Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kžzd-95/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasne Smiljanić, kao predsjednice vijeća te Irene Kvaternik i Gordane Mihele Grahovac kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv 1. optužene EO, zbog kaznenih djela protiv braka, obitelji i djece iz članka 177. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17,– dalje u tekstu: KZ/11) i dr. odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetnika u Koprivnici podnesene protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, broj Kzd-5/2020-33 od 27. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o j e i r i j e š i o  j e

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda u odnosu na 1. optuženu EO zbog kaznenog djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ/11 pod točkom 1) optužnice i u odnosu na 1. optuženu EO i 2. optuženog HO zbog kaznenog djela zadovoljenje pohote pred djetetom mlađim od petnaest godina iz članka 160. stavak 1. KZ/11 pod točkom 2) optužnice, te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem.

II. U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom a neukinutom djelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, na temelju odredbe članka 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22- dalje u tekstu: ZKP) 1. optužena EO oslobođena je optužbe da bi pod točkom 1) počinila dva kaznena djela povrede djetetovih prava i to kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članka 177. stavka 1. KZ/11 i kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članka 177. stavka 2. KZ/11, a pod točkom 2) oslobođeni su optužbe 1. optužena EO i 2. optuženi HO da bi zajedno počinili kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, zadovoljenje pohote pred djetetom mlađim od petnaest godina iz članka 160. stavak 1. KZ/11.

2. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. do 5. ZKP te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava suda.

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP) s prijedlogom da se žalba prihvati, pobijana presuda ukine i spis vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

6. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana.

7. Nije u pravu državni odvjetnik u odnosu na kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 1. KZ/11 za koje je 1. optužena EO pobijanom presudom oslobođena optužbe, da je prvostupanjskih sud došao do pogrešnog zaključka kako nije dokazano da bi ona počinila to kazneno djelo. Naime, državni odvjetnik se u žalbi poziva na iskaz svjedokinje NO, djelatnice Centra za socijalnu skrb Koprivnici i voditeljice mjere intenzivne stručne pomoći i nadzora nad ostvarivanjem roditeljske skrbi za EO i ZO u odnosu na njihovog sina, ovdje djeteta žrtvu LO, koja mjera je trajala od svibnja do studenog 2019., a koja je iskazala da je stan u kojem je živjela 1. optužena EO sa suprugom ZO i zajedničkim sinom E te njenim roditeljima bio u katastrofalnom stanju, u mračnom i higijenski zapuštenom prostoru s prljavom posteljinom na krevetu, prljavim zidovima i masnim foteljama, te da u bitnome istovjetno proizlazi i iz izvješća Centra za socijalnu skrb Koprivnica, pa smatra dokazanim da je dijete žrtva BO živjelo u zapuštenom i higijenski neodržavanom stambenom prostoru, te da je 1. optužena EO na taj način svojom nebrigom ugrozila fizički i psihički razvoj djeteta.

8. Međutim, suprotno istaknutim žalbenim navodima državnog odvjetnika, prvostupanjski je sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice u vezi kaznenog djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 1. KZ/11, te ispravno 1. optuženu EO za to djelo oslobodio optužbe jer nije dokazano da bi na opisani način kao roditelj grubo zanemarila svoju dužnost podizanja i odgoja djeteta LO.

9. Tako je prvostupanjski sud osnovano, okolnosti koje su utvrđene na temelju iskaza svjedokinje NO i izvješća nadležnog Centra, iz kojih je proizašlo da je dijete žrtva LO živio sa roditeljima i bakom i djedom po majci u higijenski neodržavanom stambenom prostoru, ispravno doveo u vezu sa socioekonomskim prilikama u kojima je 1. optužena EO živjela u inkriminiranom razdoblju, odnosno da je živjela u stanu u vlasništvu svojih roditelja zajedno sa njima koji su bili osobe visoke životne dobi i teže pokretni, sinom E koji je u to vrijeme bio dijete u dobi od pet godina i suprugom koji je od 2014. bio teško bolesna osoba jer je bolovao od multiple skleroze te nije bio radno sposoban već u mirovini koja je iznosila 1.400,00 kuna, pri čemu je 1. optužena bila jedina zaposlena u obitelji i primala minimalnu plaću, zbog zaposlenja dužna svakodnevno odlaziti na posao, a prije toga u obvezi dijete voditi u vrtić, što nije mogao činiti njen suprug zbog multiple skleroze u odmakloj fazi bolesti koji je tijekom postupka i preminuo. Zbog navedenog, pravilno zaključuje prvostupanjski sud da nije dokazano da bi 1. optužena EO u opisanim okolnostima kao roditelj grubo zanemarila svoju dužnost podizanja i odgoja djeteta i ugrozila sigurnost, psihofizički i socioemocionalni razvoj svog sina LO obzirom na obiteljske, ekonomske i socijalne prilike 1. optužene i njene obitelji u inkriminiranom razdoblju, a posebno iz razloga što je predmetni stan bio u vlasništvu njenih roditelja koji su kao vlasnici donosili odluke o uređenju i održavanju predmetne nekretnine.

9.1. Zbog navedenog, u odnosu na kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 1. KZ/11, žalba državnog odvjetnika odbijena je kao neosnovana, te je u pobijanom, a neukinutom djelu potvrđena prvostupanjska presuda.

10. No, u pravu je državni odvjetnik da je prvostupanjski sud, pogrešnom primjenom pravnog pravila in dubio pro reo zaključio da nije dokazano da je 1. optužena EO počinila kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ/11, te da su 1. optužena EO i 2. optuženi HO zajedno počinili kazneno djelo zadovoljenje pohote pred djetetom mlađim od petnaest godina iz članka 160. stavak 1. KZ/11.

11. Naime, u odnosu na kazneno djelo iz članka 177. stavak 2. KZ/11 za koje se tereti 1. optužena EO, osnovano državni odvjetnik u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri analizirao i ispravno ocijenio iskaz svjedokinje NO i psihologijsko mišljenje Centra za socijalnu skrb Koprivnica u pogledu zlostave djeteta od strane majke 1. optužene EO, a iz kojih dokaza proizlazi da je dijete BO ispričalo psihologinji navedenog Centra TO da ne zna što smije reći, da je svakodnevno s majkom kod HO, a da kada je tata u bolnici tamo prespavaju i borave nekoliko dana, a da navedeno ne smije reći već da svaki dan mora lagati i reći da su bili negdje drugdje jer je tata bolestan i ne bi volio da oni tamo odlaze, da mama ružno govori o tati, da govori da mu je ispran mozak i da tata nije normalan, kao i da 1. optužena EO svom sinu LO govori što treba reći pred djelatnicima Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba uz prijetnju da će u protivnom završiti u domu što proizlazi iz nalaza i mišljenja Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba koji je pročitan u dokaznom postupku. Kraj takvog stanja stvari, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da prvostupanjski sud nije imao osnovanog razloga prihvatiti obrane 1. optužene EO koja osporava da bi sinu govorila takvo što, sve kako bi od sebe otklonila kaznenopravnu odgovornost bez da je svoju tvrdnju bilo čime argumentirano potkrijepila, niti prihvatiti obranu 2. optuženog HO da nikada nije čuo da bi 1. optužena EO svom sinu ružno govorila o njegovom ocu ili što treba reći u Poliklinici.

12. S obzirom na ljubavnu vezu između 1. optužene EO i 2. optuženog HO u inkriminiranom razdoblju, opravdano državni odvjetnik u žalbi tvrdi da je obrana 2. optuženog HO u kojoj navodi da nikada nije čuo 1. optuženu EO da inkriminirane riječi govoru sinu, nevjerodostojna, te da je životno nelogično da bi 1. optužena EO ružno govorila o djetetovom ocu i vršila pritisak na dijete, govoreći mu što treba reći pred djelatnicima Poliklinike uz prijetnje odgojnim domom, pred nekom drugom osobom. Pri tome, važno je istaknuti da se u inkriminirano vrijeme radilo o djetetu predškolske dobi od pet, odnosno šest godina koje je u strahu od odvajanja od obitelji i majke, riječi majke, u razgovoru sa stručnim osobama Poliklinike, istima prenio, te se o tome povjerio i svjedokinji EOŠ iz čijeg iskaza proizlazi da joj se dijete LO više puta povjerio da mu je majka EO govorila da otac ima isprani mozak i da nije normalan te da je vršila pritisak na dijete da ono govori djelatnicima Centra za socijalnu skrb i djelatnicama Poliklinike „tako i tako“ te je i osobno čula optuženicu da je sinu „svašta“ govorila, pri čemu je prvostupanjski sud neosnovano ocijenio njen iskaz kao nevjerodostojan zbog zaštitničkog odnosa prema sinu 2. optuženom HO i uočenom animozitetu prema 1. optuženoj EO, bez da je za takvu ocjenu iznio jasne, uvjerljive i opravdane razloge.

13. U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud sadržaj izvješća i mišljenja o odgojnom funkcioniranju Dječjeg vrtića Tratinčica za dijete LO pogrešno ocijenio navodeći da iz navedene isprave proizlazi da je dijete bilo sklono manipulacijama i lažima. Suprotno navedenom zaključku prvostupanjskog suda iz navedene isprave (list 25 spis) proizlaze zapažanja odgajatelja skupine u koju dijete LO dolazi, a iz kojeg se može zaključiti da je dijete LO odgojno zapušteno, izloženo neprimjerenim obiteljskim odnosima između oca i majke, te se samo u jednoj rečenici navodi da „laže da je nešto napravio iako smo ga vidjeli“ iz čega se, protivno zaključcima prvostupanjskog suda, ne može pouzdano zaključiti da je dijete sklono manipulacijama i lažima. Osnovano žalitelj ukazuje da su djelatnici Poliklinike stručne osobe koje u odnosu na djecu žrtve kaznenih djela imaju potrebna stručna znanja i kompetencije, pa navodi prvostupanjskog suda o neprihvaćanju nalaza i mišljenja multidisciplinarnog tima Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba nisu prihvatljivi.

14. U odnosu na kazneno djelo zadovoljenja pohote pred djetetom mlađim od petnaest godina iz članka 160. stavak 1. KZ/11 za koje se pod točkom 2) optužbe terete 1. optužena EO i 2. optuženi HO, pravilno državni odvjetnik u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri, temeljito i kritički analizirao niti pravilno ocijenio izvedene dokaze.

15. U pravu je državni odvjetnik da je prvostupanjski sud iznio pogrešnu ocjenu nalaza i mišljenja multidisciplinarnog tima Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i izvješća Centra za socijalnu skrb Koprivnica iz kojih proizlazi da je dijete BO bilo izloženo neprimjerenim seksualnim sadržajima. Iz navedenih dokaza proizlazi da je u razgovorima s djelatnicima Centra za socijalnu skrb Koprivnica, dijete LO naveo da je vidio svakakve ružne stvari kod HO, da je bio izložen dobno neprimjerenim informacijama te seksualnim sadržajima (mama je bila gola, legla je na HO koji je bio samo u gaćicama te mu je lizala guzicu), a djelatnicima Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba izjavio da su HO i mama pušili kurac, da su se ljubili, da je vidio kada je mama skinula hlače a onda i HO koji je puhao u maminu šapu (pokazivao je na spolovilo) a onda je mama došla do Ilijinog pimpeka i išla je kao da puše. Iz mišljenja multidisciplinarnog tima proizlazi da je dijete LO bio izložen spolnom odnosu majke i dječaku poznate muške osobe te majčinom neprimjerenom pritisku vezanom uz to. Uz navedeno iz iskaza svjedoka NO, djelatnice nadležnog Centra proizlazi da joj je suprug optuženice ZO rekao da mu je dijete LO povjerilo da s mamom ide kod Merkatora i da tamo „mama HO ljubi pišu“, a suglasno tome svjedok ZO u svom iskazu je potvrdio navedeno, iskazavši da mu je dijete reklo da ga je majka vodila kod HO , da je „mama ljubila pišu HO“ a da je on to vidio s vrata, pri čemu prvostupanjski sud navedene iskaze pogrešno ocjenjuje nevjerodostojnima jer da su odnosu između 1. optuženice i supruga ZO u to vrijeme bili narušeni, potpuno ispuštajući iz vida da iz suglasnih iskaza ovih svjedoka proizlaze istovjetne riječi koje je dijete reklo svom ocu, upravo rječnikom djeteta, pa se ne mogu prihvatiti razlozi prvostupanjskog suda zbog kojih iskaze ovih svjedoka ne prihvaća kao vjerodostojne, tim više što su njihovi iskazi u suglasju sa izvješćem nadležnog Centra i nalazom i mišljenjem Poliklinike iz kojih proizlazi da se o tome dijete povjerilo i stručnim osobama tih ustanova.

