REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1101/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OBNOVA d.o.o., OIB 29770656513, Zagreb, Ulica majstora Radovana 26, kojeg zastupa punomoćnica Inja Štajduhar, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Mamić Perić Reberski Rimac d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika BKS Bank AG, Glavna podružnica Hrvatska, OIB 02138784111, Mljekarski trg 3, Rijeka, kojeg zastupa punomoćnik Ante Župić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2102/2024-2 od 21. siječnja 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-863/2023 od 2. travnja 2024., u sjednici održanoj 18. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja.
Obrazloženje
1. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se naloži tuženiku platiti tužitelju iznos od 132.722,80 Eur-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 4.975,00 Eur-a, u roku od 15 dana (točka II. izreke).
2. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužitelj zbog pitanja kako mu je to dopušteno rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-2003/2025 od 4. lipnja 2025. koje glasi:
„Obvezuje li banku bankarska garancija u skladu s člankom 260. Zakona o obveznim odnosima ako je izdana na poslovnom papiru s kojim se banka služi u svom poslovanju, odnosi se na posao kojim se ona redovito bavi u okviru svog poslovanja, a potpisana je na uobičajen način, krivotvorenim potpisom ovlaštene osobe, te ako korisnik nije znao niti mogao znati da je potpis na bankarskoj garanciji krivotvoren?“.
3. Na reviziju je odgovoreno.
4. Revizija je neosnovana.
5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 132.722,80 Eur-a po bankarskoj garanciji broj 58005819/2021.
6. Među strankama nije sporno da je garanciju potpisao ĐU, da drugi potpis na garanciji nije potpis ovlaštene osobe te da je drugi potpis na garanciji stavio ĐU.
7. Sudovi nižeg stupnja utvrđuju da iz podataka upisa u sudski registar slijedi da se tuženika moglo zastupati samo skupno. Iz podataka iz sudskog registra naime proizlazi da u vrijeme potpisivanja navedene bankarske garancije 23. prosinca 2021. kao osobe ovlaštene zastupati tuženika u poslovanju predmetne inozemne podružnice u Republici Hrvatskoj bili su upisani ĐU i PU i to skupno od 1. srpnja 2017. do 16. veljače 2022.
8. Sudovi nadalje utvrđuju da ĐU nije uopće imao ovlaštenje samostalno zastupati tuženika, a zbog čega nije niti mogao prekoračiti granice ovlaštenja, već je tuženika mogao zastupati samo skupno, u konkretnom slučaju zajedno s DU.
9. Prema odredbi čl. 1039. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje: ZOO) bankarska garancija na poziv je svaka pisana obveza na plaćanje, bez obzira kako je nazvana, kojom se banka (garant) obvezuje da će na pisani zahtjev korisnika ovome isplatiti određeni novčani iznos ako je udovoljeno uvjetima iz garancije (st. 1.) te se bankarska garancija definira je samostalna obveza neovisna o osnovnom poslu u vezi s kojim je izdana, pa i u slučaju da se taj posao u njoj spominje (st. 2.).
10. Dakle, prema ovoj odredbi glavne značajke garancije su:
- to je izjava banke kojom se obvezuje korisniku isplatiti određeni iznos ako je udovoljeno uvjetima iz garancije,
- to je samostalna obveza neovisna o osnovnom pravom poslu zbog kojeg i u svezi kojeg je izdana,
jer se njome (bankarskom garancijom) jamči jednoj ugovornoj strani ispunjenje obveze plaćanja u ime i za račun druge strane iz osnovnog pravnog posla.
11. Iz odredbe čl. 260. ZOO-a slijedi da pisana ponuda obvezuje ponuditelja iako je nije potpisala ovlaštena osoba samo ako je dana na poslovnom papiru s kojim se on služi u svom poslovanju; ako je potpisana na uobičajeni način; ako se odnosi na posao kojim se ponuditelj redovito bavi i njegov redoviti opseg te ako ponuđenik nije znao niti mogao znati da je ponudu potpisala neovlaštena osoba (st. 1.) te da ista odredba vrijedi za prihvat ponude (st. 2.).
12. Dakle, po ocjeni ovog suda centralno pitanje ovog spora je ima li mjesta primjeni odredbe čl. 260. ZOO-a kod instituta bankarske garancije.
13. Prema tome, bankarska garancija koja nije izdana u pisanom obliku na način da nije potpisana od ovlaštenih osoba koje su je trebale skupno potpisati, ne može predstavljati valjanu osnovu za isplatu u ovoj parnici. U toj situaciji garancija nije pravovaljana.
14. Za valjanost bankarske garancije propisana je pisana forma, a koja u konkretnom slučaju nedostaje.
Naime, nije sporno da su u vrijeme izdavanja garancije tuženika skupno zastupali ĐU i PU na čiji rad kao osoba koje su bile upisane u sudski registar da vode podružnicu tuženika u Republici Hrvatskoj primjenjuju se pravila o vođenju poslova trgovačkog društva. Poslove zastupanja društva vodi uprava društva i to kako je upisano u sudski registar. Ovdje konkretno je skupno zastupanje dvije osobe. Tako je odredbom čl. 241. Zakona o trgovačkim društvima određeno, ako se uprava sastoji od više osoba, a statutom se drugačije ne odredi, članovi uprave ovlašteni su zastupati društvo samo skupno.
15. Nesporno je utvrđeno da jedan od zastupnika tuženika u [adresa] (PU) nije potpisao sporne garancije već je njegov potpis krivotvorio drugi član uprave (Đ). Stoga je došlo do sklapanja jedne vrste ugovora o jamstvu od strane neovlaštene osobe, u smislu odredbe čl. 312. st. 1. ZOO-a. Garancije nisu naknadno odobrene od strane tuženika i stoga pravno ne postoje jer taj pravni odnos jamstva nije ni sklopljen između stranaka.
16. S obzirom na zakonsku definiciju bankarske garancije prema kojoj banka jamči ispunjenje obveze plaćanja vjerovniku iz obveznog pravnog posla za dužnika iz obveznog pravnog posla i da je to svojevrsno apstraktno jamstvo banke koje nije vezano uz osnovni pravni posao, ne radi se po ocjeni ovog suda ni o kakvoj ponudi i prihvatu ponude, pa time niti do primjene čl. 260. ZOO-a jer nije riječ o ponudi tuženika već je bankarska garancija posebna vrsta jamstva banke spram vjerovnika iz osnovnog pravnog posla i to kada je bankarska garancija izdana u pisanoj formi koja ispunjava uvjete Zakona o trgovačkim društvima u pogledu zastupanja banke jer potpis ovlaštene osobe je bitan element valjanosti bankarske garancije, jamstva banke.
17. Kako je nesporno utvrđeno da jedan od zastupnika tuženika (PU) nije potpisao garanciju već je njegov potpis krivotvorio drugi ovlašteni zastupnik (Zastražil) - došlo je do sklapanja jedne vrste ugovora o jamstvu od strane neovlaštene osobe u smislu odredbe čl. 312. st. 1. ZOO-a prema kojoj odredbi, ugovor što ga neka osoba sklopi kao opunomoćenik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.
Nije sporno da Garancija nije naknadno odobrena od strane tuženika i stoga pravno ne postoji jer taj pravni odnos jamstva nije ni sklopljen između stranaka.
Dakle, i po ocjeni ovog suda pravilna je pravni pristup prvostupanjskog suda da tužitelj nema valjanu bankarsku garanciju koja bi obvezivala tuženika na bezuvjetnu isplatu u smislu čl. 1039. ZOO-a.
18. S obzirom na sve gore izloženo prema pravnom shvaćanju ovog suda kod instituta bankarske garancije nema mjesta primjeni odredbe čl. 260. ZOO-a, a glede preostalog dijela pitanja s obzirom na nespornu činjenicu da bankarska garancija nema propisanu formu jer jedan od dva zakonska zastupnika banke nisu potpisala odgovor na drugi dio pitanja, koji je činjenične prirode i ne odgovara utvrđenim činjenicama u ovom sporu nije odlučan za odluku u ovoj pravnoj stvari.
19. Zbog svega gore navedenog kako banku ne obvezuje bankarska garancija na kojoj je falsificiran potpis zakonskog zastupnika banke, jer potpis ovlaštene osobe na bankarskoj garanciji predstavlja konstitutivni element kojim banka valjano izražava svoju volju. Ako je potpis falsificiran, volja banke nije valjano izražena, pa garancija ne proizvodi pravne učinke odlučeno je kao u izreci primjenom odredbe čl. 393. st. 6. ZPP- a.
20. Pri tome s obzirom na okvire koje propisuje odredba čl. 393. st. 3. ZPP-a ovaj sud ne ulazi i ne može ulaziti u pitanje eventualne odštetne odgovornosti tuženice u smislu odredbe čl. 1061. ZOO-a što uostalom izlazi iz okvira činjeničnog supstrata ovog spora.
Zagreb, 18. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
