REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1057/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mate Matić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Matić i partneri d.o.o., Zagreb, protiv tuženika SB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica dr. sc. Sandra Marković, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu dr. sc. Sanda Marković, Sidonija Grbavac, dr. sc. Dino Gliha iz Zagreba, radi odluke o roditeljskoj skrbi i uzdržavanja, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž Ob-248/2025-2 od 14. listopada 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P Ob- 69/2022-58 od 9. svibnja 2025., na sjednici održanoj 18. ožujka 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž Ob-248/2025-2 od 14. listopada 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P Ob-69/2022-58 od 9. svibnja 2025., postavljajući tri pitanja koja drži važnim za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koja glase:
„1. Je li sud ovlašten dodijeliti jednom roditelju potpuno samostalnu roditeljsku skrb, bez postojanja utvrđenih okolnosti koje upućuju na roditeljsku nekompetentnost, nasilje, zanemarivanje ili ozbiljnu ugrozu dobrobiti djeteta, a samo na temelju subjektivne procjene „nezainteresiranosti“ i „pasivnosti“ roditelja, bez provođenja mjera obiteljsko-pravne zaštite i bez razmatranja blažih mjera propisanih Obiteljskim zakonom?
2. Je li sud ovlašten odluku o ostvarivanju osobnih odnosa djeteta s roditeljem svesti na formulaciju „prema dogovoru roditelja, kad roditelj pokaže interes“, bez preciznog i provedivog plana susreta i druženja, čime se odluka faktično prepušta volji drugog roditelja, suprotno obvezi suda da aktivno štiti pravo djeteta na oba roditelja?
3. Može li se visina uzdržavanja maloljetnog djeteta utvrditi na temelju indicija o životnom standardu obveznika uzdržavanja koje se izvode iz privatnih fotografija njegove druge maloljetne djece, bez zakonitog izvora tih dokaza, bez financijske analize stvarnih prihoda i obveza te bez obrazloženja razmjernosti u odnosu na stvarne potrebe djeteta?“.
1.2. Kao razlog zbog kojeg pitanja smatra važnim za odluku o sporu, ali i osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi tuženik navodi da pobijana presuda odstupa od ustaljene prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
1.3. Tuženik je u prijedlogu naveo da su mu povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dalje: Ustav), sadržana i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99- proč. tekst, 8/99-ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 – dalje: Konvencija) – pravo na pravično suđenje, pravo na obiteljski život i zabranu diskriminacije po spolu.
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. U prijedlogu za dopuštenje revizije nije riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).
4. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. ZPP revizijski je sud ocijenio da pravna pitanja koja je tuženik postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
5. U odnosu na postavljena pitanja valja reći da dani razlozi važnosti nisu dostatni da bi pitanja bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Osim što predlagatelj u pitanjima polazi od potpuno pogrešnih tvrdnji u odnosu na utvrđenja suda on, osim općenitih navoda da odluka odstupa od ustaljena sudske prakse, ne daje relevantne razloge važnosti niti upire na konkretnu sudsku praksu od koje smatra da pobijane odluke odstupaju.
6.1. Nadalje, prema ocjeni ovog suda tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena ljudska prava zajamčena Ustavom i Konvencijom, a kako to tvrdi u prijedlogu za dopuštenje revizije (točka 1.3.). To stoga što je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima tužiteljice, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj je presudi drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne navode iznesene tijekom postupka, donesena presuda je dostatno obrazložena te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva pa se presuda ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga, ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje niti da bi bio doveden u neravnopravan položaj po bilo kojoj osnovi, a činjenica da tuženik nije zadovoljan tumačenjem i primjenom materijalnog prava od strane suda i posljedično ishodom spora ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje.
6.2. Nadalje, predlagatelj polazi od pogrešne pretpostavke da je osnova za pobijanu odluku primarno nezainteresiranost tuženika, no pobijana odluka se temelji na nizu utvrđenja, od samostalne brige majke za sve potrebe djeteta od rođenja preko činjenice da otac nije uključeni u niti jedan segment života djeteta do utvrđenja da otac ni ne pokušava ostvariti kontakt s djetetom. Ovdje valja reći kako roditelji kao primarni sudionici odnosa unutar jedne obitelji imaju niz prava i obaveza u odnosu na maloljetno dijete, ali osnovna zadaća suda je štiti dobrobit i najbolji interes djeteta koji nužno ne odgovara viđenju jednog od roditelja. U konkretnom slučaju, primarna dužnost sudova bila je omogućiti djetetu ostvarivanje svih njegovih prava u vremenu i na način koji će štiti njegov najbolji interes i neće izlagati dijete nepotrebnom uskraćivanju nekog njegovog prava uslijed nemogućnosti roditelja da o nečemu postignu dogovor ili nemogućnost da se u potrebnom roku pribavi neka suglasnost. Također, tuženik pogrešno govori o potrebi primjene blažih mjera jer odluka o samostalnoj roditeljskoj skrbi nije mjera u smislu čl. 149. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 156/23 – dalje: ObZ). Okolnosti koje tuženik navodi predstavljaju osnovu za mjeru lišenja prava na roditeljsku skrb jednog od roditelja (čl. 149. st. 1. t. 5. ObZ) te obvezu primjene blaže mjere ukoliko je to moguće, a što u konkretnom slučaju nije predmet spora.
6.3. Jednako tako, odluka je obrazložena i u dijelu odluke o uzdržavanju gdje suprotno navodima predlagatelja sud daje vrlo jasne i opsežene razloge o mogućnosti oca, kao obveznika uzdržavanja, plaćati upravo dosuđeni iznos uzdržavanja u skladu s čl. 313. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 156/23 – dalje: ObZ). Pri tome je ukazano i na dužnost suda da, kad utvrđuje mogućnosti roditelja koji ima obvezu plaćati uzdržavanje, osim utvrđenih prihoda i imovinskih prilika, uzme u obzir i sve druge mogućnosti stjecanja zarade u skladu s dobi, obrazovanjem i radnom sposobnosti roditelja (čl. 313. st. 4. ObZ).
6.4. Stoga, tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižim sudovima bilo povrijeđeno niti pravo na pravično suđenje, niti pravo na obiteljski život, a niti je došlo do diskriminacije po spolu jer zaključci na kojima sud temelji svoju odluku nisu uvjetovani činjenicom da je tuženik osoba muškog spola već su isključivo vođeni najboljim interesom djeteta.
7. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga tuženika za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP – zbog pravnih pitanja koje tuženik smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava – valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke, dok je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP – u pogledu pozivanja na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom – valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 18. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
