Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-363/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RŠ iz R, F. A 2, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vedranu Bikiću, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Addiko Bank d. d. iz Zagreba, Slavonske avenije 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović i Partneri j. t. d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj P-407/2025-9 od 22. siječnja 2026. godine, u sjednici vijeća koja je održana dana 18. ožujka 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj P-407/2025-9 od 22. siječnja 2026. godine.
II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) utvrđena je ništetnom odredba članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 5140030250-69600016113/2006, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 15. studenoga 2006. godine, a koja odredba glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% (jedanzarezdvadesetposto) jednokratno, unaprijed“.
2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku kao pravnom sljedniku iza Hypo Alpe Adria Bank d. d., a koji je pravni sljednik iza Slavonske banke d. d., da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 735,12 eura, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. studenoga 2006. godine do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.
3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi (isplati) tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 942,28 eura, sa zateznim kamatama počev od 22. siječnja 2026. godine kao dana donošenja te presude do isplate, po stopi u smislu odredbe članka 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.
4. U točki IV. izreke odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.
5. Rješenjem suda utvrđeno je da je tuženik povukao dio tužbenog zahtjeva preko iznosa od 735,12 eura do iznosa od 756,00 eura zatraženih u tužbi.
6. Protiv navedene presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
7. Odgovor na žalbu nije podnesen.
8. Žalba nije osnovana.
9. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja kao korisnika kredita broj 5140030250-69600016113/2006, sklopljenog između tužitelja i tuženika kao kreditora dana 15. studenoga 2006. godine (u nastavku teksta: Ugovor), radi utvrđenja ništetnom odredbe članka 7. stavak 1. tog Ugovora naznačene u točki I. izreke pobijane presude, te zahtjev radi isplate iznosa od 735,12 eura s pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos kao posljedice ništetnosti naznačene odredbe predmetnog Ugovora.
10. U vezi toga utvrđuje da je između tužitelja i prednika tuženika Slavonske banke d. d. zaključen navedeni Ugovor, temeljem kojeg je tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje novčani iznos od 63.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize kreditora (tuženika) na dan korištenja kredita, te da je taj kredit zaključen na rok otplate od 8 godina, a da je u članku 7. Ugovora naznačeno da se tužitelj obvezuje platiti tuženiku naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja je u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 1,20%, i to jednokratno unaprijed, pri čemu utvrđuje da je potonja naknada naplaćena dana 29. studenoga 2006. godine u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 735,12 eura.
11. Nadalje utvrđuje da iz sporne Ugovorne odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, te da tužitelj nije pregovarao s tuženikom o naknadi za obradu kredita i o visini te naknade, a da se odredbama akata kreditora koje reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, pa tako niti o spornoj odredbi članka 7. stavak 1. Ugovora, za kojeg utvrđuje da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa utvrđuje da je sporna Ugovorna odredba na temelju koje je tužitelj platio tuženiku iznos od 735,12 eura (kunsku protuvrijednosti tog iznosa) na ime naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, slijedom čega utvrđuje da je takva odredba nepoštena, u smislu odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03), te ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03, pa pozivom i na odredbu članka 295. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZOO) odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.
12. Posljedično tome, a pozivom na odredbe članaka 323. stavak 1. i 1111. stavak 1. ZPP-a, obvezuje tuženika na isplatu iznosa od 735,12 eura, kao i na isplatu zakonske zatezne kamate na taj iznos od dana uplate predmetne (sporne) naknade pa do isplate, u skladu s odredbama članaka 29. stavak 1. i 2. i 1115. stavak 1. ZOO- a, jer utvrđuje da se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem utuženog novčanog iznosa.
13. Prethodno tome, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da se u skladu s odredbom članka 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa da ne može zastarjeti zahtjev tužitelja opisan u točki I. izreke pobijane presude.
14. Odluku o parničnim troškovima u korist tužitelja temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 151. stavak 3. ZPP-a, a primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP- a odbija zahtjev tuženika po navedenoj osnovi.
15. U vezi toga pozivom na odredbu članka 40. stavak 3. ZPP-a utvrđuje vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.062,48 eura, budući utvrđuje da su tužbom obuhvaćena dva zahtjeva koja su zbrojena, i to deklaratorni i kondemnatorni zahtjev.
16. U skladu s odredbom članka 193. stavak 2. ZPP-a odlučuje kao u izreci naznačenog rješenja.
17. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda.
18. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema postupovnih nedostataka na koje upire žalba, te se u svemu može valjano ispitati.
18.1. U vezi toga u odnosu na žalbeni navod tuženika da je trošak obrade predmetnog kredita naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS), koji prigovor tuženika da je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario, valja odgovoriti da iz stanja predmeta nije jasno koji su to stvarni troškovi banke (tuženika) koji se podmiruju iz sporne naknade. Naime, efektivna kamatna stopa predstavlja stvarnu cijenu kredita pojedine banke koja uključuje i ostale troškove kredita poput naknada i ostalih izravnih troškova, a iz takve definicije efektivne kamatne stope nije vidljivo na što se odnose troškovi sporne naknade.
19. Neosnovani su i navodi tuženika o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 338. stavak 4. ZPP-a, jer sud prvog stupnja nije postupio protivno potonjoj odredbi ZPP-a.
20. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je sporna Ugovorna odredba nepoštena, a posljedično tome i ništetna, sve to iz razloga koje kao pravilne prihvaća i ovaj sud, pa je pravilnom primjenom odredaba članaka 81. stavak 1. i 87. stavak 1. ZZP/03 odlučio kao u točki I izreke pobijane presude, a pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredaba članaka 323. stavak 1. i 1111. stavak 1. ZPP-a, obvezao tuženika na isplatu iznosa od 735,12 eura, kao i na isplatu zakonske zatezne kamate na taj iznos od dana uplate predmetne (sporne) naknade pa do isplate, u skladu s odredbama članaka 29. stavak 1. i 2. i 1115. stavak 1. ZOO-a, jer je pravilno utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj potonjeg novčanog iznosa.
21. Protivno žalbenim navodima tuženika, sporna odredba Ugovora nije jasna i razumljiva, a to stoga jer u Ugovoru nije naznačeno, niti je to tuženik pojasnio tužitelju, koje to konkretno troškove navedena naknada podmiruje, te koji su kriteriji u pogledu visine naknade i za to pružene usluge, pa okolnost da je prijeporna Ugovorna odredba lako uočljiva ne znači da bi ista već iz tog razloga bila pravovaljana.
22. U odnosu na navode tuženika koji se poziva na odgovarajuće odredbe Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“ br. 15/14), valja odgovoriti da je taj Pravilnik donesen nakon sklapanja predmetnog Ugovora, pa se njegove odredbe ne mogu retroaktivno primijeniti na pravni odnos između tužitelja i tuženika koji proizlazi iz Ugovora, niti u konkretnom slučaju dolazi u obzir primjena odredbe članka 296. stavak 3. ZOO-a, jer za njezinu primjenu nisu ispunjene pretpostavke propisane u toj odredbi (da se radi o odredbama općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive).
23. Što se tiče pozivanja tuženika na odluke Suda Europske unije koje pobliže navodi u žalbi, valja navesti da je taj sud u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi (konkretno naknadi za obradu kredita) odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“, pa pobijana presuda nije protivna tom stajalištu.
24. Pri tome valja navesti kako načelno nije sporno ugovaranje plaćanja naknade za obradu kredita prilikom sklapanja ugovora o kreditu, pa dakle i prilikom zaključenja predmetnog Ugovora, ali je sporan način njegovog ugovaranja i jasna svrha ugovaranja pojedine naknade, zbog čega su neosnovane sve tvrdnje tuženika kao i upućivanje na stajališta iz odluka Suda Europske unije C-621/17 i C-84/19 i drugih u žalbi naznačenih odluka tog suda kojima se zanemaruje taj pristup predmetu spora.
25. Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima sadržana u točkama III. i IV. izreke pobijane presude, jer tužitelju pripada pravo na trošak postupka od tuženika u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a, kao i pravo na zatezne kamate na dosuđene parnične troškove od presuđenja do isplate (članak 151. stavak 3. ZPP-a), a posljedično tome tuženik nema pravo na naknadu tih troškova.
25.1. Pri tome je visina parničnih troškova utvrđena u skladu s pravilno utvrđenom vrijednosti predmeta spora, a na tvrdnje tuženika koji se poziva na odredbu članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 51/23), prema kojoj su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni od plaćanja sudskih pristojbi valja odgovoriti da tužitelj kao potrošač nije podnio predmetnu tužbu na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa slijedom toga ima pravo i na dosuđeni trošak na ime sudske pristojbe za tužbu i presudu.
26. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi tuženika.
27. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.
28. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
29. Rješenje suda prvog stupnja kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.
U Rijeci, 18. ožujka 2026. godine
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Brankica Malnar