Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1053/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Tajane Polić, kao predsjednice vijeća, Brankice Malnar, kao sutkinje izvjestiteljice te Alena Perhata, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Kovačiću, odvjetniku u Puli, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući od žalbama tužitelja i tužene izjavljenim protiv presude Općinskog suda Pazinu, Stalne službe u Poreču - Parenzo, poslovni broj: P-370/2023-22 od 11. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tužitelja i tužene kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda Pazinu, Stalne službe u Poreču - Parenzo, poslovni broj: P-370/2023- 22 od 11. travnja 2024.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđene su ništetnim ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu, broj Ugovora:112-50-4017056, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tužena banka kao kreditor sklopili 4. travnja 2007. i potvrdili ga 5. travnja 2007. kod javnog bilježnika Divne Perković iz [adresa] pod brojem OV-2994/07, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade i to u članku 1. koje glase: „po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja“; u članku 3. koje glase: „NAKNADA 3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“; te u članku 7. koje glase: „po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“; te je utvrđeno da iste ne proizvode pravne učinke među ugovornim stranama (točka I. izreke), naloženo je tuženoj da tužitelju u roku od 15 dana isplati novčani iznos od 3.552,43 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke), kao i novčani iznos od 458,70 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama (točka III. izreke) te prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.525,63 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama (točka IV. izreke).

2. Protiv sadržajno odbijajućeg dijela točke IV. izreke presude žali se tužitelj zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), predlažući da sud preinači pobijanu točku IV. izreke presude na način da tužitelju prizna daljnji iznos parničnog troška u iznosu od 450,84 eura s pripadajućim zateznim kamatama uz naknadu troškova žalbenog postupka.

2.1. Protiv točaka I.-III. izreke presude, te usvajajućeg dijela točke IV. izreke presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a, predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev i naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog i žalbenog postupka, odnosno podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. U žalbi navodi da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli i jednokratnoj ulaznoj naknadi bile jasne i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, te da nije postojala neravnoteža o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da je tužena postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tvrdi i da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene ako su razumljive i lako uočljive. Nastavno ističe da se presuda u kolektivnom sporu ne može primijeniti na ovaj predmet jer da u kolektivnom sporu tuženik nije mogao dokazivati da se pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama. Tvrdi i da sud prvog stupnja neosnovano presumira nepoštenje tuženika.

3. Odgovor na žalbe nije podnesen.

4. Žalbe stranaka su neosnovane.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi članaka 1., 3. i 7. Ugovoru o kreditu, broj Ugovora:112-50-4017056, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tužena banka kao kreditor sklopili 4. travnja 2007. i potvrdili ga 5. travnja 2007. kod javnog bilježnika Divne Perković iz [adresa] pod brojem OV-2994/07, uz restitucijski zahtjev tužitelja.

6. Iz stanja prvostupanjskog spisa i pobijane presude, u bitnome, proizlazi:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tužena, kao kreditor, 4. travnja 2007. sklopili Ugovoru o kreditu, broj Ugovora:112-50-4017056, i potvrdili ga 5. travnja 2007. kod javnog bilježnika Divne Perković iz [adresa] pod brojem OV-2994/07, kojim je tužena stavila na raspolaganje tužitelju iznos od 23.053,49 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan isplate kredita, uz rok otplate od 84 mjeseca,

- da je kredit realiziran u svrhu kupnje osobnog vozila marke Citroen,

- da je kredit u cijelosti otplaćen 25. siječnja 2013.,

- da tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi te u samom ugovoru upozorio tužitelja na posljedice i rizik ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF, kao i da se nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi koja se odnosi na jednokratnu naknadu za korištenje kredita.

7. Slijedom navedenog prvostupanjski sud je primjenom odredbe članka 81. u vezi članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz CHF, odredbi kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade te odredbi kojom je ugovorena otplata po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Nadalje, primjenom odredbe članka 323. stavak 1., članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) prvostupanjski sud prihvaća restitucijski zahtjev tužitelja. Također, prvostupanjski sud odbija prigovor zastare jer da je zastara u konkretnom slučaju počela ponovno teći od dana pravomoćnosti odluke donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno od 14. lipnja 2019., a od tada do podnošenja tužbe u ovome predmetu 3. veljače 2023. da nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Odluku o trošku donosi primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

8. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP- a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

9. Pravilno je sud prvog stupnja analizom svih provedenih dokaza u ovom predmetu te pozivom na presudu u kolektivnom sporu utvrdio bitne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu i to utvrđenje prvostupanjskog suda žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.

10. Pravilno je utvrdio i da presuda donesena u kolektivnom sporu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., ima obvezujući učinak i na ovaj predmet jer je i predmetni ugovor sklopljen na isti način i u isto vrijeme kao i ugovori na koje se odnosi utvrđenje ništetnosti glede valutne klauzule iz tog predmeta.

11. Tom je presudom između ostaloga utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) te je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tužena, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača pa da je time uz ostale banke i ovdje tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. (razdoblju u kojem je sklopljen predmetni ugovor 4. travnja 2007.) i to člancima 81., 82. i 90., zbog čega pravilno prvostupanjski sud ocijenjene nepoštenim i ništetnim predmetne ugovorne odredbe.

12. Prvostupanjskom je presudom na jasan način obrazložen direktan i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a koje zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

13. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. U odnosu na navode tužene da je tužitelj imao mogućnost odabira valute kredita, valja reći da je u konkretnoj pravnoj situaciji pravno relevantno to što nedvojbeno proizlazi da tužitelju nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj, kao prosječni korisnik kredita, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz valutne klauzule, a da je s druge strane tužena sve to u trenutku sklapanja ugovora, kao stručna osoba, znala ili morala znati. Pri tome se ne smije ispustiti iz vida i to da iz utvrđenja ranije navedenih sudskih odluka proizlazi i to da tuženici u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, uključujući i ovdje tuženu, nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, što je tužena znala i bila svjesna postojanja takvog rizika, dok prosječni potrošač to nije znao.

15. Podredno se vezano za pojam “prosječnog potrošača” ukazuje na t. 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksu suda Europske unije, prema kojoj prosječan potrošač ne raspolaže stručnim znanjem, ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući pri tome socijalne, jezične, kulturne i druge faktore. Drugim riječima, potrošač kao slabija i ranjivija strana, na temelju određenih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz ugovornih odredaba za njega proizlaze, s time da je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja prosječnog potrošača na bankama, a teret pažnje i opreza da uzme u obzir dobivene informacije na konkretnom potrošaču. Ovdje ujedno treba napomenuti i to da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad su je sklapan ne samo konkretan Ugovor o kreditu, već i ostali takvi ugovori, a koji svi sadrže, pored ostalog, odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, ne samo da nije znao da je uz ovu valutnu klauzulu vezan rizik “valute utočišta”, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, već isto tako da bi o tom podatku trebao biti obaviješten. To je prema uvjerenju ovog suda imalo za posljedicu da je ovakva ugovorna odredba za prosječnog potrošača bila nerazumljiva.

16. Jednako tako, solemnizacija nije dokaz da je javni bilježnik protumačio korisniku kredita učinke i pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF. To iz razloga što u ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule (str. 53. presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 15. lipnja 2018.) pa javni bilježnik nije mogao objasniti tužitelju kao korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF jer isti nisu bili sadržani u ugovoru kojeg je solemnizirao.

17. Također, protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužitelj i tuženica nisu posebno pregovarali o sadržaju članka 3. ugovora o kreditu, kojim je ugovorena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 3.30 % od ukupnog iznosa kredita, da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi od strane tužene, a prije toga nisu tužitelju pojašnjeni razlozi ugovaranja te naknade niti na što se točno ta naknada odnosi, dok s druge strane tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe niti je mogao odbiti platiti tu naknadu obzirom je plaćanje iste bio uvjet za realizaciju ugovora o kreditu.

18. Nadalje, činjenica da je predmetni kredit isplaćen u cijelosti, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, unatoč tome što je ugovor između stranaka izvršen, to nije zapreka da tužitelj traži utvrđenje ništetnosti spornih odredbi.

19. Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u visini razlike između iznosa koji je platio i koji bi platio da je plaćao anuitet po tečaju švicarski franak u odnosu na kunu važeći na dan korištenja kredita i tuženik na matematički izračun nije imao nikakve primjedbe. To pravo proizlazi iz odredbe članka 323. stavak 1. u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženu na isplatu utuženog iznosa tužitelju.

20. Jednako tako, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju pored toga, s obzirom na ništetnost odredbe o jednokratnoj ulaznoj naknadi, pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju iste.

21. U odnosu na dosuđenu tražbinu pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženu na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. To iz razloga jer je tužena utuženi iznos primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ista ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

22. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tužitelju koji je uspio u sporu dosudio troškove postupka, primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a te je pravilno utvrdio opravdanost i visinu tih troškova i to utvrđenje suda prvog stupnja određenim žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje. Naime, suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužiteljev zahtjev za naknadom troškova sastava podneska od 11. rujna 2023., iako je za to naveo pogrešne razloge. Naime, stav je i ovoga suda da tužitelju ne pripada naknada za sastav navedenog podneska, ali to iz razloga što tužitelj u istom sadržajno ponavlja navode koje je već naveo u tužbi, slijedom čega navedeni podnesak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a. Pravilno je prvostupanjski sud odbio i tužiteljev zahtjev za priznanjem PDV-a na putni trošak, budući da je isti već sadržan u cijeni goriva. Nadalje, kako je odredbom članka 11. stavak 4. Zakon o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23., 36/24., 136/25.) propisano da u slučaju delegacije predmeta odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata, to u konkretnom slučaju tužitelj nema pravo na navedeni trošak budući da put od mjesta ureda tužiteljeva odvjetnika do prvostupanjskog suda traje otprilike 48 minuta (58,5 km).

23. Sukladno predmetnom utvrđenju, svi žalbeni navodi su neosnovani te je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

24. Zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka odbijeni su kao neosnovani budući da nisu uspjeli sa žalbama, primjenom članka 154. stavka 1. ZPP- a.

U Rijeci, 18. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić