saslušanje je predlagao i tuženik), dok je na glavnoj raspravi 13. siječnja 2025. tuženik izričito izjavio da izvođenje drugih dokaza ne predlaže. Stoga se ne mogu prihvatiti prigovori žalitelja da mu je povrijeđeno pravo na jednakost oružja jer da je prvostupanjski sud zanemario njegove navode i dokazne prijedloge, to tim više što u žalbi ne navodi o kojim je dokaznim prijedlozima riječ.

11. Nadalje, prvostupanjski sud je po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje kako u odnosu na ocjenu ništetnosti ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, tako i u odnosu na zahtjev za isplatu te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika koji smatra da nije bilo osnove odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredaba temeljiti na postupku kolektivne zaštite, uz tvrdnju da su sporne odredbe tužiteljici bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , kao i da je postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

12. Naime, prvostupanjski sud je osnovano svoja utvrđenja o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi temeljio na pravnim utvrđenjima iz presuda na koje se pozvao , ovo imajući u vidu odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se ta osoba na njih pozvala.

13. Dakle, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P - 1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o načinu promjenjivosti kamatne stope i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da su u predmetnom Ugovoru o kreditu redovna kamata, kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica, sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, pa je osnovan zaključak prvostupanjskog suda da su predmetne ugovorne odredbe ništetne. Identično pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., dok je u rješenju broj: Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. navedeno da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. U konkretnom slučaju, tuženik nije isticao niti dokazao postojan je okolnosti koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu presudu iz kolektivnog spora.

14. Prema tome, kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog Ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

14.1. Kako je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, smatra se da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužiteljica obaviještena u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala zakonsku presumpciju iz čl. 81. st. 2. ZZP/03) je na tuženiku. Obzirom da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, dok je tužitelj ica u svom iskazu negirala pregovaranje, a saslušanje svojih djelatnika tuženik nije predlagao, zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje.

14.2. U tom smislu valja navesti da iako iz promotivnih uvjeta u spisu proizlazi da je tužiteljica mogla zaključiti ugovor s valutnom klauzulom u EUR, u svezi čega je tužiteljica u svom iskazu navela da joj je rečeno da je kredit u CHF najpovoljniji, isto nije odlučno za pravilnu ocjenu o tome da o valutnoj klauzuli u CHF koja je sadržana u predmetnom ugovoru nije prethodilo pojedinačno pregovaranje. Za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovornoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja. Dakle, izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF tužitelj ica nije koristila svoje pravo pregovora o valutnoj klauzuli, već je (samo) konzumirala svoj izbor između više vrsta ponuđenih financijskih proizvoda. Činjenica da je tužiteljica znala da sklapa ugovor s valutnom klauzulom u CHF ne znači da su se o tečajnom riziku koji ona nosi vodili pojedinačni pregovori. Činjenica da je ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom obrascu znači zakonsku presumpciju da je riječ o odredbi o kojoj se nije pregovaralo. Tvrdnje tuženika, na kojem je teret dokaza o protivnom, a koje se svode na to da je odabirom ugovora tužiteljica zapravo pregovarala o tečajnom riziku, nisu dostatne za obaranje zakonske presumpcije iz čl. 81. st. 2. ZZP/03.

14.3. Za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neodlučni i žalbeni prigovori da prvostupanjski sud nije ocjenjivao savjesnost tužiteljice, odnosno može li ju se smatrati „prosječnim potrošačem“. Pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/03 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću”. Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu čl. 3. al. 1 ZZP/03 - svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način da bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

14.4. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također i u pogledu njihovog konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. S obzirom na opseg informiranosti koji je opisala tužiteljica u svom iskazu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen.

14.5. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima osporava da bi sporne ugovorne odredbe uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer se isto ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom, već i bi li neprihvaćanjem tih odredbi od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Imajući u vidu okolnosti slučaja može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko spornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli niti oko njihovog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14.6. Obzirom na navedeno, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz CHF, te da tuženik nije ispunio zahtjev transparentnosti navedenih ugovornih odredbi iz čl. 84. ZZP/03, jer iste nisu razumljivo sastavljene. Također, pravilna je i u skladu s presudama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava ocjena prvostupanjskog suda o nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih dijelova odredaba čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu.

15. Kako je dakle ništetnost nepoštenih ugovornih odredbi utvrđena na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03, što se ne može smatrati „zabranom manjeg značaja“ u smislu čl. 326. st. 2. ZOO-a, neosnovani su prigovori žalitelja da se ništetnost spornih odredbi ne može isticati jer je riječ o zabrani manjeg značaja. Osim toga, činjenica da je neki ugovor prestao (ispunjenjem, raskidom i sl.) nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih njegovih odredbi jer razlozi za ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi nastupaju od samog početka, time da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti ništetan ugovor postaje valjan njegovim ispunjenjem niti je ispunjenjem nestao uzrok ništetnosti (tako i VSRH u odluci broj: Rev 18/2018-2 od 2. svibnja 2020.).

16. Na pravilnost primijene materijalnog prava ne utječu ni žalbeni prigovori tuženika koji se odnose na tvrdnje da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu čl. 19. st. 3. (pravilno čl. 19.a st. 3.) Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, dalje: ZPK-a) obzirom da je tom odredbom određeno područje primjene glave IV.a ZPK -a - „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ koja se glava u ovom predmetu ne primjenjuje.

17. Također, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare potraživanja preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare od 31. siječnja 2022. navedeno je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Uvažavajući navedeno pravno shvaćanje, te činjenicu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž - 6632/2017-10, valja zaključiti da do dana podnošenja predmetne tužbe 11. lipnja 2023. zastara restitucijskog zahtjeva tužiteljice s osnova ništetne ugovorne odredbe u valutnoj klauzuli nije nastupila.

18. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takv ih odredbi nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem (kojem u odnosu na matematički izračun stranke nisu prigovarale, dok prigovor tuženika da je vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorila kunski kredit nije osnovan ) utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF preplatila tuženiku zbog rasta tečaja iznos od 1.360,77 EUR, to joj primjenom odredaba čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a pripada pravo na isplatu navedenog iznosa od tuženika.

18.1. Također, protivno žalbi tuženika, tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a, jer se tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom je takvu odredbu uvrstio u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem takve odredbe.

19. Žalbom se pobija i odluka o troškovima postupka bez iznošenja žalbenih razloga, već tuženik odluku o troškovima postupka osporava u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, u kom smislu žalba nije osnovana. Kako prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to se žalba tuženika ukazuje neosnovanom i u tom dijelu.

20. Obzirom na sve navedeno, proizlazi da žalba tuženika nije osnovana zbog čega ju je valjalo odbiti, a prvostupanjsku presudu potvrditi na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

21. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

Varaždin, 18. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer