Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-125/2026-2

U  I M E R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Dijane Hofer predsjednice vijeća, Lane Putrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Raiffeisen Leasing d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 43, OIB:75346450537, zastupan po punomoćniku Davoru Eteroviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Eterović, Šarac i Topić j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7245/2012-98 od 14. studenoga 2025., na sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7245/2012-98 od 14. studenoga 2025.

r i j e š i o  j e

I. Nepobijano rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 7245/2012-98 od 14. studenoga 2025. nije razmatrano u žalbenom postupku.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi nezakonitom odluka o raskidu ugovora o operativnom leasingu broj 25576/08 od 06. listopada 2009 (stavak I. izreke) te posljedično i zahtjev za isplatu iznosa od 30.512,77 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama kako je precizirano u izreci (stavak II. izreke), te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove ovog postupka u iznosu od 14.625,00 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 14. studenoga 2025. do isplate (stavak III. izreke).

1.2. Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka tužbe od 22. svibnja 2023.

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja ili ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, s time da na temelju odredbe čl. 371. ZPP naredi da se nova glavna rasprava održi pred drugim sucem pojedincem.

3. Tuženik je u odgovoru na žalbu osporio navode žalbe te predložio drugostupanjskom sudu odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Traži troškove sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim predlaže utvrditi nezakonitom odluku o raskidu ugovora o operativnom leasingu broj 25576/08 od 6. listopada 2009. te posljedično tomu zahtjev za isplatu iznosa od 30.512,77 EUR koji se odnosi na iznos plaćene akontacije te naknadu štete na ime troškova prijevoza počevši od listopada 2008. godine do rujna 2018., a koja šteta je prema tvrdnjama tužitelja nastala zbog oduzimanja vozila nakon raskida ugovora.

6. Među strankama nije sporno, a isto i proizlazi iz ugovora o operativnom leasingu broj 25576/08 od 6. listopada 2009. te njegovom aneksu od 27. ožujka 2008.:

- da su stranke sklopile ugovor o operativnom leasingu prema kojem se tuženik obvezao dati tužitelju na korištenje automobil Fiat Bravo 1.4. čija je nabavna vrijednost iznosila 14.302,43 EUR (bez PDV-a),

- da se tužitelj obvezao plaćati tuženiku mjesečni obrok u iznosu od 173,25 EUR uvećano za PDV do 26. ožujka 2008., a od 27. ožujka 2008. u iznosu od 171,20 EUR, uvećan za PDV na 60 obroka,

- da se mjesečni obroci obračunavaju svakog 1. (prvog) u mjesecu odnosno prvog slijedećeg radnog dana ako je 1. neradni dan te da je tužitelj dužan platiti mjesečni obrok u roku od 7 (sedam) dana, tj. do datuma dospijeća označenog na računu,

- da je tužitelj na ime akontacije uplatio iznos od 4.398,25 EUR.

7. Nije sporno niti da je tuženik jednostrano raskinuo ugovor s danom 6. listopada 2009. pozivajući se na točku 9. Općih uvjeta ugovora o operativnom leasingu, koji su sastavni dio predmetnog ugovora i to zbog opetovanih opomena (pisanih, telefonskih i osobnih kontakata) te kršenja ugovornih odredbi u vezi plaćanja mjesečnih obroka i drugih okolnosti.

8. Kako je među strankama sporno je li tuženik valjano jednostrano raskinuo predmetni ugovor, to je bilo potrebno utvrditi jesu li postojali razlozi za raskid ugovora prema Općim uvjetima kako ih je tuženik naveo odnosno je li tužitelj kasnio s plaćanjem mjesečne naknade te je li isti propustio obavijestiti tuženika o promjeni adrese.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio da je u ugovoru o leasingu i njegovom aneksu navedeno da je tužiteljeva adresa [adresa]. Iz uvjerenja o prebivalištu (list 351 spisa) prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj u razdoblju od 5. veljače 2008., kao dan sklapanja ugovora, do 6. listopada 2009., kao dan raskida, imao prijavljeno prebivalište u [adresa], te da nisu točni navodi tuženika da bi tužitelj povrijedio ugovorne obveze time što ga nije obavijestio o promjeni adrese jer tužitelj u navedenom relevantnom razdoblju nije mijenjao adresu prebivališta.

10. Na okolnost je li na dan 6. listopada 2009. postojao dug tužitelja s osnove sklopljenog ugovora o operativnom leasingu te ako je postojao, na što se isti odnosio i koliki je bio, provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Jasni Skokna te je pročitana dostavljena dokumentacija– stanje otvorenih potraživanja i pregled plaćanja.

11. Prema nalazu i mišljenju vještakinje, osobito njezine druge dopune od 20. listopada 2017. prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj u čitavom razdoblju trajanja ugovornog odnosa u pravilu kasnio s plaćanjem mjesečne rate. Već prvu ratu koja je dospjela 8. travnja 2008. tužitelj plaća tek 9. svibnja 2008., kada je već dospjela druga rata. Zatim kasni s plaćanjem i treće, četvrte i pete rate, a svoje obveze potom namiruje plaćanjem većih iznosa, npr. uplatom 5.000,00 kn 26. rujna 2008. Konačno tužitelj je u svibnju 2009. u preplati sa svojim obvezama za iznos od 160,55 EUR. Međutim, kasni s plaćanjem ostatka obveze za lipanj 2009. jer u lipnju nije uplatio iznos od 48,13 EUR koliko iznosi ostatak obveze za taj mjesec. Zatim kasni s plaćanjem obveze za srpanj 2009. jer obvezu dospjelu 8. srpnja 2009. u iznosu od 208,86 EUR podmiruje tek 7. kolovoza 2009. Potom opet kasni s podmirenjem obveze za kolovoz 2009. koja je dospjela 10. kolovoza. Iz ovog je razvidno da je tužitelj bio u kašnjenju s plaćanjem i više od dva uzastopna roka, a unatoč uplati iznosa od 29. rujna 2009. od 553,66 EUR, tužitelj je i nadalje bio dužan dio 17. rate (s dospijećem 10. kolovoza 2009.) te 18. rate (s dospijećem 8. rujna 2009.), kako je to vještakinja navela u drugoj inačici II. dopune nalaza i mišljenja od 20. listopada 2017. i tabelarno prikazala (list 236 spisa).

12. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik valjano jednostrano raskinuo predmetni ugovorni odnos s tužiteljem jer je tužitelj uzastopno kasnio s plaćanjem dužne naknade, sve u skladu sa čl. 45. st. 1. Zakona o leasingu (''Narodne novine'', broj 135/2006., dalje u tekstu: ZL), odnosno točki 9. Općih uvjeta ugovora o operativnom leasingu (dalje u tekstu: Opći uvjeti), te je na dan raskida ugovora 6. listopada 2009. bio dužan 1.829,01 kn (249,87 EUR) od toga 1.809,47 kn (247,20 EUR) na ime glavnice (dio 17. rate i 18. ratu) te 19,54 kn (2,67 EUR) na ime kamate.

13. Zbog toga prvostupanjski sud zaključuje da nije osnovan zahtjev tužitelja da se odluka tuženika o jednostranom raskidu ugovora utvrdi nezakonitom. Posljedično tome, ocjenjuje neosnovanim i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 30.512,77 EUR.

14. Ispitujući zakonitost pobijane odluke povodom žalbe tužitelja, a i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana odluka nije donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

15. Suprotno žalbenim navodima tužitelja i činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno.

16. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, imajući u vidu da tužitelj na kojem je u skladu s odredbom čl. 221.a ZPP bio teret dokaza, nije dokazao da je odluka tuženika o jednostranom raskidu ugovora nezakonita, to je sud prvog stupnja tužbeni zahtjev pravilno odbio kao neosnovan.

