Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1812/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Vlaste Mrzljak, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gabriele Topić Kordej, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Nadi Magdić, odvjetnici iz Ogulina, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3 A, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-822/2019-15 od 4. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 17. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja PU i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-822/2019-15 od 4. prosinca 2023.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da su ugovor o [broj kredita] sklopljen dana 6. svibnja 2005. godine između tužitelja PU iz [adresa] (ranije iz [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini, sklopljen 11.05.2005. godine, aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102395481, sklopljen dana 17.02.2016. godine, Aneks broj 1 Sporazuma o osiguranju novčane tražbine založnog prava (hipoteke) na nekretnini, sklopljen dana 17.02.2016 godine, Aneks broj 2 Sporazuma o zasnivanju založnog prava (hipoteke) na nekretnini sklopljen 13.03.2019 godine i Aneks broj 3 Ugovora o kreditu broj 5114137239 sklopljen dana 13.03.2019., ništetni, te je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila do dana podnošenja tužbe na temelju takvog ugovora, u roku od 15 dana."

II. O naknadi parničnog troška sud će odlučiti nakon odlučivanja o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu tužitelja.

2. Protiv navedene presude se žali tužitelj zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23-dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud drugog stupnja pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tužitelja je neosnovana.

4. Među stranka nije sporno da je sklopljen Ugovor o kreditu 11. siječnja 2005., da se radi o stambenom kreditu koji je zaključen uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. Također nije sporno da su stranke Aneksom broj 1 ugovora o kreditu od 17. veljače 2016. izvršile konverziju sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. na način da je pri izračunu konverzije uzeta valuta EUR i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, da je Aneks broj 1 Sporazuma o osiguranju novčane tražbine založnog prava (hipoteke) na nekretnini, sklopljen dana17. veljače 2016., te potom Aneks broj 2 Sporazuma o zasnivanju založnog prava (hipoteke) na nekretnini sklopljen 13. ožujka 2019. i Aneks broj 3 Ugovora o kreditu broj 5114137239 sklopljen dana 13. ožujka 2019.

5. Sud prvog stupnja, polazeći od utvrđenja:

-da je u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ništetan, pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti,

-da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine", broj: 102/15),

-da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR,

-da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske,

-da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete,

-da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu,

-da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl., zaključuje da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF, zaključuje su sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

6. Odluka suda prvog stupnja je pravilna i zakonita pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama te pazeći o službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka u smislu članka 365. st. 2. ZPP, ovaj i sud drži kako u postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-na koje ukazuju žalbe stranaka, kao niti koja druga bitna postupovna povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa se zakonitost i pravilnost te presude može ispitati.

8. Navedena činjenična utvrđenja suda prvog stupnja u bitnom imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je sud prvog stupnja pravilno cijenio u skladu s odredbom čl. 8. ZPP i o čemu presuda sadrži valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

9. U ovom žalbenom stadiju postupka tužitelj osporava pravilnost utvrđenoga činjeničnog stanja u bitnom ponavljajući sve navode i prigovore koje je isticao i tijekom postupka, koje je sud prvog stupnja u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima, koje prihvaća i ovaj žalbeni sud, jer su u skladu s utvrđenim činjenicama koje nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima,

10. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03-dalje ZZP/03) propisano je:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

11. Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

12. Prema čl. 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Konačno, čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita bila kupnja stambenog objekta kojeg je tužitelj koristio kao fizička osoba i korisnik kredita pa tužitelj ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03, pri čemu svojstvo tužitelja kao potrošača tijekom postupka i nije bilo sporno.

15. Nadalje, kako je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu citirane odredbe čl. 81. ZZP/03, smatra se da se o prijepornim odredbama osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uz CHF nije pojedinačno pregovaralo.

16. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom, a tuženik tužitelju nije na valjan i razumljiv način objasnio promjene kamatne stope te postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF-a u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope ili kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba te postoji tuženikova obveza vraćanja uplaćenog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom na ime izvršene preplate kod otplate kredita. Tužitelju je, naime, trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora kao bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, pa je sud prihvaćenjem deklaratornoga tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo. Ovdje, dakle, valja posebno naglasiti kako je predmetni Ugovor o kreditu dvostrani pravni posao te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

17. Da je tome tako proizlazi iz zakonske definicije tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502. a. st. 1. ZPP, kao i s obzirom na sadržaj odredbe čl. 502. c. ZPP, a iz koje slijedi da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a. st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Daljnje je prijeporno pitanje može li Ugovor o kreditu u konkretnom slučaju opstati u slučaju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi, a stav je ovog suda drugog stupnja da takav Ugovor o kreditu ostaje na snazi jer ništetnost dijela ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF ne predstavlja ni uvjet ugovora ni odlučnu pobudu zbog koje je isti sklopljen.

19. Ugovor o kreditu je sklopljen 11. svibnja 2005. pa se u tom dijelu primjenjuju odredbe ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj:: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96 112/99 i 88/01, dalje ZOO/91), sukladno čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 dalje ZOO/05), no i pravilnom primjenom odredbi ZOO/91 valjalo je jednako odlučiti o zahtjevu tužitelja za utvrđenjem ništavosti (ništetnosti) tog Ugovora.

20. Tako prema odredbi čl. 105. ZOO/91 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, s tim što će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju ako je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

21. Prema shvaćanju ovoga suda drugog stupnja, u navedenim okolnostima ništetnost samih spomenutih odredbi predmetnoga Ugovora o kreditu ne dovodi i do ništetnosti cijeloga Ugovora o kreditu u smislu citiranih zakonskih odredaba, jer taj Ugovor o kreditu može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni i jer sadrži sve bitne elemente koji su nužni za njegovo postojanje i za pravnu valjanost. Slijedom toga i tužitelj ima pravni interes zahtijevati ništetnost samo pojedinih odredaba tog Ugovora, ali ne može s uspjehom u ovom postupku zahtijevati utvrđenje ništetnim (ništavim) cijeloga ugovora, kako to u bitnom pravilno ocjenjuje i sud prvog stupnja.

22. Potrebno je navesti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1066. st. 2. u vezi s čl. 1020. ZOO/91, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da je odredba kojom je ugovorena kamatna stopa vezana uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen te odredbe. Stoga predmetni Ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedine odredbe, može opstati pa je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 103 i čl. 105. ZOO/91 zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti (ništetnosti) cijelog ugovora odbijen.

23. U skladu su s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. Jednako tako, nisu u skladu s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje onemogućuje prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

24. Štoviše, u presudi predmeta Suda EU broj C-932/19 (ECLI:EU:C:2021:673, JZ protiv OTP Jelzálogbank Zrt., OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt., od 24. travnja 2020.) odlučeno je da čak ni nacionalno zakonodavstvo (konkretno mađarsko) kojim se zabranjuje poništenje (utvrđenje ništetnim) ugovora o zajmu izraženog u stranoj valuti zbog toga što sadržava nepoštenu odredbu o tečajnoj razlici nije neusklađeno s pravom Unije ako to zakonodavstvo omogućuje ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio bez te nepoštene odredbe, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac na temelju nepoštene odredbe neopravdano stekao na njegovu štetu, i to čak i u slučaju ako bi poništenje (ništetnost) ugovora bilo povoljnije za potrošače.

25. Ovakvo pravno shvaćanje je u duhu prava Europske unije i sadržano je i u presudi Suda EU C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., od 29. travnja 2021. (točka 54.) prema kojoj je cilj koji se nastoji ostvariti Direktivom zaštita potrošača i uspostavljanje ravnoteže između stranaka izuzimajući od primjene odredbe koje se smatraju nepoštenima, a održavajući, u načelu, valjanost drugih odredaba ugovora o kreditu (tako i Sud EU u presudi od 7. kolovoza 2018., Banco Santander Escobedo Cortes, C-96/16 i C-94/17, EU:C:2018:643, točka 75.). Isti je pristup Sud EU izrazio u vezi s pitanjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu kao posljedice nepoštenosti jedne njegove odredbe u spomenutoj presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., točka 51., istaknuvši da "članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe". Slično (kao naprijed) i u spomenutoj presudi broj C- 932/19 od 24. travnja 2020.

26. Dakle, sukladno mjerodavnim odredbama ZOO/91 tumačenih u duhu prava Europske unije, prema pravnom shvaćanju ovog suda u situaciji utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, takav ugovor nije ništetan u cijelosti ako je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odnosno ništetna ugovorna odredba nije postojala, osobito kada postoji pravo potrošača na povrat koristi koju je banka stekla na temelju nepoštene ugovorne odredbe te da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između prava o obveza potrošača i banke kao trgovca.

27. Takvo pravno shvaćanje u skladu je sa pravnim shvaćanjem koji je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-259/2022 od 9. listopada 2024., Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024. i Rev-274/2023-2 od 22. siječnja 2025.

28. Utoliko je pravilan zaključak suda prvog stupnja da ništetnost pojedinih ugovornih odredbi ne povlači za sobom ništetnost Ugovora o kreditu u cijelosti. Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne strane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge strane.

29. U konkretnom slučaju, stranke su suglasnošću volja sklopile Aneks br. 1 Ugovora o kreditu u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljev položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru. Također je između stranaka sklopljen Aneks broj 1 Sporazuma o osiguranju novčane tražbine založnog prava (hipoteke) na nekretnini, sklopljen dana 17. veljače 2016., te potom Aneks broj 2 Sporazuma o zasnivanju založnog prava (hipoteke) na nekretnini sklopljen 13. ožujka 2019 godine i Aneks broj 3 Ugovora o kreditu broj 5114137239 sklopljen dana 13. ožujka 2019.

30. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15, kao što je naprijed kazano, bavio se i VSRH u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020.

31. Tako je Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak ugovoru o kreditu zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

32. U tom smislu valja naglasiti da je ZID ZPK/15 upravo i donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Taj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

33. Navedenu je okolnost, među ostalim, imao na umu i Ustavni sud u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) u kojem je odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

34. Odredbama čl. 19. a do čl. 19. e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

35. Iz navedenih odredbi proizlazi da je cilj ZID ZPK/15 bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR.

36. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. ZOO).

37. Iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i Aneksa uz Ugovor o kreditu. sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovoru uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19. c st. 5. ZIZ ZPK/15.

38. Navedeni ZID ZKP/15 izričito i detaljno je propisivao način konverzije i u tom dijelu predstavlja prisilan propis. U takvoj situaciji odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 i 14/19-dalje: ZZP), koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba čl. 49. st. 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba st. 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

39. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je Aneks br 1 Ugovora o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost.

40. Sklapanjem Aneksa br 1 Ugovor o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19. c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.

41. Pri ovakvoj ocjeni valja imati na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama članaka 19. d. i 19. e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P. Z. /899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za "trajno rješenje problema u CHF.".

42. Tako je ZID ZPK/15 u čl. 19. d prilično strogim pravilima nametnuo tuženiku kao vjerovniku i trgovcu, brojne obveze prije dostave ponude sklapanja ugovora o konverziji potrošaču, i to: za potrebe provjere izračuna konverzije, izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled svih elemenata izračuna, i učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, zatim omogućiti potrošaču pristup povijesnom pregledu: općih kretanja kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je tuženik kao vjerovnik i trgovac imao obvezu i prije objave spomenutog kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izvršen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19. c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15

43. Pored ovih obveza, vjerovniku je, u skladu s odredbom članka 19. e ZID ZPK/15, također nametnuta i obveza dostave izračuna konverzije kredita u roku od 45 dana od stupanja na snagu Zakona zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, kao i pregleda stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, nadalje i pregled stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača pri čemu izračun konverzije mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz članka 19. c st. 1. točke 7. ovoga Zakona, iznos preplate iz članka 19. c. st. 1. toč. 5. ovoga Zakona ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz čl. 19. c. st. 1. toč. 6. ovoga Zakona ako je on utvrđen.

44. S druge strane, odredba čl. 19. e st. 5., 7., 8. i 9. propisuje obveze potrošača u slučaju prihvata konverzije (obavijestiti vjerovnika o prihvatu u roku od 30 dana), zatim u stavku 5. da učinak konverzije snosi vjerovnik na način da se u poslovnim knjigama vjerovnika konverzija iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate, kao i da razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19. c st. 1. točka 1. Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamatama, naknada i troškova iz čl. 19. c. st. 1. toč. 4., iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19. c st. 1. toč. 5. Zakona snosi potrošač. Osim toga, st. 8. čl. 19. e ZID ZPK propisana je i sudbina odobrenih pogodnosti (padaju na teret potrošača), dok je u st. 9. propisano ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima se bi se derogirala njegova druga prava.

45. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Aneksom Ugovora o kreditu treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19. c st. 1. ZID ZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u eure a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19. b ZID ZPK.

46. Tako je sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu od sukladno odredbi čl. 19. c ZID ZPK osiguran povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

47. Stoga valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

48. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 PUF, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

49. Slijedom iznesenog pravilna je ocjena suda prvog stupnja da ništetnost pojedinih ugovornih odredbi ne povlači za sobom ništavost (ništetnost) Ugovora o kreditu u cijelosti, dok je sporazumi o konverziji sklopljen u skladu s ZID ZPK (koje utvrđenje tužitelj ne spori) valjan i proizvodi pravne učinke, bez obzira što je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, pa ne postoji razlozi za ništavost (ništetnost) Ugovora o kreditu od 6. svibnja 2005., Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu od 17. veljače 2016., te njegovih kasnijih dodataka i sporazuma o osiguranju novčane tražbine.

50. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

51. U nastavku postupka sud će odlučiti o drugom (eventualno kumuliranom zahtjevu) tužitelja, kao i o cjelokupnim troškovima postupka.

U Zagrebu 17. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Vlasta Mrzljak