Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-333/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Azri Čustović, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3535/2025-63 od 8. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se točka I. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3535/2025-63 od 8. prosinca 2025. u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 5.702,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na iznose i za razdoblje kako je navedeno tom točkom izreke.

II. Djelomično se preinačuje odluka o visini stope zatezne kamate iz točke I. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je naloženo tuženiku za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate isplatiti tužitelju zatezne kamate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena na način da se nalaže tuženiku za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate isplatiti tužitelju zatezne kamate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika se djelomično odbija, a djelomično se uvažava pa se odluka o troškovima postupka iz točke I. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3535/2025-63 od 8. prosinca 2025.:

- potvrđuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 2.241,04 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 8. prosinca 2025. do isplate

- preinačuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 1.037,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 8. prosinca 2025. do isplate na način da se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u tom iznosu odbija.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 5.702,18 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke te mu je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 3.278,54 EUR sa zateznim kamatama od 8. prosinca 2025. do isplate.

1.1. Nepobijanim prvostupanjskim rješenjem nije dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva (pravilno: tužbe) od 22. listopada 2024.

2. Prvostupanjsku presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019., dalje: ZPP koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ br. 80/2022. uz izuzetka iz članka 107. stavaka 2., 3. i 4. toga Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku zajedno sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu zajedno sa zateznim kamatama od donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

2.1. Odluku o tijeku i visini dosuđenih zateznih kamata pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj tvrdeći da je prvostupanjska presuda u tom dijelu nerazumljiva čime sadržajno upućuje na bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4.1. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

5. Predmet spora u žalbenoj fazi postupka je kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa plaćenih na temelju ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF) za koju tužitelj tvrdi da je nepoštena i koja je sadržana u potrošačkom ugovoru o kreditu broj 318-50-3971140 od 15. ožujka 2007.

6. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Ispitujući na taj način pobijanu presudu ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

U odnosu na žalbu tuženika

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda, osim u dijelu koji se odnosi na tijek dosuđenih zateznih kamata, sadrži odlučne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni ni razumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, može ispitati. Iz nje se jasno može utvrditi što je njome odlučeno i zbog čega. Zbog toga nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP- a na koju se u žalbi poziva tuženik.

8.1. Činjenica da žalitelj osporava ili problematizira pravna shvaćanja suda prvog stupnja o tome da je sporna ugovorna odredba o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF nepoštena (i ništetna) ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tuženik izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitnih povreda postupka.

8.2. Iz sadržaja žalbi proizlazi da tuženik žalbenim razlogom bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka.

8.3. Činjenica da žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP- a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporna ugovorna odredba nije nepoštena), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

9. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika pa neosnovano tuženik u žalbi prigovara da je odluka proizvoljna (arbitrarna) te da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.

10. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na jednakost oružja uz upućivanje na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske u kojoj se ističe da je podnositelju ustavne tužbe bilo onemogućeno da iznese dokaze kojima bi utvrdio svoje navode. Suprotno tom uopćenom upućivanju, iz obrazloženja suda prvog stupnja i stanja spisa proizlazi da je izveden dokaz uvidom u isprave koje je predložio razgledati tuženik te je po njegovom prijedlogu saslušan tužitelj. Zbog toga se ne mogu prihvatiti prigovori žalitelja da mu je povrijeđeno pravo na jednakost oružja jer da je prvostupanjski sud zanemario sve njegove dokazne prijedloge, to tim više što u žalbi ne navodi o kojim je dokaznim prijedlozima riječ. Tuženik pogrešno smatra da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njegove prijedloge za provođenje i drugih dokaza, a da je time što je takve odbio počinio bitnu postupovnu povredu. To stoga što je u skladu s člankom 220. stavkom 2. ZPP-a sud (ne stranke) odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza provesti. Zaključak o tome je li počinjena bitna postupovna povreda u situaciji kad sud ne prihvati svaki prijedlog stranke za provedbu predloženih dokaza zavisi od ocijene je li takvim postupanjem sud nezakonito (u smislu odredbe članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a) uskratio stranci mogućnost raspravljanja. U odnosu na to tuženiku je za odgovoriti da mu je u konkretnom slučaju raspravljanje o predmetu spora omogućeno već i time što je pozivan na ročišta na kojima se mogao izjasniti o provedenim dokazima i navodima tužitelja, odnosno time što mu je dana prilika da predlaže dokaze i da prigovara provedenim dokazima i njihovoj ocjeni, a samo stoga što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o dokazima odlučnim za odluku o predmetu spora i stanju raspravljenosti toga predmeta, odnosno - sve ono što je predložio i zahtijevao, a sve jer je sud prvog stupnja ocijenio da je predmet spora dovoljno raspravljen već i s provedenim dokazima i da se već i njihovom ocjenom mogu utvrditi sve činjenice odlučne za odluku o tome predmetu, ne može imati značaj postupovne povrede.

11. Imajući na umu činjenicu da svi podnesci tužitelja dostavljeni tuženiku koji je pozvan na sva održana ročišta pa mu je bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima i dokaznim prijedlozima tužitelja, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da prvostupanjski postupak nije bio kontradiktoran.

11.1. Iako se sudu prvog stupnja može predbaciti da je financijsko vještačenje koje je u ovom predmetu predloženo nakon što je tuženik priznao visinu tužbenog zahtjeva, a što se reflektiralo na trajanje i ekonomičnost postupka, postupanje protivno obvezi da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i postupanje protivno odredbi prema kojoj se ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice, nisu utjecali na pravilnost i zakonitost donesene odluke o glavnoj stvari pa zbog toga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člancima 10. stavkom 1. i 292. stavkom 3. ZPP -a na koje se u žalbi određeno poziva tuženik.

12. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 15. ožujka 2007. u [adresa] između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o stambenom kreditu s ugovorenim iznosom kredita od 22.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 4,95% godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom tuženika, s rokom otplate od 300 mjeseci

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava (otplaćuje) u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju

- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 15. ožujka 2007. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i RBA d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je RBA d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2008., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za isplatu (naknadu) poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te o izmjeni promjenjive kamate svojom jednostranom odlukom, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen

- da kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita iznosi 42.963,06 kn /5.702,18 EUR/[1]

- da je ugovor prestao prijevremenim ispunjenjem 2. rujna 2011. i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 4. listopada 2019.

13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovornu odredbu o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF prethodno ocijenio ništetnom pa je na temelju članka 1111. stavka 1. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008. i 125/2011., dalje. ZOO) naložio tuženiku vratiti uplate koje su učinjene na temelju te ugovorne odredbe sa zateznim kamatama od dana kada je svaki pojedini iznos plaćen tuženiku do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.

14.1. Kad se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

14.2. Imajući na umu da je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu članka 81. stavka 2. ZZP/2003, smatra se da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, a tužitelj je u svom iskazu negirao ikakvo pregovaranje, zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje.

14.3. U tom smislu je za odgovoriti tuženiku da tvrdnje koje ponavlja i u žalbi, o tome da iz promotivnih uvjeta koji su u spisu proizlazi da je tužitelj mogao zaključiti ugovor s valutnom klauzulom u EUR nisu odlučne za pravilnu ocjenu o tome da o valutno j klauzuli u CHF koja je sadržana u predmetnom ugovoru nije prethodilo pojedinačno pregovaranje. Za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja. Svakako da tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao pregovarati o ograničenju svoje odgovornosti za rizik promjene tečaja što je bit valutne klauzule.

14.4. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF tužitelj koristio svoje pravo pregovora o valutnoj klauzuli. On je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF konzumirao (samo) svoj izbor između više vrsta ponuđenih financijskih proizvoda. Činjenica da je tužitelj znao da sklapa ugovor s valutnom klauzulom u CHF ne znači da su se o tečajnom riziku koji ona donosi vodili pojedinačni pregovori. Činjenica da je ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom obrascu znači zakonsku presumpciju da je riječ o odredbi o kojoj se nije pregovaralo. Tvrdnje tuženika, na kojem je teret dokaza o protivnom, a koje se svode na to da je odabirom ugovora tužitelj zapravo pregovarao o tečajnom riziku, nisu dostatne za obaranje zakonske presumpcije iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju.

15. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, neosnovano tuženik u žalbi navodi da se presuda temelji na pogrešno i nepotpunom činjeničnom stanju.

16. Pravilno je, stoga, na temelju članka 502.c ZPP-a zaključio sud prvog stupnja da je riječ o ugovornim odredbama koje su nepoštene jer stvaraju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neodlučni žalbeni prigovori o tome da sud nije ocjenjivao savjesnost tužitelja, odnosno može li ga se smatrati „prosječnim potrošačem“. Pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/2003 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.” Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu članka 3. točke 1. ZZP/2003 – svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način koji bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

17.1. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. S obzirom na opseg informiranosti koji je opisao tužitelj u svom iskazu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen.

18. Pravilan je, stoga, zaključak suda prvog stupnja o tome da je riječ o odredb i koja nije jasno i razumljivo sastavljena i koja je nepoštena jer stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi pravilno prvostupanjski sud na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 istu prethodno utvrdio ništetnom.

19. Odluka suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku vratiti tužitelju isplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF u visini koja među strankama nije sporna temelji se na pravilnoj primjeni članka 1111. stavka 1. ZOO-a.

20. Imajući na umu da je ništetnost nepoštenih ugovornih odredbi utvrđena na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003, što se ne može smatrati „zabranom manjeg značaja“ u smislu članka 326. stavka 2. ZOO-a, neosnovani su prigovori žalitelja da ništetnost spornih odredbi ne može isticati jer je riječ o zabrani manjeg značaja te da je stoga sud prvo stupnja pogrešno primijenio tu zakonsku odredbu.

21. Na pravilnost primijene materijalnog prava ne utječu žalbeni prigovori tuženika koji se odnose na tvrdnje da je sud prvog stupnja propustio primijeniti odredbu članka 19. stavka 3. (pravilno članka 19.a stavka 3.) Zakona o Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016. i 128/2022., dalje: ZPK) s obzirom na to da je tom odredbom određeno područje primjene glave IV.a ZPK-a - „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ koja se glava u ovom predmetu ne primjenjuje.

22. Osnovano tuženik u žalbi tvrdi da se odluka o tijeku zateznih kamata ne može ispitati jer ne sadrži nikakve razloge. Unatoč počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a, ispunjeni su uvjeti za donošenje presude kojim se žalba tuženika odbija i prvostupanjska presude potvrđuje u tom dijelu (članak 373.a stavak 3. ZPP-a). Naime, imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavio tuženik i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tuženik neosnovano u žalbi tvrdi da je sud pogrešno primijenio materijalno kada je tuženiku naložio isplatu zatezne kamate kao nepoštenom stjecatelju. Iako odredba članka 1111. ZOO-a na koju se pozvao prvostupanjski sud ne propisuje tijek zateznih kamata kod stjecanja bez osnove, tuženik kao nepošteni stjecatelj duguje zatezne kamate na iznose koje je primio od dana kad ih je primio u skladu s člankom 1115. ZOO-a koji je trebalo primijeniti.

23. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i kad je odbio tuženikov prigovor zastare.

23.1. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u kreditima s valutnom klauzulom u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 4. listopada 2019. - očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje 14. lipnja 2018.).

24. Imajući na umu navedene razloge, na temelju članak 368. stavaka 1. i 2. i članka 373.a stavka 3. ZPP-a, odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je odluka o isplati iznosa od 5.702,18 EUR sa zateznim kamatama iz točke I. izreke prvostupanjske presude.

25. Odluka o naknadi troškova prvostupanjskog postupka tužitelju utemeljena je na pravilnoj primjeni članka 154. stavka 1. ZPP-a.

26. Neosnovano tuženik u žalbi prigovara da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio taj propis kada je tužitelju dosudio naknadu troškova sastavljanja žalbe od 4. kolovoza 2021. s obzirom na to da, suprotno žalbenim navodima tuženika, ta žalba nije odbijena nego je rješenjem Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Gž-814/2021-2 od 20. rujna 2021. uvažena, pobijano je rješenje ukinuto i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je odluka o troškovima iz točke I. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove sastavljanja žalbe protiv rješenja od 4. kolovoza 2021. u iznosu od 125,00 EUR (PDV uključen).

26.1. Bespredmetni su žalbeni prigovori tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio članak 155. stavak 1. ZPP-a kada je tužitelju dosudio naknadu troškova sastavljanja podnesaka od 1. kolovoza 2021. i 22. listopada 2021. To stoga što sud prvog stupnja nije dosudio tužitelju naknadu troškova sastavljanja podnesaka od 1. kolovoza 2021. i 22. listopada 2021.

26.2. Neosnovano tuženik u žalbi prigovora da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio članak 155. stavak 1. ZPP-a kada je tužitelju dosudio naknadu troškova zastupanja na glavnoj raspravi 4. prosinca 2024. To stoga što je riječ o ročištu na kojem je zaključeno raspravljanje i određeno ročište za objavu presude pa se ne može uzeti da je riječ o nepotrebnim troškovima koji su povezani s nedopuštenom preinakom tužbe. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je odluka o troškovima iz točke I. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove zastupanja na glavnoj raspravi 4. prosinca 2024. u iznosu od 250,00 EUR (PDV uključen).

27. Imajući na umu da se u podnesku od 11. kolovoza 2021. tužitelj očitovao na navode podnesaka tuženika ponavljajući već iznesene navode te se osvrćući na pravna pitanja i sudsku praksu, osnovano tuženik u žalbi tvrdi da nije riječ o podnesku koji je bio potreban za vođenje parnice. Zbog toga tužitelju uz pravilnu primjenu članka 155. stavka 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troškova sastavljanja tog podneska koje mu je prvostupanjski sud dosudio u visini od 250,00 EUR (PDV uključen). Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a djelomično je preinačena odluka o troškovima postupka iz točke I. izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastavljanja podneska od 11. kolovoza 2021. (250,00 EUR) odbijen.

27.1. Kraj činjenice da je tužitelj podneskom od 4. srpnja 2024. postavio tužbeni zahtjev uvažavajući zakonske promjene u službenoj valuti Republike Hrvatske i u stopi zateznih kamata te je o to tom zahtjevu odlučio prvostupanjski sud, ne može se uzeti da je riječ o nepotrebnim i troškovima postupka. Zbog toga sud prvog stupnja nije pogrešno primijenio članak 155. stavak 1. ZPP-a kada je ocijenio da je riječ o podnesku koji je bio potreban za vođenje parnice. Osnovano, međutim, tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio članak 155. stavak 2. ZPP-a kada je tužitelju dosudio naknadu troškova za sastavljanje tog podneska u iznosu od 250,00 EUR (PDV uključen) jer nije riječ o podnesku iz Tbr. 8. stavka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023. i 105/2025., dalje: OT). S obzirom na to da uz primjenu Tbr. 8. stavka 4., Tbr. 46. i Tbr. 54. OT-a, koje je trebalo primijeniti, tužitelju za sastavljanje tog podneska pripada naknada troškova od 62,50 EUR, uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a djelomično je preinačena odluka o troškovima postupka iz točke I. izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka od 187,50 EUR odbijen, dok je u odnosu na 62,50 EUR koji su tužitelju za sastavljanje podneska od 4. srpnja 2025. dosuđeni uz pravilnu primjenu članka 155. stavka 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska odluka o troškovima.

27.2. Tužitelju koji je u podnesku od 20. svibnja 2025. ponovno postavio tužbeni zahtjev koji je već postavio u podnesku od 4. srpnja 2024. za koji mu je dosuđena naknada troškova, kao nepotrebni za vođenje parnice ne pripadaju troškovi sastavljanja tog podneska. Zbog toga je sud prvog stupnja pogriješio kada je tužitelju za sastavljanje podneska od 20. svibnja 2025. dosudio naknadu troškova postupka od 250,00 EUR (PDV uključen) pa je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP -a djelomično preinačena odluka o troškovima postupka iz točke I. izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastavljanja podneska od 20. svibnja 2021. (250,00 EUR) odbijen.

27.3. Troškovi nedopuštene preinake tužbe iz podneska tužitelja od 22. listopada 2024. nisu bili potrebni za vođenje parnice. Osim toga, tuženik ne odgovara tužitelju za troškove nezakonite preinake tužbe niti po načelu culpae niti po načelu causae. Zbog toga osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio članak 155. stavak 2. ZPP-a kada je tužitelju dosudio naknadu tih troškova postupka (250,00 EUR s PDV-om) pa je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP -a djelomično preinačena odluka o troškovima postupka iz točke I. izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastavljanja podneska od 22. listopada 2024. (250,00 EUR) odbijen.

28. Imajući na umu da je sud prvog stupnja odredio provođenje financijskog vještačenja nakon što je tuženik priznao visinu zahtjeva te je u konačnici sud prvog stupnja odlučivao o tužbenom zahtjevu koji je istaknut (još) u tužbi, osnovano tuženik u žalbi tvrdi da izvođenje tog dokaza nije bilo potrebno za vođenje parnice. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a djelomično preinačena odluka o troškovima postupka iz točke I. izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev tužitelja za naknadu predujmljenih troškova financijskog vještačenja (100,00 EUR) odbijen.

28.1. S obzirom na to da je tuženik priznao visinu tužbenog zahtjeva (zbog čega nije bilo potrebno u postupku provoditi financijsko vještačenje) i to na temelju preliminarnog izračuna visine tužbenog zahtjeva koji je načinjen po zahtjevu tužitelja prije parničnog postupka, prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda troškovi tog preliminarnog izračuna koji su iznosili 58,07 EUR bili su potrebni za vođenje parnice (usporediti s činjenicama iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 1111/2024-2 od 23. listopada 2024.). Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je odluka o troškovima postupka iz točke I. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove preliminarnog izračuna tužbenog zahtjeva od 58,07 EUR.

29. Tuženiku koji sa žalbom protiv odluke o glavnoj stvari nije uspio, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova sastavljanja žalbe protiv presude i sudske pristojbe na žalbu, neovisno o djelomičnom uspjehu u odnosu na odluku o troškovima postupka.

U odnosu na žalbu tužitelja

30. S obzirom na to da iz izreke prvostupanjske presude proizlazi da je tuženiku naloženo da tužitelju isplati zatezne kamate na pojedine iznose glavnice od ukupno 5.702,18 EUR od točno određenog dana do isplate, a na dosuđene troškove postupka od 8. prosinca 2025. do isplate, neosnovano tužitelj u žalbi tvrdi da je riječ o nerazumljivoj izreci presude u odnosu na tijek dosuđenih zateznih kamata.

31. Osnovano tužitelj u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015, 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.) kada tužitelju za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate nije dosudio zatezne kamate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Zbog toga je djelomično preinačena odluka o troškovima postupka te su tužitelju dosuđene zatezne kamate u skladu s tim propisom.

U Varaždinu 18. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer