Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-574/2025-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Lidije Vidjak kao predsjednice vijeća te Siniše Pleše i Jasne Smiljanić kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv 1. optužene ĐR i drugih, zbog kaznenog djela davanja lažnog iskaza iz članka 303. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12 - u daljnjem tekstu: KZ/97), rješavajući povodom žalbe 1. optužene ĐR izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, broj K-55/2024-10 od 9. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026., u prisutnosti branitelja 1. optužene ĐR, odvjetnika Ante Burića
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba 1. optužene ĐR kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom, na temelju članka 544. stavak 1. Zakona o kaznenom postupka ("Narodne novine" broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25 – u daljnjem tekstu: ZKP), stavljena je izvan snage presuda Općinskog suda u Rijeci, broj K-152/2016 od 27. lipnja 2017 te su, nakon održane rasprave, 1. optužena ĐR i 2. optužena ĐRĐ proglašene krivima da su počinile kazneno djelo protiv pravosuđa - davanje lažnog iskaza - iz članka 303. stavka 1. i 2. KZ/97, činjenično pobliže opisano u izreci presude, i na temelju članka 303. stavka 1 KZ/97, svaka optuženica, osuđena je na kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci te im je primjenom članka 56. stavka 1., 2. i 3. KZ/11 izrečena uvjetna osuda na način da kazna zatvora na koju su osuđene neće biti izvršena ako, svaka optuženica, u roku 1 (jedne) godine ne počine novo kazneno djelo.
1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP u svezi članka 145. stavka 1. i 2. ZKP svaka optuženica dužna je naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu 300,00 (tristo) eura.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela 1. optužena ĐR po branitelju Saši Jelušiću, odvjetniku iz Rijeke, a žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.
2.2. Prije sjednice vijeća u smislu čl. 474. st. 1. ZKP predmet je bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
2.3. O sjednici vijeća, na temelju članka 475. stavak 1. ZKP, na njihov zahtjev, izvješteni su 1. optužena ĐR, njezin branitelj odvjetnik Tomislav Brguljan te državni odvjetnik. Na sjednicu nije pristupio, uredno obaviješten, državni odvjetnik te optuženica, dok je u zamjenu za branitelja Tomislava Brguljana pristupio branitelj Ante Burić koji je na sjednici iznio razloge žalbe.
3. Žalba 1. optužene ĐR nije osnovana.
4. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP 1. optužena ĐR navodi da su razlozi o odlučnim činjenicama koje je sud iznio u razlozima svoje odluke potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni sa sadržajem iz zapisnika i isprava u spisu, a što obrazlaže na način da ističe da kada prvostupanjski sud obrazlaže bitne elemente kaznenog djela davanja lažnog iskaza zanemaruje činjenicu da zaključak suda nema uporišta u dokazima koje je proveo. Uz navedeno 1. optužena ĐR ističe da je sud potpuno izostavio obrazložiti razloge koji se odnose na pitanje krivnje, odnosno subjektivnog odnosa prema počinjenom kaznenom djelu te da je činjenični opis na logičnoj razini nerazumljiv jer nedostaju bitna obilježja kaznenog djela. Iz ovakvog sadržaja žalbe je razvidno da 1. optužena ĐR samo citira zakonsku odredbu navedenog članka i uopćeno, dakle bez bilo kakve konkretizacije, navodi, po njezinom stavu, propuste suda u iznošenju razloga za svoju odluku. U odnosu na navedeno treba istaknuti da je prvostupanjski sud jasno iznio razloge u odnosu na krivnju optuženice te je naveo da je postupala sa izravnom namjerom jer je bila svjesna svoje uloge u ostavinskom postupku i svjesno je dala lažan iskaz na način da je prešutjela odlučne činjenice za utvrđivanje rodoslovlja (odjeljak 7.15. presude). Iz ostalog dijela razloga presude proizlazi da je prvostupanjski sud shodno odredbi članka 459. stavka 5. ZKP, jasno, valjano i dostatno, bez proturječja, izložio iz kojeg razloga je sporne činjenice našao dokazanim, dajući pri tome ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, a te razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Suprotno tvrdnji 1. optužene ĐR činjenični opis kaznenog djela je razumljiv jer je jasno navedeno u čemu se sastoji lažan iskaz optuženice/a, a to je da su u ostavinskom postupku navele da su jedine nasljednice iza pokojnika, iako su bile svjesne da osim njih postoji i nasljednica TR, pa je temeljem takve/ih njezine/njihovih izjave/a sud donio rješenje o nasljeđivanju. Slijedom svega navedenog žalba 1. optužene ĐR nije osnovana u dijelu kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.
4.1. U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog koje se 1. optužena ĐR također žali treba istaknuti da u žalbi ne obrazlaže u čemu je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, dok u odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, u bitnome, navodi da ju je sud trebao osloboditi optužbe primjenom načela in dubio pro reo jer se ne radi o iskazu u smislu Zakona o parničnom postupku, s obzirom da nije upozorena na posljedice davanja lažnog iskaza te nije bila svjesna da je bilo što neistinito navela s obzirom na činjenicu da je TR potpisala izjavu kojom se odriče svih nasljednih prava iza pokojnika. U odnosu na navedeno treba istaknuti da 1. optužena ĐR treba imati na umu da javni bilježnik, kao povjerenik suda, provodi ostavinski postupak u kojem je 1. optužena ĐR sudjelovala kao stranka jer je bila nasljednica pokojnog supruga. U tom postupku javni bilježnik, na temelju izjava stranaka, utvrđuje rodoslovlje što je od značaja za donošenje rješenja o nasljeđivanju. Iskaz predstavlja svaka izjava kojom se utvrđuje neka odlučna činjenica, a u konkretnom slučaju upravo na temelju izjava optuženice/a utvrđena je odlučna činjenica zbog koje se i vodio ostavinski postupak, a to je tko su nasljednici kojima pripada imovina iza pokojnika. Javni bilježnik nije po zakonu obvezan strankama dati upozorenje na davanje lažnog iskaza pa se ne radi o njegovom formalnom zakonskom propustu koji bi onda stranka mogla osporavati u smislu nastalih posljedica koje bi proizlazile iz takvog, nezakonitog iskaza koji je dala. Prema tome radi se o iskazu koji proizvodi sve pravne učinke kako u ostavinskom postupku tako i u kaznenom postupku jer je utvrđeno da je 1. optužena ĐR bila stranka u tom postupku, da se vodio postupak pred nadležnim tijelom i na temelju njezinog/njihovih iskaza u tom postupku donijeta je konačna odluka. Što se tiče svijesti 1. optužene ĐR da daje lažan iskaz treba istaknuti da nije sporno da su optuženice u trenutku davanja nasljedničke izjave pred javnim bilježnikom znale da iza pokojnog FR postoji nasljednica iz njegovog prethodnog braka. Nadalje, iz Zapisnika od 11. svibnja 2012. sastavljenog u javnobilježničkom uredu ER (list 25) proizlazi da je javni bilježnik s prisutnim strankama/nasljednicama (optuženicama) utvrđivao rodoslovlje i da su tom prilikom optuženice navele da se pokojni FR ženio dva puta, da podatke o prvom braku ne znaju, da je taj brak završio razvodom i da je bio bez potomaka. Nakon toga, po takvoj njihovoj izjavi javni bilježnik je donio Rješenje o nasljeđivanju kojim je nasljednicima proglasio optuženice. Navedeno proizlazi iz točke 2. navedenog Rješenja o nasljeđivanju u kojem je navedeno da se upravno na temelju nasljedničkih izjava optuženica njih dvije proglašavaju nasljednicama. Dakle, iz navedenog Zapisnika proizlazi da su optuženice bile jasno upitane (ili su same navele) o potomcima iz prvog braka i navele su, kao što je navedeno, da pokojnik drugih potomaka, osim 2. optužene TRĐ nije imao, a bile su svjesne da to nije istina. Optuženice tada nisu upitane niti se raspravljalo o tome jesu li one sklopile s pokojnikom bilo kakav ugovor i je li TR, za koju javni bilježnik nije niti znao da je nasljednica jer je optuženice nisu niti spominjale, a znale su za nju dala bilo kakvu nasljedničku izjavu, iz čega jasno proizlazi da su 1. optužena ĐR, a i 2. optužena TRĐ svjesno dale lažan iskaz na kojem se temelji konačna odluka suda i time su počinile inkriminirano kazneno djelo iz članka 303. stavka 1. i 2. KZ/97 za koje ih je prvostupanjski sud pravilno proglasio krvima. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je iskaze ispitanih svjedoka te optuženica detaljno analizirao i pravilno ih je ocijenio kako same za sebe tako i međusobnoj povezanosti te u svezi s drugim provedenim dokazima i dao je pravilnu ocjenu svih izvedenih dokaza na temelju kojih je ispravno analizirao i utvrdio činjenično stanje. Navedena utvrđenja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, slijedom čega žalba 1. optužene ĐR niti u tom dijelu nije osnovana.
5. S obzirom na činjenicu da se 1. optužena ĐR nije žalila zbog odluke o kazni, međutim, žalila se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj drugostupanjski sud je imajući na umu odredbu članka 478. ZKP razmotrio i odluku o kazni. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je ispravno utvrdio i ocijenio sve okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne te je optuženici izrekao uvjetnu osudu na način da je osuđena na kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci uz vrijeme provjeravanja u trajanju 1 (jedne) godine. Tako izrečena kazna primjerena je svim utvrđenim okolnostima i istom će se ispuniti svi zahtjevi specijalne i generalne prevencije, odnosno ta kazna će u dovoljnoj mjeri utjecati kako na 1. optuženu ĐR tako i na sve druge da shvate štetnost i pogibeljnost činjenja kaznenih djela.
6. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija (članak 476. stavak 1. ZKP u svezi članka 467. ZKP).
7. Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkama 1. i 2. ZKP, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženica, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
8. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 17. ožujka 2026.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Lidija Vidjak