17. Gornja utvrđenja prvostupanjskog suda svoju osnovu imaju u sadržaju provedenih dokaza u postupku (osobito u priloženoj dokumentaciji te u nalazu i mišljenju vještaka), a koje dokaze je prvostupanjski sud ispravno ocijenio kako to nalaže odredba čl. 8. ZPP i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

18. Pored toga, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda ima razloge o svim činjenicama odlučnim za donošenje zakonite presude u ovom sporu i može se ispitati njena pravilnost, a koji razlozi su međusobno povezani i suglasni, zbog čega nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu se ukazuje žalbenim navodima. Sud prvog stupnja ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u svezi s odredbom članka 8. ZPP, ako ocjenjuje provedene dokaza drugačije nego što smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego što to čini tužitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

19.1. U odnosu na opširne žalbene navode tužitelja u kojima tvrdi da je trebalo koristiti nalaz i mišljenje sudske vještakinje Dajane Vuković iz drugog predmeta pred Općinskim sudom u Osijeku (P-1260/10) odnosno da je navedenoj vještakinji trebalo povjeriti vještačenje i ovom predmetu, treba reći da je suprotno žalbenim navodima, pravilno prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku na financijskom vještačenju provedenom u ovom postupku. U tom smislu potrebno je istaknuti da sud, u skladu s odredbom čl. 4. ZPP, u parničnom postupku odlučuje, u pravilu, na temelju usmene, neposredne i javne rasprave. Dakle, načelo neposrednosti iz čl. 4. ZPP je jedno od osnovnih načela parničnog postupka. Ono zahtijeva od suda da dokazi na temelju kojih se odnosi odluka u parničnom postupku budu izvedeni pred sudom i pred sucem koji donosi odluku (čl. 224. st. 1. ZPP). Navedeno načelo nije međutim, apsolutno i od striktne primjene istog moguća su odstupanja, bilo da su ista predviđena zakonom kao što je u slučaj kod osiguranja dokaza (čl. 273. st. 2. ZPP) ili izvođenja dokaza putem zamoljenog suca (čl. 224. st. 1. ZPP), bilo da su s odstupanjima od navedenog načela suglasne obje parnične stranke u postupku.

19.2. U odnosu na izvođenje dokaza i utvrđivanje činjenica kao i korištenje dokaza koji su izvedeni u drugom postupku to znači da sud može nesmetano koristiti isprave koje se nalaze u drugom spisu i da za to, ako odluči izvršiti uvid u iste, ne treba suglasnost bilo koje od stranaka. To iz razloga što se taj dokaz izvodi čitanjem isprava na glavnoj raspravi, pa okolnost čitanja isprava iz drugog spisa na glavnoj raspravi koja se održava u parničnom postupku ne predstavlja odstupanje od načela neposrednosti. Međutim, sasvim drugačija situacija je sa izvođenjem dokaza saslušavanjem stranaka, svjedoka i vještaka. Naime, svjedoci i stranke se u parničnom postupku saslušavaju, a vještaci daju nalaz i mišljenje, neposredno i usmeno na glavnoj raspravi pred sucem koji vodi postupak, pa bi stoga čitanje zapisnika o njihovom saslušanju ili čitanje nalaza i mišljenja predstavljalo odstupanje od primjene načela neposrednosti jer se takvim postupanjem stranku u postupku lišava jednog od njezinih osnovnih prava u parničnom postupku tj. prava da drugoj stranci, svjedoku ili vještaku postavlja pitanja, traži razjašnjenja i sl. Međutim, kako je ranije navedeno, načelo neposrednosti nije apsolutno, te su odstupanja od istog moguća, što u odnosu na saslušanje svjedoka ili vještaka, znači da nema nikakve zapreke da se stranke u postupku suglase da se umjesto neposrednog saslušavanja svjedoka ili vještaka pročitaju zapisnici s njihovim iskazima ili pisano podnijeti nalazi i mišljenja koje su dali u drugom postupku. Međutim, za takvo postupanje, kako je ranije navedeno, nužno je da postoji suglasnost obiju parničnih stranaka u postupku koja volja mora biti jasno izražena, dok se u ovom predmetu tuženik nije suglasio da se koristi nalaz i mišljenje vještakinje Dajane Vuković iz predmeta Općinskog suda u Osijeku broj P-1260/10, a i u smislu čl. 251. st. 3. ZPP protivio se da predložena vještakinja izradi nalaz i mišljenje u ovom predmetu, te je pravilno prvostupanjski sud u smislu čl. 251. st. 4. ZPP odredio drugog vještaka.

19.3. Neosnovano tužitelj žalbenim navodima osporava nalaz i mišljenje vještakinje Jasne Skokna, budući je ista usmenim očitovanjem otklonila prigovore tužitelja, a koje tužitelj ponavlja i u žalbi, pogotovo prigovor tužitelja da je on uplatio sporni iznos od 4.063,83 kn, već je prihvaćena tvrdnja vještakinje iz nalaza i mišljenja te kasnijih dopuna i usmenog očitovanja da se navedeni iznos na tuženikovom stanju potraživanja i pregledu plaćanja odnosi na zbir parkirnih kazni koje je tuženik prefakturirao na saldo otpisanih potraživanja nakon donošenja presude Općinskog suda u Osijeku P-1260/10. Da je tome tako, vještakinja je jasno navela zbog toga što kod tog iznosa nema broja izvoda koji bi potvrđivali financijsku uplatu. Konačno, niti tužitelj dokaz o takvoj financijskoj uplati nije dostavio niti takvo što proizlazi iz dopisa i dokumentacije zatražene od Raiffeisenbank Austria d.d. Tvrdnja tužitelja da mu je uplatnica otuđena prilikom oduzimanja vozila također nije prihvaćena jer bi u slučaju da je postojala uplata na račun tuženika ista bila vidljiva iz ispisa transakcija tužitelja po računu tuženika. Na navode tužitelja da nije mogao biti u zakašnjenju jer da su mu mjesečni obroci skidani administrativnom zabranom, treba reći da je do raskida ugovora 6. listopada 2009. izvršeno 14 uplata, od toga su 9 izvršene u Raiffeisen banci, a 5 je bilo obustava na plaći tužitelja. Stoga je pravilno prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje navedene vještakinje, nalazeći da je isti detaljan, stručan i objektivan, koje mišljenje prihvaća i ovaj sud, te stoga nije bilo potrebe za provođenjem novog financijskog vještačenja.

20. Obzirom da iz nalaza i mišljenja vještakinje Jasne Skokna proizlazi da je tužitelj na dan raskida ugovora 6. listopada 2009. bio dužan 1.829,01 kn (249,87 EUR) od toga 1.809,47 kn (247,20 EUR) na ime glavnice (dio 17. rate i 18. ratu) te 19,54 kn (2,67 EUR) na ime kamate, suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 45. st. 1. ZL propisano je da davatelj leasinga može raskinuti ugovor o leasingu i ima pravo na iznos dužne naknade i ostale tražbine iz ugovora o leasingu ako je primatelj leasinga dva uzastopna roka u zakašnjenju s plaćanjem naknade. Dakle, iz provedenog financijskog vještačenja razvidno je da je primatelj leasinga na dan raskida ugovora bio dva uzastopna roka u zakašnjenju s plaćanjem naknade i to za 17. ratu (jer je uplatio samo dio) te 18. ratu. Suprotno žalbenim navodima tužitelja iz čl. 45. st. 1. ZL ne proizlazi da bi za raskid ugovora o leasingu primatelj leasinga morao dugovati više od dvije uzastopne rate leasinga, već dva uzastopna roka mora biti u zakašnjenju s plaćanjem naknade, te je stoga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

21. Nastavno, pravilno sud prvog stupnja zaključuje kako tužitelju ne pripada pravo na isplatu iznosa od 30.512,77 EUR. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da čak i u situaciji da je utvrđen osnovanim zahtjev tužitelja da je odluka tuženika o jednostranom raskidu ugovora nezakonita, njegov zahtjev za isplatu iznosa od 30.512,77 EUR ne bi bio osnovan. Naime, tužitelj tijekom postupka ničim nije dokazao da mu je doista nastao trošak prijevoza u iznosu od 100,00 kn dnevno. Isti nije priložio niti jedan račun ili drugi dokaz iz kojeg bi proizlazila osnovanost i visina ovog troška, a taj teret dokaza je na njemu u smislu odredbe čl. 7. ZPP, čl. 219. ZPP i čl. 221.a ZPP. Što se tiče troška obveznog i kasko osiguranja, tužitelj niti taj iznos nije dokazao. Osim toga, iz dostavljene police osiguranja automobilskog kaska (list 271 spisa) proizlazi da prve dvije godine premiju plaća tuženik, a ostale ugovaratelj iz čega proizlazi da tužitelj taj trošak nije niti imao u 2009. godini kada je ugovor raskinut. Iznos akontacije pak predstavlja unaprijed plaćeni dio naknade za leasing koji umanjuje osnovicu za njezin izračun (čl. 12. Općih uvjeta). To znači da je plaćanjem ovog iznosa tužitelju umanjena osnovica naknade za leasing zbog čega tužitelj ne bi imao pravo na isplatu ovog iznosa (barem ne u cijelosti) da je i utvrđeno da je odluka o jednostranom raskidu bila nezakonita.

22. Do ovog činjeničnog utvrđenja sud je došao pravilnom ocjenom provedenih dokaza, isprava priloženih u spisu, nalaza vještaka te pravilnom ocjenom iskaza tužitelja. Iz odredbi čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP slijedi da je dužnost stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične tvrdnje, odnosno da svaka stranka treba dokazivati istinitost tvrdnji o postojanju činjenica koje su za nju povoljne. Na tužitelju je u ovom postupku teret dokaza o postojanju odlučnih činjenica, odnosno teret dovođenja uvjerenja suda u stupnju izvjesnosti u pogledu postojanja i sadržaja pravno relevantnih činjenica. Stupanj izvjesnosti postojanja činjenica podrazumijeva da je uvjerenje suda takvo da isključuje svaku razumnu sumnju u njegovu pravilnost i istinitost.

23. Prema shvaćanju ovog suda, tužitelj tijekom postupka nije uspio sa stupnjem izvjesnosti uvjeriti sud u osnovnost svog zahtjeva. Stoga, ne stoji tvrdnja tužitelja da je prvostupanjska presuda utemeljena na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju te da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

24. Slijedom navedenog suprotno žalbenim navodima tužitelja prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo (članak 221.a ZPP u vezi s čl. 45. st. 1. ZL i toč. 9. Općih uvjeta) kada je odbio zahtjev tužitelja.

25. Odluka o trošku tuženika je utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23). U odnosu na žalbene navode kojima tužitelj problematizira visinu dosuđenih troškova tuženiku u odnosu na složenost predmeta i vrijednost predmeta spora, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud odmjerio trošak prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje. Nadalje, u odnosu na žalbene navode tužitelja oko broja priznatih radnji treba reći da prvostupanjski sud jasno obrazložio svaku stavku i svaki trošak koji je priznao tuženiku za obavljanje pojedine parnične radnje u postupku koji se vodio od 2012., pri čemu je prvostupanjski sud pravilno priznao tuženiku četiri obrazložena podneska u smislu Tbr. 8. 1. Tarife, dok su ostali podnesci priznati u smislu Tbr. 8.3. odnosno Tbr. 8.4. Tarife. U odnosu na pozivanje tužitelja na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Štefek protiv Hrvatske (zahtjev br. 65173/17, presuda od 2. lipnja 2022.) treba reći da je Europski sud za ljudska prava izrazio pravno shvaćanje da su u situaciji kada je podnositelj u potpunosti uspio s osnovom i visinom svog podrednog zahtjeva trebali postojati značajni razlozi koji bi opravdali činjenicu da su troškovi postupka koje je podnositelju zahtjeva naloženo platiti svom poslodavcu bili veći od iznosa kojeg je dobio na ime prihvaćenog tužbenog zahtjeva. Dakle, ne radi se činjenično i pravno podudarnoj situaciji, jer je ovom predmetu tužitelj u cijelosti izgubio spor, a visina dosuđenih troškova ne premašuje ni polovicu vrijednosti predmeta spora.

26. Kako dakle prvostupanjskom presudom, kao ni postupkom koji je prethodio njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu (stavak I. izreke ove drugostupanjske odluke).

27. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u smislu čl. 155. st. 1. ZPP jer nije bio potreban za vođenje ovog postupka (stavak II. izreke ove drugostupanjske odluke).

U Varaždinu 8. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer