1

Poslovni broj: 24 Gž-1068/2023-2

 

Poslovni broj: 24 Gž-1068/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. I. iz S., OIB:..., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku u S., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB:..., zastupanog po punomoćnici M. V., odvjetnici u Z., radi utvrđenja i isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju, poslovni broj P-4003/2022 od 13. lipnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 10. siječnja 2024.

 

p r e s u d i o              j e

 

              I. Djelomično se odbija žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju, poslovni broj P-4003/2022 od 13. lipnja 2023. u pobijanom dijelu pod:

- točkom I. izreke kojim je utvrđena ništetnom i bez pravnih učinaka odredba članka 10. (pravilno 7.) ugovora o kreditu broj 418-50-3911660 koji su stranke sklopile 7. veljače 2007. u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospjeća i članka 2. tog ugovora u dijelu kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora

- točkom II. u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 5.043,47 EUR sa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. teku po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku na iznos od:

 

II. Djelomično se preinačava presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju, poslovni broj P-4003/2022 od 13. lipnja 2023. u pobijanom dijelu:

- pod točkom I. izreke kojim je utvrđena ništetnom i bez pravnih učinaka odredba članka 1. ugovora o kreditu broj 418-50-3911660 koji su stranke sklopile 7. veljače 2007. kojom je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 26.935,02 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita na način da se odbija zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 1. ugovora o kreditu broj 418-50-3911660 koji su stranke sklopile 7. veljače 2007. kojom je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 26.935,02 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita

- pod točkom II. dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 42,68 EUR na način da se odbija tužitelj sa zahtjevom za isplatu iznosa od 42,68 EUR.

 

 

r i j e š i o   j e

 

I. Djelomično se odbija žalba tuženika i potvrđuje se odluka o troškovima postupka sadržana u drugoj točci II. (pravilno III.) izreke presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju, poslovni broj P-4003/2022 od 13. lipnja 2023. u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.523,21 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 13. lipnja 2023. do isplate.

 

II. Djelomčno se uvažava žalba tuženika, preinačuje se odluka u troškovima postupka sadržana u drugoj točci II. (pravilno III.) izreke presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju, poslovni broj P-4003/2022 od 13. lipnja 2023. u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 622,15 EUR na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka od 622,15 EUR.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom su presudom u točci I. izreke utvrđene ništetnim i bez pravnog učinka ugovorna odredba članka 1. ugovora o kreditu broj 418-50-3911660 koji su stranke sklopile 7. veljače 2007. kojom je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 26.935,02 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, ugovorna odredba članka 2. tog ugovora kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora i ugovorna odredba članka 10. (pravilno članka 7.) tog ugovora u dijelu kojim je među strankama ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 5.086,14 EUR /38.321,57 kn/[1] sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke dok mu je (drugom) točkom II. (pravilno III.) izreke naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka od 3.145,36 EUR /23.698,75 kn/ sa zateznim kamatama od 13. lipnja 2023. do isplate.

 

1.1. Ovdje se napominje da je u izreci prvostupanjske presude očitom omaškom u pisanju, kao oznaka članka spornog ugovora o kreditu kojom je dogovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (dalje: CHF) naveden redni broj 10., umjesto 7., kako to proizlazi iz tužbe, ali i isprava u spisu, koju očitu omašku u pisanju prvostupanjski sud može ispraviti u svako doba (članak 342. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019. s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona).

 

1.2. Nepobijanim rješenjem suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

 

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. ZPP-a uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

 

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

 

4. Žalba je djelomično osnovana.

 

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u odnosu na zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope kao i u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 38.000,00 kn (5.043,47 EUR) s pripadajućim zateznim kamatama, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi nisu međusobno proturječni niti su u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima pa se može ispitati.

 

6. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika pa neosnovano tuženik u žalbi prigovara da je odluka proizvoljna (arbitrarna) te da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.

 

7. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na jednakost oružja uz upućivanje na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske u kojoj se ističe da je podnositelju ustavne tužbe bilo onemogućeno da iznese dokaze kojima bi utvrdio svoje navode. Suprotno tom uopćenom upućivanju, iz obrazloženja suda prvog stupnja i stanja spisa proizlazi da je izveden dokaz uvidom u isprave koje je predložio razgledati tuženik te je po njegovom prijedlogu saslušan tužitelj, dok je od prijedloga da se sasluša svjedok R. S. tuženik odustao na glavnoj raspravi 1. veljače 2023. Razlozi zbog kojih je odbijen prijedlog da se sasluša javni bilježnik sadržani su u točci 18. obrazloženja pobijane odluke. Zbog toga se ne mogu prihvatiti prigovori žalitelja da mu je povrijeđeno pravo na jednakost oružja jer da sud prvog stupnja nije stvarno ispitao predmet, odgovorio na sve njegove bitne navode i onemogućio ga u dokazivanju.

 

7.1. Iako je sud prvog stupnja propustio dostaviti tuženiku podnesak od 16. veljače 2021. kojim je tužitelj nakon provedenog vještačenja odredio tužbeni zahtjev o kojem je u konačnici odlučio sud prvog stupnja, ne može se uzeti da je tim nezakonitim postupanjem tuženik onemogućen u raspravljanju s obzirom na to da je tuženik, kako i sam tvrdi, upoznat sa sadržajem navedenog podneska 17. veljače 2022. kada mu je dostavljena prvostupanjska presuda koja je u ovom predmetu donesena toga dana pod poslovnim brojem P-3755/2020. Ta je prvostupanjska presuda ukinuta rješenjem ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-393/2022-2 od 18. listopada 2022. i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak u kojem je donesena pobijana odluka. Prema pravnom shvaćanju ovog suda, propust suda prvog stupnja da dostavi tuženiku podnesak od 16. veljače 2021. ispravljen je tijekom postupka pa, gledajući postupak u cjelini, tuženiku zbog tog propusta nije onemogućeno raspravljanje. Zbog toga nije počinjena niti bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik.

 

7.2. Imajući na umu razloge navedene u prethodnoj točci ovog obrazloženja kao i činjenicu da su ostali podnesci tužitelja dostavljeni tuženiku koji je sudjelovao na svim održanim ročištima pa mu je bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima i dokaznim prijedlozima tužitelja, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da prvostupanjski postupak nije bio kontradiktoran. Zbog toga nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 5. stavkom 1. ZPP-a.

 

8. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud retroaktivno primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a te time počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, riječ je o odredbi koja je u smislu članka 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/2011.)  stupila na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013.). Postupak u ovoj pravnoj stvari započeo je 10. lipnja 2019. kada je podnesena tužba pa se žalbeni navod da je odredba članka 502.c ZPP-a primijenjena retroaktivno ne može prihvatiti. Pravno shvaćanje o primjeni članka 502.c ZPP-a u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

 

9. Nije počinjena bitna povrede iz članka 354. stavka 1. u vezi s člancima 186., 190. i 191. ZPP-a jer tužitelj nije podneskom od 23. listopada 2019. kojim je postavio određeni tužbeni zahtjev u smislu članka 186. ZPP-a preinačio, nego ispravio tužbu.

 

9.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2237/2014-2 od 4. lipnja 2019. koje je primjenjivo na ovaj predmet jer je riječ o usporedivoj situaciji, tužba u kojoj tužbeni zahtjev nije postavljen tako da može poslužiti kao ovršna isprava, a o takvoj je tužbi ovdje riječ, ima značenje podneska koji ne sadrži sve da bi se po njemu moglo postupati. Zbog toga je prvostupanjski sud trebao u skladu s odredbama članka 109. stavaka 1. i 2. ZPP-a pozvati tužitelja da tužbu ispravi. Međutim, nije riječ o povredi koja je, u smislu članka 354. stavka 1. ZPP-a, mogla biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke jer je tužitelj navedeni nedostatak tužbe (sam) ispravio podneskom od 23. listopada 2019. kojim je postavio određeni tužbeni zahtjev tražeći isplatu iznosa od 38.000,00 kn sa zateznim kamatama od 7. veljače 2007. do isplate. S obzirom na to da je riječ o ispravku, a ne preinaci tužbe, nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člancima 190. i 191. ZPP-a.

 

9.2. Podneskom od 11. studenog 2020. tuženik je preinačio tužbu na način da je povećao postojeći zahtjev za isplatu (s iznosa od 38.000,00 na iznos od 40.000,00 kn). Tu je preinaku sud prvog stupnja očito dopustio, iako se tuženik tome protivio i iako o tome nije donio rješenje u skladu s člankom 190. ZPP-a. Takvim postupanjem, suprotno žalbenim navodima tuženika, imajući na umu da je riječ o preinaci koja je bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama nije počinjena povreda članka 190. ZPP-a koja je u smislu članka 354. stavka 1. ZPP-a utjecala ili mogla utjecati na donošenje zakonite i pravilne presude.

 

9.3. Podneskom od 16. veljače 2021. tužitelj je smanjio zahtjev na iznos od 38.321,57 kn pa nije preinačio tužbu (članak 191. stavak 3. ZPP-a). Podnesak tužitelja od 17. svibnja 2021. nema značaj preinake tužbe u dijelu koji se odnosi na zahtjev za utvrđenje jer tim podneskom tužitelj nije u smislu članka 192. ZPP-a promijenio istovjetnost zahtjeva za utvrđenje, povećao postojeći zahtjev za utvrđenje ili istakao drugi zahtjev za utvrđenje uz postojeći.

 

9.4. Naposljetku, s obzirom na to da je prvostupanjski sud odlučio u granicama zahtjeva određenog 16. veljače 2021. kojim tužba nije preinačena, nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a.

 

10. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu broj 418-50-3911660 od 7. veljače 2007. te kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) i nepoštene ugovorne odredbo o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su odredbe sadržane u tom ugovoru za koji tužitelj tvrdi da je potrošački.

 

11. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, provođenjem financijskog vještaka te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 7. veljače 2007. u S. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu broj 418-50-3911660 radi kupnje novog automobila s ugovorenim iznosom kredita od 26.935,02 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseca

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju

- da su se stranke bez pojedinačnog pregovaranja sporazumjele o tome da će tužitelj plaćati tuženiku promjenjive kamate te o tome kako da će se konkretna stopa tih promjenjivih kamata utvrđivati u skladu s odlukom o kamatama banke,

- da je dogovor stranaka o početnoj kamatnoj stopi od 5,20 % godišnje valjan

- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 7. veljače 2007. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i RBA d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o  jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odluci o  valutnoj klauzuli u CHF 14. lipnja 2018.

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je RBA d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03. i 46/07., dalje: ZZP/2003) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/2007), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je RBA d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ZZP/2007 povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora četvrtotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen

- da razlika između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa (iskazana u kunskoj protuvrijednosti prema ugovorenom tečaju na dan korištenja kredita) iznosi 7.534,38 kn

- da kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita među iznosi 30.787,19 kn

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. lipnja 2019.

 

12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud sporne dijelove ugovornih odredbi članaka 1., 2. i 10. (pravilno 7.) ugovora o kreditu utvrdio ništetnim te je zaključio da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju uplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostranoj izmjeni kamatne stope zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

 

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.

 

13.1. Pravilno tuženik u žalbi ističe da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega u tom sporu nisu izvedeni predloženi dokazi saslušanjem zaposlenika banaka, a pravna zaštita potrošačima pružena je na apstraktnoj razini.

 

13.2. Kad se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

 

13.3. Kada je, kao u ovom predmetu, riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu članka 81. stavka 2. ZZP/2003, smatra se da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, tužitelj je u svom iskazu negirao ikakvo pregovaranje, a od prijedloga da se kao svjedok sasluša njegov djelatnik tuženik je u ponovljenom postupku pred prvostupanjskim sudom odustao, zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje.

 

14. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, neosnovano tuženik u žalbi navodi da se presuda temelji na pogrešno i nepotpunom činjeničnom stanju.

 

15. Pravilno je, stoga, na temelju članka 502.c ZPP-a zaključio sud prvog stupnja da je riječ o ugovornim odredbama koje su nepoštene jer stvaraju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

16. Za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neodlučni žalbeni prigovori o tome da sud nije ocjenjivao savjesnost tužitelja, odnosno može li ga se smatrati „prosječnim potrošačem“. Pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/2003 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.” Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu članka 3. točke 1 ZZP/2003 – svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način koji bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

 

16.1. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjena kamatne stope, odlučne informacije predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne potrošaču koji namjerava sklopiti takav ugovor i, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava. S obzirom na opseg informiranosti koji je opisao tužitelj u svom iskazu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen. To još više vrijedi u okolnostima ovog predmeta jer je riječ o ugovoru o kreditu koji nije zaključen u poslovnici tuženika i od strane bankara profesionalaca, nego je zaključen u auto-kući na temelju punomoći tuženika.

 

17. Pravilan je, stoga, zaključak suda prvog stupnja o tome da je riječ o odredbama koje nisu jasno i razumljivo sastavljene i koje su nepoštene jer stvaraju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama pravilno prvostupanjski sud na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 u dijelu točke I. izreke pobijane presude iste ocijenio ništetnim pa je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a u tom dijelu žalba odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

18. Odluka suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku vratiti tužitelju isplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i to u visini koja pravilno utvrđena financijskim vještačenjem temelji se na pravilnoj primjeni članka 1111. stavka 1. ZOO-a.

 

18.1. Na pravilnost utvrđene visine kondikcijskog zahtjeva ne utječu žalbeni prigovori tuženika o tome da je isto vještačenje provedenog kao da je su stranke zaključile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom. Naprotiv, izračun vještaka sačinjen je u skladu s pravilnim utvrđenjem suda prvog stupnja o ništetnosti ugovorne odredbe o obvezi tužitelja da otplaćuje predmetni kredit uz valutnu klauzulu u CHF i o ništetnosti ugovorne odredbe o obvezi tužitelja da otplaćuje predmetni kredit uz kamatnu stopu koju jednostrano mijenja tuženik. Modifikacija ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope na način kako je to predlagao tuženik tijekom prvostupanjskog postupka (u skladu s tržišnim parametrima) značila bi njezino djelomično ostavljanje na snazi, a što u svjetlu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 nije dopušteno. Nepoštena ugovorna odredba ne obvezuje potrošača, a pravne posljedice ništetnosti koja je propisana zakonom, jednake su kao da takve ugovorne odredbe nije niti bilo. Sud u okolnostima ovog predmeta nije ovlašten nadomještati ništetnu odredbu drugom odredbom (kako to predlaže tuženik), nego je samo izuzeti od primjene kao da nikad i nije bila ugovorena.

 

19. Neosnovano žalitelj prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a pripada zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tekućim od prvog idućeg dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika), kako je traženo tužbom.

 

20. Nepravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je u cijelosti odbio tuženikov prigovor zastare.

 

20.1. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF , ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužiteljica u ovom predmetu podnijela 10. lipnja 2019. - očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje 13. lipnja 2014. za odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu u CHF).

 

20.2. Prema pravnom shvaćanju izraženom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 2237/2014-2 od 4. lipnja 2019., u situaciji poput ove, kada je tužitelj u tužbi od 10. lipnja 2019. najprije postavio neodređeni tužbeni zahtjev, a tužbu je ispravio 23. listopada 2019. podneskom kojim je postavio određeni tužbeni zahtjev, kao dan podnošenja tužbe kojom se prekida zastara treba smatrati dan kada je podnesena neispravna (izvorna) tužba u kojoj je postavljen neodređeni zahtjev, a ne dan podnošenja podneska o njezinom ispravljanju. Zbog toga je zahtjev za isplatu iznosa od 38.000,00 kn sa zateznim kamatama od 7. veljače 2007. koji je podnesen za povrat iznosa plaćenih na temelju ništetne ugovorene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i za povrat iznosa plaćenih na temelju ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope, podnesen 10. lipnja 2019.

 

20.3. Iz toga slijedi da je u odnosu na zahtjev za povrat iznosa od 30.787,57 kn koji je plaćen na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF u prigovor zastare u cijelosti neosnovan jer je podnesen 10. lipnja 2019., unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018.

 

20.4. Preostali iznos od 7.212,43 kn sa koji se odnosi na povrat iznosa plaćenih na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope (38.000,00 kn – 30.787,57 kn) koji je utužen 10. lipnja 2019. također je podnesen unutar pet godina računajući od 13. lipnja 2014.

 

20.5. Zbog toga je uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz članka 225. i 241. ZOO-a u odnosu na iznos od 38.000,00 kn odbijen prigovor zastare pa je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a za toj iznos potvrđena prvostupanjska presuda u točci II. izreke.

 

21. Međutim, tužitelj je podneskom od 11. studenog 2020. preinačio tužbu na iznos od 40.000,00 kn, povećavši raniji zahtjev za isplatu od 38.000,00 kn. Kasnije je smanjio zahtjev na 38.321,57 kn što znači da je tužba 11. studenog 2020. preinačena za 2.000,00 kn, a nakon smanjenja zahtjeva na 321,57 kn za koliko je povećan zahtjev od 38.000,00 kn za koji se smatra da je podnesen 10. lipnja 2019. (vidjeti točku 21.1. ovog obrazloženja). O prigovoru zastare istaknutom tijekom prvostupanjskog postupka kojim je tuženik prigovarao da povećanje zahtjeva u smislu članka 191. stavka 1. ZPP-a predstavlja preinaku tužbe te da se u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva pitanje zastare ocjenjuje samostalno, tako da je za dio tražbine na koji se odnosi preinačenje tužbe za ocjenu pitanja zastare bitan dan preinake tužbe, prvostupanjski sud nije dao nikakve razloge iako je očito da je taj prigovor ocijenio neosnovanim s obzirom da je prihvatio i preinačeni dio tužbe. Zbog toga je u tom dijelu počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi i na koju ovaj sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

21.1. Iz izloženog stanja spisa predmeta proizlazi da je preinaka od 11. studenog 2020. u dijelu koji se odnosi na zahtjev za povrat 321,57 kn na ime iznosa plaćenih na temelju ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope učinjena nakon proteka petogodišnjeg zastarnog roka koji je počeo teći 13. lipnja 2014. Zbog toga je uz primjenu članka 373.a stavaka 1. i 3. za taj iznos preinačena točka II. pobijane presude na način da je zahtjev za isplatu iznosa od 321,57 kn odbijen.

 

22. Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu prava, ocjena je ovog suda da je sud prvog stupnja prihvaćanjem zahtjeva za utvrđenje da je ništetan i bez pravnog učinka sporazum stranaka iz članka 1. ugovora o kreditu koji se odnosi na isplatu (korištenje), ne na otplatu (vraćanje) kredita, izlazi iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. s obzirom na to da iz odluke u kolektivnom sporu proizlazi da ta odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela ugovora o kreditu broj 418-50-3911660 od 7. veljače 2007. utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak pa je prvostupanjski sud neosnovano prihvatio zahtjev u tom dijelu pozivom na presudu iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača. Osim toga, odluka suda kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o odobravanju (isplati) kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF proturječna je odluci o isplati sadržanoj u točci II. izreke pobijane i razlozima koji su za tu odluku izneseni u obrazloženju pobijane presude, imajući na umu da su iznosi koje je na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvarno platio tužitelj obračunavani upravo u odnosu na tečaj koji je, u skladu s člankom 1. ugovora o kreditu, bio važeći na dan korištenja kredita. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita, nije riječ o obvezi koja u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/2003 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Osim toga, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) pa na temelju članka 84. ZZP/2003 ne podliježe testu poštenosti. Zbog toga je zahtjev za utvrđenje ništetnom te odredbe odbijen te je na temelju članka 373. ZPP-a djelomično preinačena točka I. izreke prvostupanjske presude.

 

23. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogriješio kada je tužitelju u skladu s Tbr. 48. stavkom 3. tada važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., dalje: OT) dosudio naknadu troškova zastupanja prema vrijednosti boda koja je (bila) na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka. S obzirom na to da tužitelju na temelju članka 335. stavka 7. ZPP-a presuda nije dostavljena u elektroničkom obliku u skladu s posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda, nema uvjeta za primjenu članka 7. stavka 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/2018. i 51/2023.) pa je pravilno sud prvog stupnja dosudio tužitelju naknadu troškova sudske pristojbe na tužbu i na presudu prema vrijednosti predmeta spora. Na pripremnom ročištu 26. studenog 2019. stranke su stranke izložile tužbu i odgovor na tužbu te je u smislu članka 292. ZPP-a raspravljano o prijedlozima i prigovorima stranaka. Na pripremnom ročištu 25. siječnja 2021. raspravljeni su prijedlozi stranaka, o njima je odlučeno te je prethodni postupak zaključen. Neosnovano, stoga, tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogriješio kada je tužitelju dosudio naknadu troškova zastupanja na pripremnim ročištima.

 

24. Osnovano tuženik u žalbi prigovara da je sud prvog stupnja pogriješio kada je  tužitelju dosudio naknadu troškova sastava podnesaka od 22. siječnja 2021. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, riječ je podnesku u kojem se tužitelj očitovao o navodima odgovora na tužbu ponavljajući pritom tužbene navode te se osvrćući na pravna pitanja i sudsku praksu. Stoga nije riječ o podnesku koji je potreban za vođenje parnice pa tužitelju uz pravilnu primjenu članka 155. stavka 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troškova sastava tog podneska.

 

24.1. S obzirom na to da podnesak tužitelja od 16. veljače 2021. kojim uređuje tužbeni zahtjev u skladu s provedenim vještačenjem nije obrazloženi podnesak u smislu Tbr. 8/1 OT, osnovano tuženik u žabi prigovora da je prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kad je tužitelju dosudio naknadu troškova sastava podneska uz primjenu Tbr. 8/1 OT-a. Uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz članka 155. stavka 3. ZPP-a tužitelju za sastav tog podnesak pripada naknada na temelju Tbr. 8/3 i 42. OT u iznosu od 62,19 EUR.

 

24.2. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo iz članka 155. ZPP-a kada je tužitelju za sastav žabe protiv rješenja o mjesnoj nenadležnosti suda prvog stupnja dosuđena naknada uz primjenu Tbr. 10/1 OT. Uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz članka 155. ZPP-a tužitelju za sastav tog podnesak pripada naknada na temelju Tbr. 10/5 i 42. OT u iznosu od 124,38 EUR.

 

24.3. Zbog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku u troškovima postupka sadržanu u drugoj točci II. (pravilno III.) pobijane odluke, na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a djelomično je preinačena odluka o troškovima postupka na način da je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijen za iznos od 622,15 EUR dok je u odnosu na dosuđenu naknadu troškova parničnog postupka od 2.523,21 EUR koja je dosuđena uz pravilnu primjenu članaka 154. i 155. ZPP-a žalba tuženika na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena i potvrđena je prvostupanjska odluka.

 

25. Imajući na umu da je tuženik sa žalbom uspio u razmjerno neznatnom dijelu, odbijen je sa zahtjevom za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi na žalbu.

 

U Varaždinu 10. siječnja 2024.

 

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                                Dijana Hofer v.r.