Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-2234/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja AK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Giljanović, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Šoos Maceljski, Mandić, Stanić i Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3056/2024-7 od 27. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 17. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3056/2024-7 od 27. veljače 2025.
II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke utvrđeno da je ništava i bez pravnog učinka odredba članka 1. Ugovora o brzom gotovinskom kreditu, broj: [broj kredita], od 19.04.2005., kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu naknadu u visini 3,000% od iznosa kredita.
U točki II. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 606,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana.
2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika je neosnovana.
5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
6. Polazeći od utvrđenja:
- da su stranke u Ugovoru o kreditu sklopljenom 19. travnja 2005. ugovorile da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini 3,000% od iznosa kredita označenog pod (A), koja dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta,
- da stranke o odredbi ugovora prema kojoj se ugovara jednokratna naknada u visini 3,000% od iznosa kredita nisu pojedinačno pregovarale, niti tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka tvrdio da je korisnik kredita na tu odredbu mogao utjecati,
- da je tuženik unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnuo ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, što je u suprotnosti s odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača,
prvostupanjski sud je zaključio da odredba kojom se ugovara jednokratna naknada u visini 3,000% (1.200,00 kn) od iznosa kredita (40.000,00 kn) nije u skladu s načelom savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a s obzirom da tužitelj nije mogao imati utjecaj na sadržaj te odredbe, pri čemu sud prvog stupnja smatra da je tužitelju trebalo ponuditi - objasniti razloge ugovaranja takve odredbe, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takvu odredbu ili predloži drugačije rješenje.
7. Odredba čl. 81. st. 1. ("Narodne novine" br. 96/03 – dalje: ZZP/03), koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, propisivala je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
8. Polazeći od utvrđenja da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz čl. 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te da se nedvojbeno radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03 (ovdje se prvostupanjski sud pravilno pozvao na mjerodavnu zakonsku odredbu),
9. Osnovano žalitelj navodi kako je pogrešan stav prvostupanjskog suda da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja bitan sastojak predmetnog Ugovora o kreditu (točka 12. obrazloženja), u smislu odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO), jer su bitni sastojci ugovora o kreditu iznos kredita (predmet) i kamatna stopa (cijena).
10. Naime, ugovorne odredbe koje su akcesornog karaktera, nisu odredbe koje definiraju glavni predmet ugovor. Takve su odredbe o ugovornoj kazni, raskidu ugovora, prorogaciji nadležnosti pa i sporna odredba o naknadi troškova za obradu kredita i ne može se smatrati bitnom činidbom (glavnim predmetom) samo zato što je uključena u ukupne troškove kredita. Međutim, pogrešan stav prvostupanjskog suda o pravnoj naravi sporne ugovorne odredbe nije od utjecaja na zakonitost pobijane presude jer je sud prvog stupnja pravilno ocijenio valjanost te ugovorne odredbe.
11. Nadalje, žalitelj ističe kako je nejasno na osnovu čega je prvostupanjski sud utvrdio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kao zakonsku pretpostavku za utvrđenje ništetnosti, smatrajući kako fiksni iznos naknade za obradu kreditog zahtjeva od 3,0% od iznosa kredita se nikako ne bi mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03.
12. Na opisane žalbene navode valja odgovoriti kako slijedi.
12.1. Utvrđivanje postojanja znatnije neravnoteže ne može se ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranka predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
12.2. U skladu s odredbom čl. 59. al. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.
12.3. Neutvrđeni troškovi, koji terete tužitelja unošenjem sporne odredbe u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, a u konkretnom slučaju je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima (tako i u odluci broj Rev-1214/2024-2 od 30.10.2024.).
13. Nadalje, tuženik u žalbi navodi kako u ovoj pravnoj stvari nema mjesta primjeni pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020, prema kojem zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.
13.1. Međutim, predmet ovog spora nije isplata novčanog iznosa na koju ugovorna strana ima pravo zbog utvrđene ništetnosti i u odnosu na koji zahtjev za isplatu zastara počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ništetnost utvrđena, već je predmet spora samo utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, u odnosu na koji tužbeni zahtjev je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da nije nastupila zastara, jer se u skladu s odredbom čl. 328. ZOO/05 pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.
14. S obzirom da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, to ne tuženikova žalba u odnosu na odluku o glavnoj stvari neosnovana.
15. U odnosu na odluku o troškovima postupka valja reći da tuženik nije iznio niti jedan konkretan žalbeni navod, a kako je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut nakon 1. rujna 2019., primjenjuje se novelirana odredba čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud po službenoj dužnosti ne ispituje pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka.
16. Slijedom navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u točki I izreke.
17. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe (točka II izreke).
U Zagrebu 17. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća:
Slavica Garac