16. S pravom zaključuje državni odvjetnik da iz djetetovih izjava danih u nadležnom Centru i Poliklinici proizlazi da je dijete BO u inkriminirano vrijeme u dobi od pet i šest godina, raspolagao rječnikom neprimjerenim njegovoj dobi („kurac“, „pimpek“ i „šapa“, opisujući tim riječima muške i ženske spolne organe), te da je navedene riječi stavljao u kontekst, opisujući u nekoliko navrata što njegova majka i 2. optuženi HO rade kada dođu u kuću 2. optuženog HO u koju su odlazili gotovo svakodnevno, pa obzirom je riječ o djetetu predškolske dobi, koje, da očito nije bilo izloženo neprimjerenim seksualnim sadržajima majke i 2. optuženika, ne bi moglo, s obzirom na dob, opisati spolni odnos dvoje ljudi i pritom imenovati spolne radnje te muške i ženske spolne organe.

17. Budući je državni odvjetnik žalbenim prigovorima doveo u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja kao i izvedene zaključke prvostupanjskog suda, zbog pogrešne analize i ocjene provedenih dokaza, to je žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članak 177. stavak 2. KZ/11 stavljeno na teret 1. optuženoj EO i kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, zadovoljenje pohote pred djetetom mlađim od petnaest godina iz članka 160. stavak 1. KZ/11 za koje se terete 1. optužena EO i 2. optuženi HO osnovana, te je u tom djelu ukinuta prvostupanjska presuda i spis upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

18. Prvostupanjski sud će u ponovljenom postupku izvesti sve već provedene dokaze, izvesti po potrebi i druge dokaze radi utvrđivanja odlučnih činjenica, ispitati sudskog vještaka psihijatra, po mogućnosti sudskog vještaka dječje psihijatrije, na okolnost je li moguće, s obzirom na protek vremena od inkriminiranih događaja, provesti psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje djeteta žrtve LO radi pribavljanja pouzdanih činjenica o okolnostima stupnja njegovog psihofizičkog razvoja u vrijeme inkriminiranih događaja, da li ima aktualno i u vrijeme događaja sposobnost ispričati proživljene događaje na objektivan i pouzdan način, posebno u odnosu na događaje koji su se odvijali u kući kod 2. optuženog HO između HO i njegove majke kada je tamo dolazio s majkom, zatim o njegovom odnosu u to vrijeme sa majkom i na koji način mu je majka govorila o ocu te je li o tome i odlascima u kuću kod 2. optuženog HO slobodno mogao pričati ili se dogovarao s majkom kako će o tome pričati drugim osobama, ili je zbog određenih okolnosti dijete sklono konfabuliranju i iznošenju neistinitih sadržaja, pa ukoliko sudski vještak utvrdi da je moguće, provesti će psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje djeteta LO na navedene okolnosti. Potom će, uzimajući u obzir rezultate tog vještačenja ili ukoliko isto neće moći biti provedeno, prihvaćajući primjedbe na koje je ukazao ovaj drugostupanjski sud, s više pažnje, temeljito i kritički ocijeniti provedene dokaze svaki zasebno i u vezi s ostalim dokazima, te će donijeti novu zakonitu odluku koju će obrazložiti sukladno članku 459. ZKP.

19. Slijedom navedenog, na temelju članka 483. stavak 1. ZKP odlučeno je kao u izreci ovog rješenja, time da je drugostupanjski sud u skladu s odredbom članka 484. stavak 1. ZKP naložio da se nova rasprava pred prvostupanjskim sudom održi pred drugim sucem pojedincem, koji neće biti opterećen zaključcima suda iz pobijane presude.

U Zagrebu 17. ožujka 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Jasna Smiljanić