Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-305/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćniki Mladen Dragičević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Dragičević i partneri, Zagreb, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3322/2022-11 od 12. prosinca 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3322/2022-11 od 12. prosinca 2024. godine.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se ništetnom odredbe čl. 8. st. 3. ugovora o [broj kredita], sklopljenog između stranaka 10. studenog 2004. godine, koja odredba glasi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d., Korisnik kredita obvezuje se snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbine", te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.361,94 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. lipnja 2007. do isplate, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 1.146,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 12. prosinca 2024. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude žali se tuženik iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

5. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena naknada u slučaju prijevremene konačne otplate kredita, a posljedično tome i isplata iznosa od 1.361,94 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškom parničnog postupka.

7. Neosnovan je žalbeni navod da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer tuženiku nije nezakonitim postupanjem onemogućeno raspravljanje pred sudom, budući da je sud prvog stupnja proveo kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost izložiti činjenice i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice i sve te predložene dokaze proveo, te ni jednu od stranaka nije stavio u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu,

8. Pri tome je neosnovan prigovor tuženika da sud prvog stupnja nije proveo sve predložene dokaze, budući da je tuženik odustao od provođenja dokaza saslušanjem svih predloženih svjedoka, a provođenje financijskog vještačenja bilo bi nesvrsishodno s obzirom na činjenicu da je tuženik na ročištu za glavnu raspravu održanom 15. svibnja 2024. godine izričito izjavio da je tužitelj tužbeni zahtjev postavio u visini koju tuženik čini nespornim, zbog čega je sud prvog stupnja pravilno odbio provođenje dokaza financijskim vještačenjem, jer bi to bilo u suprotnosti s odredbom čl. 10. st. 1. ZPP.

9. Nisu osnovani ni ostali žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

10. Tako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je navedena odredba ugovora o kreditu ništetna jer je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, budući da se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora o predmetnom kreditu unaprijed sastavljena od tuženika, te se o njoj nije posebno pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini.

11. Prema odredbi čl. 3. st. 1. i 2. Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

12. Presudom suda EU C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma pojedine ugovorne odredbe tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

13. Isto tako, navedenom presudom određeno je da čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju.

14. Tuženik nije dokazao da je obavijestio tužitelja o značaju odredbe o navedenoj naknadi na temelju čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora, niti mu je obrazloženo na temelju čega su nastali ti troškovi i zašto je ta naknada utvrđena baš u tom iznosu, što je netransparentno, pa je takva ugovorna odredba neodređena i neodrediva, zbog čega nije ni razumljiva, te se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on kredit podigao radi kupnje stana, a prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama, pa tako ni o naknadi o prijevremenoj otplati kredita jer je ugovor bio tipski i popunjen prije nego što ga je on potpisao. Pri sklapanju ugovora nije mu objašnjeno na što će se odnositi naknada kod prijevremene otplate kredita, niti mu je bilo jasno koliko će ona iznositi, jer to nije bilo navedeno u ugovoru, a isto tako nitko u banci mu nije objašnjavao bilo koju ugovornu odredbu. Jednom prilikom nakon potpisivanja predmetnog ugovora, tražio je u banci objašnjenje na što se odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita, ali na to nije dobio odgovor.

16. Prema tome, kako tuženik nije dokazao da se o predmetnim odredbama ugovora pregovaralo, što je nesporno s obzirom da to tuženik ničim nije opovrgnuo, te da je odlučna činjenica u ovom postupku da je ta odredba bila unaprijed formulirane od strane tuženika, to je očito da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

17. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita, zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu utvrdio ništetnom u smislu odredbe čl. 87. ZZP.

18. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu, nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

19. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

20. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštene ugovorne odredbe mora imati pravo na povrat tog plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe, što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

21. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

22. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). S obzirom na to da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženica nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršene uplate naknade za prijevremenu otplatu kredita.

23. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, što znači od donošenja ove, drugostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnost predmetne odredbe Ugovora o kreditu, pa je pravilna ocjena suda prvog stupnja da zastara nije nastupila.

24. Stoga je pravilno sud prvog stupnja postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev, pa svi suprotni žalbeni navodi nisu osnovani.

25. Sud prvog stupnja je, također, pravilno, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a dosudio tužitelju trošak parničnog postupka i za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge, koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

26. Slijedom navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Zagrebu 17. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb