Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-594/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Iris Gović Penić predsjednice vijeća te sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Sanje Joka Umićević i Ines Kovačević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćniku Sanji Krišto, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i Partneri, iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1049/2024-27 od 22. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1049/2024-27 od 22. prosinca 2025. u točki I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se navedena presuda u točki II. i III. izreke te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O trošku žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

iz čl.4. st.1. Ugovora o kreditu br. [broj kredita], sklopljenog dana 17.01.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 18.01.2006. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem: OU-95/06, u dijelu odredbe koji glasi:

".. sukladno odluci Banke o kreditiranju građana…"

iz čl.7. st.2. Ugovora o kreditu br. [broj kredita], sklopljenog dana 17.01.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 18.01.2006. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem: OU-95/06, u dijelu odredbe koji glasi:

"…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju iznos od 10.325,73 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 01.10.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.790,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja, odnosno od 22. prosinca 2025., pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

IV. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška iznad dosuđenog iznosa od 2.790,00 EUR tužitelj se odbija kao neosnovan."

2. Protiv dijela te presude pod točkom I, II i III izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj:

53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019.

- dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači prema žalbenim navodima odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela čl. 4. st. 1. Ugovora o kreditu od 17. siječnja 2006. zaključenog između stranaka koji glasi: "Sukladno Odluci banke o kreditiranju građana" te čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja", kao i zahtjev da mu tuženik plati iznos od 10.325,73 eura.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju ističe žalitelj jer izreka presude ne proturječi niti sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika pa prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

6. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te je osnovom izvedenih dokaza i njihove ocjene u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

7. Tako je utvrđeno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu 17. siječnja 2006.; da je u dijelu čl. 4. st. 1. tog Ugovora ugovorena odredba "Sukladno odluci banke o kreditiraju građana" te u dijelu čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu odredba "Po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja"; da se tim Ugovorom o kreditu tuženik-banka obvezao korisniku kredita-tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 60.011,47 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita; da su stranke zaključile dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010954569 7. prosinca 2015. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015.).

8. Na tako utvrđeno činjenično stanje sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u točki I. izreke, tj. utvrdio ništetnim dio odredbe čl. 4. st. 1. i čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu od 17. siječnja 2006.

9. Pravilno se prvostupanjski sud pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019.), kao procesnom odredbom, određene su posljedice odluke po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa u odnosu na postupke po individualnim tužbama. Taj učinak je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Stoga su bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno.

11. Jednako tako, identične posljedice su u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF). Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018 povodom revizije.

12. Neodlučni su i ostali žalbeni prigovori jer je relevantno - je li je ugovor sklopljen u razdoblju za koji je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno (u izreci) razdoblje u kojem su povrijeđeni kolektivni interesi, a što predmetni ugovor je, pa s obzirom na posljedice takvog utvrđenja potrošač uživa zaštitu od nepoštene odredbe, i to sukladno posebnim odredbama potrošačkog prava. Pogrešno žaliteljica ističe da se zaštita u postupcima kolektivnih interesa iscrpljuje u utvrđenju povrede koju je potrebno otkloniti. To stoga jer nakon odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošač ima pravo zahtijevati od suda da se urede posljedice nepoštenih ugovornih odredbi. U tome se sastoji, između ostalog, otklanjanje posljedica utvrđene povrede. Tako je i u ovom predmet tužitelj zahtijevao, a sud pružio pravnu zaštitu. Naime, jedna od posljedica neobvezujuće prirode nepoštene odredbe je pravo potrošača za naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe. Isplatom neosnovano plaćenih i iznosa uspostavlja se ravnoteža između prava i obveza strana iz ugovora. U hrvatskom pravnom sustavu ne postoje posebne norme koje reguliraju postupak restitucije i samu restituciju kod pružanja zaštite potrošaču od nepoštenih odredbi, pa se primjenjuju opća pravila Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 78/2015., 29/2018. - dalje: ZOO/05). U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Pri vraćanju se primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove, sukladno odredbama čl. 1111. do 1120. ZOO/05. Vraća se sve ono što je neosnovano stečeno, ako je predmet obveze u novcu, vraća se isti broj novčanih jedinica u istoj valuti u kojoj je nastalo stjecanje bez osnove te se plaćaju zatezne kamate od dana stjecanja.

13. Žalitelj osnovano ukazuje da je u ovom predmetu ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava te posljedično i činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno, a u odnosu na točku II. izreke presude.

14. Naime, prvostupanjski sud je propustio utvrditi sve činjenice koje su odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke.

15. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi se pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF jer niti Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nije predviđeno niti propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka.

16. ZID ZPK/15, prema pravnom shvaćanju ovog suda, imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

17. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2016 i dr. od 4. travnja 2017. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

18. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

19. Sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud RH u odluci broj Rev- 2868/2018. od 12. veljače 2019. zauzeo je pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. Iako se radilo o procesnoj odluci jer su nižestupanjski sudovi odbacili tužbu zbog nedostatka pravnog interesa, potpuno je jasno da se radi o točno određenom pravnom interesu koji se odnosi na potraživanje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

20. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranici koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Sud je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. godine (dalje: SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. al. 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

21. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 OM protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

22. Potrošač se, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A. i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu OM protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

23. Nadalje, u jednoj od odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu C protiv Republike Hrvatske od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

24. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije već imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. U ovom predmetu prvostupanjski sud je između ostalog propustio utvrditi postoji li takva razlika te je u tom smislu činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

25. Stoga u ponovnom postupku valja utvrditi koji bi iznos tužitelju kao korisniku kredita pripao temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i taj iznos staviti u omjer s dobivenim iznosom temeljem provedene konverzije te tek nakon toga odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

26. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke (čl. 368. st. 1. ZPP), te ukinuti navedenu presudu u točki II. izreke te u svezi s tim i odluku o parničnom trošku (točka III. izreke) i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 370. ZPP).

27. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud raspraviti i utvrditi činjenice o kojima ovisi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva u skladu s dokaznim prijedlozima stranaka te će nakon toga biti u mogućnosti donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.

28. O trošku žalbe odlučeno je temeljem čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 17. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Iris Gović Penić