Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26 D
Poslovni broj: Gž-1357/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Dijane Hofer predsjednice vijeća, Lane Putrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Patriciji Đurić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9295/2021-18 od 1. lipnja 2023. i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9295/2021-26 od 28. kolovoza 2025. na sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9295/2021-18 od 1. lipnja 2023. u dijelu
- pod stavkom I. izreke kojim je utvrđen ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe kojim je ugovoreno plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), sadržan u čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 228-50-3528280 od 19. lipnja 2006., potvrđenog 20. lipnja 2006. od javnog bilježnika Ivana Adžije iz Zaprešića, pod brojem OU-404-2006, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora te GĐ, JMBG: [jedinstveni matični broj građana], kao sudužnika te MĐ, JMBG: [jedinstveni matični broj građana], kao založnog dužnika.
- pod stavkom II. izreke.
II. Prihvaća se žalba tuženika kao djelomično osnovana te se preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9295/2021-18 od 1. lipnja 2023. u dijelu pod stavkom I. izreke kojim je utvrđen ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe kojim je ugovorena glavnica vezana uz švicarski franak, sadržan u čl. 1. Ugovora o kreditu broj: 228-50-3528280 od 19. lipnja 2006., potvrđenog 20. lipnja 2006. od javnog bilježnika Ivana Adžije iz Zaprešića, pod brojem OU -404-2006, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora te GĐ, JMBG: [jedinstveni matični broj građana], kao sudužnika te MĐ, JMBG: [jedinstveni matični broj građana], kao založnog dužnika.
III. Dopunska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P - 9295/2021-24 od 1. lipnja 2023. nije bila predmet ispitivanja u žalbenom postupku.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje odluka o troškovima postupka sadržana u dijelu pod stavkom III. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9295/2021-18 od 1. lipnja 2023.
II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9295/2021-26 od 28. kolovoza 2025.
III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1.1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 628-50-3229611 sklopljenog između stranaka 17. siječnja 2006. kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz CHF (stavak I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 11.536,93 EUR na ime preplaćenog tečaja u CHF, i to sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci (stavak II. izreke), kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.504,20 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci, a tekućim od presuđenja 1. lipnja 2023. do isplate (stavak III. izreke).
1.2. Dopunskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 962,39 EUR i to sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci.
1.3. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.
2.1. Prvostupanjsku presudu pravovremeno izjavljenom žalbom, pobija tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga, pri čemu ističe i da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, predlažući da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, te naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka uključujući i trošak sastava žalbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
2.2. Prvostupanjsko rješenje pravovremeno izjavljenom žalbom, pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da ovaj sud pobijano rješenje preinači na način da naloži tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka, uvećan za trošak ove žalbe, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.
3. U odgovoru na žalbu protiv presude tužitelj predlaže žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Traži troškove sastava odgovora na žalbu.
4.1. Žalba tuženika u odnosu na presudu je djelomično osnovana.
4.2. Žalba tuženika u odnosu na rješenje je neosnovana.
5. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, sklopili 19. lipnja 2006. Ugovor o kreditu broj 228-50-3528280 kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 65.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a namjena kredita je bila adaptacija stambenog objekta, da se tužitelj obvezao platiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu, time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, s rokom otplate 240 mjeseci. Nesporno je da je uslijed promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.
6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora kojima su glavnica i valuta obveze vezani uz CHF te posljedično zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule u CHF (promjene tečaja).
7.1. U odnosu na utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora kojima su glavnica i valuta obveze vezani uz CHF te posljedično zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule u CHF (promjene tečaja), prvostupanjski sud ističe da je vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa koji je okončan presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt -2221/18 od 3. rujna 2019., a u kojem postupku je utvrđeno da su tuženici (među kojima i ovdje tuženik) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na taj je način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" br. 96/03, 46/07, 79/07, dalje ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. istog, odnosno suprotno odredbama ZZP iz 2007. („Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13. 41/14 dalje: ZZP/07) i to odredbama čl. 96. i 97. istog. Tom presudom odbijene su revizije u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Prvostupanjski sud pozivom na odredbe čl. 138 a ZZP/07, čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014, 110/2015, 14/2019 i 19/2022, dalje: ZZP/14) i čl. 502. a i c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 26/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) zaključuje da tužitelj ostvaruje pravo na zaštitu potrošačkog interesa pa u tom dijelu prigovor tuženika ocjenjuje neosnovanim.
7.2. U tom pravcu prvostupanjski sud smatra neodlučnima navode tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima objašnjava i obrazlaže da je prilikom sklapanja ugovora pružio tužitelju sve potrebne informacije u pogledu vezanosti glavnice za CHF i da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, a što uostalom niti u ovom pojedinačnom postupku koji je uslijedio nakon kolektivnog spora, tuženik nije ničim dokazao.
7.3. Kako je radi utvrđenja visine pretplaćenih iznosa prvostupanjski sud proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje iz kojeg proizlazi da ukupan zbroj plaćenih anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja CHF tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu, iznosi 11.536,93 EUR, primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO), uz primjenu čl. 1115. ZOO, sud je tužitelju dosudio taj iznos, bez umanjenja tog iznosa za negativne razlike za dio razdoblja kada je tečaj CHF/HRK bio niži od početnog tečaja, tj. tečaja kod korištenja kredita. Treba istaknuti da za razdoblje kada je tečaj bio niži i tužitelj platio anuitet po nižem tečaju od početnog tečaja, tuženik nije istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja niti eventualno protutužbeni zahtjev.
7.4. U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud ističe da je odredbom čl. 215. st. 1. ZOO propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., dakle kako se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, to je tužba od 19. studenoga 2021. podnesena unutar zastarnog roka.
8. U žalbi tuženik opširnim žalbenim navodima u bitnom tvrdi da se prvostupanjski sud ne može pozivati na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te da u potpunosti zanemaruje navode tuženika da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli (čl.1 i čl. 7.) tužitelju bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Ističe da se na raspravi održanoj dana 1. lipnja 2022. tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, a da se tužba može povući sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Stoga, obzirom tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe, smatra da je sud je morao taj dio tužbenog zahtjeva odbiti, a da je navedeni propust rezultirao nezakonitom presudom. S obzirom da smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, tuženik pobija odluku o troškovima u cijelosti.
9.1. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
9.2. Nije ostvarena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
9.3. Nadalje, u smislu istaknutog žalbenog razloga relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 502.c ZPP, tuženiku se ukazuje da postoji ustaljena sudska praksa oko učinka odluke u kolektivnom sporu koja obvezuje sud i u ovom parničnom postupku, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, na temelju čl. 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). U tom smislu, vezano za isticanje prigovora da bi se u konkretnom slučaju radilo o dispozitivnim normama oko ugovaranja valutne klauzule u čl. 7. Ugovora o kreditu, valja ukazati na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama. Naime, tuženik je sve navedene prigovore mogao i morao isticati u postupcima u kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivnih tužbi na temelju činjeničnih i pravnih utvrđenja na koje se poziva tužitelj, a za koja utvrđenja je vezan sud u ovome postupku na temelju odredaba čl. 502.a – čl. 502.h ZPP.
9.4. S druge strane, u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa stranaka, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženik mogao tvrditi, te mu je sud morao omogućiti dokazivanje da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nije utvrdio konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču- tužitelju o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, istaknutim prigovorima a bez da je na prednju okolnost izveden dokaz kojim bi se utvrdilo da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo (npr. saslušanjem svjedoka – bankara koji je osobno pregovarao s tužiteljem, a što tuženik nije predložio), to tuženik nije doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti sporne odredbe 7. Ugovora o kreditu broj 228-50-3528280 sklopljenog između stranaka 20. lipnja 2006., kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
9.5. U odnosu na tvrdnje tuženika da je sud propustio saslušati tužitelja na okolnost danih obavijesti od strane tuženika u pogledu naravi, rizika i posljedica osporenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu, valja reći da se tužitelj već samim podnošenjem tužbe i činjeničnim navodima jasno opredijelio i izjasnio da mu tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije pružio dovoljno potrebnih informacija i obavijesti o rizicima vezanim za zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF i rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu, koji je skočio za više od 50% od početno ugovorenog, niti ga je prije zaključenja ugovora informirao u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 278/2024-2 od 20. veljače 2024.).
10.1. No pazeći povodom izjavljene žalbe na pravilnost primijenjenog materijalnog prava (u okviru ovlasti iz odredbe čl. 365. st.2. ZPP), ovaj sud žalbu tuženika nalazi osnovanom u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl.1. Ugovora, koja definira iznos kredita i glasi "IZNOS KREDITA – Kunska protuvrijednost CHF 65,000.00 (šezdesetpettisuća švicarskih franaka) po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja".
10.2. Naime, za proglašenje i tog dijela ugovora o kreditu koji određuje iznos kredita kao glavnu obvezu kreditora prema tečaju CHF na dan korištenja kredita ništetnim, nema uporišta ni u utvrđenjima sadržanim u presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. niti u sadržaju provedenog postupka.
10.3. Polazeći pri tom od izreke pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. evidentno je da odredba čl.1. u dijelu u kojem na njezinoj ništetnosti ukazuje tužitelj u predmetnom postupku, nije obuhvaćena niti pravnim učinkom citirane presude proizašle iz kolektivnog spora, niti je tužitelj tijekom postupka dokazao njezinu ništetnost. Naime, sporni dio ugovorne odredbe definira glavnicu kredita izraženu u valuti CHF, prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, što znači da definira obvezu tuženika, prema odredbi čl.1021. ZOO važećeg u času sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a ne obvezu tužitelja kao potrošača.
10.4. Iz cjelovitog sadržaja presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. jasno proizlazi da se utvrđena ništetnost ugovornih odredbi, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, vezuje uz utvrđenje da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa u švicarskim francima prema određenom tečaju važećem na dan korištenja kredita, a da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja i da je upravo na taj način ugovorena zaštitna klauzula valute u kojoj je izražena glavnica kredita, čime da je potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku.
10.5. Kao što je to ranije navedeno, čl.1. predmetnog ugovora u kojim je definirana glavna obveza kreditora ni na koji način potrošača nije stavila u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, to više što u istome nije ustanovljena nikakva obveza potrošača .
11.1. Nadalje, pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva pa tužitelj ima pravo tražiti da se utvrdi da su sporne ugovorne odredbe ništetne te u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ima pravo na povrat preplaćen ih iznosa kredita, koji su suprtono žalbenim navodima pravilno utvrđeni financijaškim vještačenjem, jer su plaćeni bez pravne osnove (članak 1111. ZOO), kako je to i zaključio prvostupanjski sud te pravilno primijenio i materijalno pravo. U vezi tijeka kamata i primjenu odredbe 1115. ZOO postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova, reafirmirana i odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.
11.2. Nadalje, u pogledu istaknutog prigovora zastare od strane tuženika, valja reći kako tim navodima isti nije uspio dovesti u sumnju utvrđenja koja je u tom pravcu iznio sud prvog stupnja i koja ovdje stoga prihvaća i ovaj sud. Na utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz čl. 323. st. 1. ZOO, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO, a koja u konkretnom slučaju u odnosu na zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule u CHF (promjene tečaja) teče od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe.
11.3. Naime, izneseno pravno shvaćanje podudarno je s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su - IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:
„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“
11.4. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“
11.5. U konkretnom slučaju, u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe tražbina tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe 19. studenoga 2021. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO za zastaru novčane tražbine tužitelja.
12. Zaključno, tuženik iznosi žalbeni prigovor da se na raspravi održanoj 1. lipnja 2022. protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, a da se tužba može povući sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane, pa obzirom tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe, smatra da je sud je morao taj dio tužbenog zahtjeva odbiti, a da je navedeni propust rezultirao nezakonitom presudom.
13. Postupajući po remisornoj uputi prvostupanjski sud je donio dopunsku presudu P- 9295/2021-24 od 31. srpnja 2025. kojom je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 962,39 EUR i to sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci, a na koju odluku se stranke nisu žalile, te stoga ista nije bila predmet ispitivanja u žalbenom postupku.
14. Cijeneći naprijed navedeno, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP u odnosu na zahtjev u pogledu glavne stvari odlučiti kao pod stavkom I. i
II. izreke ove drugostupanjske presude.
15. U odnosu na primjenu materijalnog prava prilikom odmjeravanja troškova postupka, treba reći da su žalbeni navodi oko pogrešnog izračuna kunske protuvrijednosti dosuđenog troška od 1.504,20 EUR irelevantni jer je od 1. siječnja 2024. prestala obveza dvojnog iskazivanja novčanih obveza te je jedno mjerodavan iznos obveze izražen u valuti euro. U odnosu na primjenu materijalnog prava prilikom odmjeravanja troškova postupka pobijana odluka ne odstupa od pravnih shvaćanja izraženih u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev-847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., iz kojih proizlazi da kada sud donosi odluku o naknadi parničnog troška valja primijeniti tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka . Na žalbene navode da je tužitelj imao mogućnost koristiti pogodnost iz članka 7. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18.), kako tu pogodnost tužitelj nije koristio ima pravo na stvarni trošak pristojbe. Stoga, obzirom da je tuženik uzimajući u obzir osnov i visinu tužbenog zahtjeva uspio samo u neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP), valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu odluku o troškovima sadržanu u stavku III. izreke prvostupanjske presude te u izreci pobijanog rješenja.
16. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupa je odbijen jer na isti tuženik nema pravo na temelju čl. 154. st. 5. ZPP. Odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu jer to nije bila radnja potrebna za vođenje ovog postupka u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.
U Varaždinu 18. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Dijana Hofer
