Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-234/2026 -2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ksenije Dimec kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice RJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Ivanu Borni Ninčević, odvjetniku iz Karlovca, protiv tuženika Hrvatska Poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupan po Jurici Barbarić, odvjetniku iz Vinkovaca, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku pod posl. br. P-485/2025 od 22. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku pod posl. br. P-485/2025 od 22. prosinca 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 6.2. Ugovora o kreditu broj 623406 od 14.03.2018. kojeg su sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Sberbank d.d. kao kreditor, a koja glasi:

„6.2. Premija za osiguranje rizika nemogućnosti plaćanja kredita: Jednokratna uplata po premijskoj stopi od 4,60% (četiricijelašezdesetposto) na iznos glavnice kredita. Iznos premije se naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan uplate premije.“

dok je toč. II) izreke naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 490,28 eura sa zateznom kamatom od 14.03.2018. do isplate, a toč. III) izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 353,08 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti prvostupanjsku odluku i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je donošenjem pobijane odluke počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, da je sporna odredba o premiji za osiguranje rizika nemogućnosti plaćanja kredita, bila jasno istaknuta i razumljiva, da tužiteljica niti jednim valjanim dokazom nije potkrijepila tvrdnju da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je naplata premije za osiguranje bila uobičajna praksa banaka, te da je tužiteljica imala mogućnost pregovarati o uvjetima plaćanja te naknade. Navodi da odredbe koje su jasne i iz kojih je moguće utvrditi njihovu svrhu, namjenu i opseg, ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je tužiteljica pristala svojom slobodnom voljom i bez vanjskog pritiska, na uvjete za davanje kredita, pa i na plaćanje sporne premije, pa da njeno naknadno pozivanje na nepoštenost ugovorne obveze predstavlja zlouporabu prava i postupanje suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odbio njegov prigovor zastare kao neosnovan. Osporava i odluku o trošku kao nepravilnu.

4. Odgovor na žalbu nije podnijet.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6.2. Ugovora o kreditu broj 623406 od 14.03.2018. sklopljenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika, a koja se odnosi na ugovorenu jednokratnu naknadu za premiju osiguranja rizika nemogućnosti plaćanja kredita, uz restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale primjenom navedene ugovorne odredbe.

7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud utvrđuje:

- da je između tužiteljice kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora, dana 14.03.2018. zaključen predmetni Ugovor o kreditu br. 623406 kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 10.800,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate,

- da je čl. 6. 2. ugovorena obveza tužiteljice na plaćanje jednokratne premije za osiguranje rizika nemogućnosti plaćanja kredita od 4,60% od iznosa glavnice, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan uplate premije,

- da je prilikom isplate kredita tužiteljici naplaćena naknada za osiguranje, dana 14.03.2018. u iznosu od 3.694,05 kn tj. 490,28 eura,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da su joj predmetna kreditna sredstva trebala u privatne svrhe, da je ugovor zaključen prema unaprijed pripremljenom tekstu od strane banke, da je ugovor pročitala, te da je smatrala da je razumjela odredbe ugovora u svezi iznosa kredita, visine kamate i mjesečne rate, te roka otplate kredita, da se radilo o ugovoru „uzmi ili ostavi“, da se ne može sjetiti da li je pročitala spornu odredbu o premiji za osiguranje rizika za nemogućnosti plaćanja kredita, međutim da joj ništa nije bilo naglašeno u svezi te naknade, niti objašnjeno na koji način i po kojim parametrima će se naknada premije osiguranja naplaćivati, niti joj je prilikom zaključenja ugovora uručena dodatna dokumentacija,

- da je, imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 6.2 predmetnog ugovora o kreditu, evidentno da navedenim ugovorom nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun premije za osiguranje rizika zbog nemogućnosti plaćanja kredita, već da je premija određena paušalno kao postotak od iznosa kredita, iz čega da slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za osiguranje, tuženik te troškove i opravdanost istih, odnosno navodnu štetu nije uopće izračunavao, niti procjenjivao, niti naveo o čemu ovisi iznos naknade i što konkretno pokriva,

- da obzirom je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to da je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna,

- da prigovor zastare nije osnovan jer da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski sud primjenom odredbe 49. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14, 110/15, 14/2019, dalje ZZP/14 ) u svezi s čl. 322., čl. 324. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ) prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti, dok odluku o trošku donosi na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati.

10. Također je pravilno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje, te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev, a za što je dao opravdane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

11. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 2018. ) bio na snazi ZZP/14 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

12. Tako je odredbom čl. 49. st. 1. ZZP/14 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

13. Isto tako odredbom čl. 52. ZZP/14 bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

14. Također je odredbom čl. 55. ZZP/14 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

15. Iz sadržaja predmetne ugovorne odredbe čl. 6. 2. proizlazi da je ta odredba koja se odnosi na spornu jednokratnu uplatu premije za osiguranje bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je navedenom odredbom bilo jasno naznačeno da jednokratna naknada za osiguranje iznosi 4,60% od iznosa ( glavnice ) kredita, iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna.

16. Dakle, sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za osiguranje bila je u svakom trenutku dostupna tužiteljici, ista je bila jasno sastavljena, te je omogućavala tužiteljici da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze slijedom čega je riječ o odredbi koja je bila transparentna.

17. Stoga je u odnosu na predmetnu odredbu bilo potrebno ocijeniti da li je ista bila razumljiva tužiteljici kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 52. ZZP/14.

18. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 49. st. 1. ZZP/14 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

19. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu čl. 51. ZZP/14 potrebno je uzeti u obzir prirodu proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

20. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 49.

1. ZZP/14, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

21. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane ( u konkretnom slučaju 4,60% od iznosa kredita ). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

22. Dakle, cijeneći sadržaj sporne odredbe, proizlazi da jednokratna naknada za osiguranje iznosi 4,60% od iznosa ( glavnice ) kredita, međutim nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita, te koje to troškove tj. premiju osiguranja pokriva, niti da su tužiteljici kao potrošaču prezentirani ti podaci. Dakle tužiteljica je bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade za osiguranje i mogla je razumno izvesti zaključak o njenoj visini ( jer je određena u postotku od iznosa kredita ), ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade i njezinoj krajnjoj svrsi.

23. Naime, tuženik je spornom odredbom o naknadi za osiguranje na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja jednokratne naknade, a da pri tom u ugovoru nije uopće naveden niti iznos premije, niti osigurana svota, niti korisnik osiguranja u slučaju nastupa osiguranog slučaja ( tužiteljica ili se radi o osiguranju vinkuliranog u korist tuženika ), niti uvjeti isplate osiguranine, a čime joj je nametnuo financijsku obvezu bez potpunih informacija o naravi i opsegu, te svrsi usluge koju, kao potrošač, za tu naknadu prima. Naime, u situaciji kada potrošaču nije predočeno što konkretno dobiva za ugovorenu naknadu jer mu nisu dane jasne i razumljive informacije, tada on nije niti u stanju objektivno procijeniti postoji li stvarna i razmjerna protučinidba za ugovorenu naknadu, a čime mu se oduzima mogućnost da donese informiranu odluku što je u suprotnosti sa osnovnim ciljevima Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima.

24. Kada se pri tom uzme u obzir i da je za iznos predmetne naknade tužiteljici povećan iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, a time i njena obveza, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica, pristala na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

25. Također kada se uzme u obzir da predmetna odredba ne sadrži konkretne uvjete osiguranja, odnosno opis troškova koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, te da se po stavu ovog suda ne radi o samorazumljivim troškovima, tada se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu, nesrazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

26. Stoga navedeno po stavu ovog suda utječe na pravni položaj tužiteljice, te stvara na njenu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ugovorena naknada za osiguranje, odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

27. Štoviše tuženik niti tijekom ovog postupka nije dokazao opravdanost ugovorene visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita tj. postojanje konkretne police osiguranja za koju je tužiteljici naplatio utuženu naknadu. Naime, tuženik tijekom postupka nije uopće obrazložio na koje se to osiguranje odnosi ugovorena naknada u čl. 6.2. Ugovora o kreditu, niti je dokazao da je u vezi ugovaranja osiguranja imao bilo kakvih stvarnih troškova prema osiguravajućem društvu, niti je dostavio izračun premije osiguranja. Pri tome sama činjenica da je naknada za osiguranje određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao jer bi u tom slučaju naknada za osiguranje bila ugovorena u nominalnom iznosu.

28. Stoga, a kako je provedenim dokaznim postupkom na temelju iskaza tužiteljice utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima za osiguranje, a koje je naplatila iz ugovorene jednokratne naknada, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je ništetna, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

29. Valja istaknuti da je na tuženiku, koji je nedvojbeno sastavio predmetne ugovorne odredbe o naknadi za osiguranje bio teret dokazivanja da je sa tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za osiguranje i njenoj visini. Navedenu činjenicu tuženik nije dokazao, niti je na te okolnosti predložio provođenje bilo kakvog dokaza, pa su žalbeni navodi u tom pravcu neosnovani.

30. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja predmetne naknade za korištenje kredita, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

31. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare jer se prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na ništetnost ne gasi, odnosno ne zastarijeva. Pored toga smisao i domet odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a je da odluka u sporu o utvrđenju ništetnosti ugovora ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju. Stoga novčano potraživanje tužiteljice predstavlja zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i treba ga promatrati zajedno sa zahtjevom za ništetnost takve odredbe slijedom čega takvo ostvarivanje prava tužiteljice na restituciju ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom umanjilo značaj instituta ništetnosti koji je bezvremenski.

32. Stoga zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

33. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa tužbenim zahtjevom, primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Pri tom valja istaknuti da iz sadržaja žalbe ne proizlazi na koje se konkretno parnične troškove i iz kojeg razloga upire žalbom, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

34. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

35. Prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti, kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

U Rijeci, 18. ožujka 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec