Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5150/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Željka Rožić Kaleb kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐV OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Vladimiru Rađenoviću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Hrvoje Lafter i Vladimir Rađenović u Jastrebarskom, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini poslovni broj P-1434/2023-19 od 31. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini poslovni broj P-1434/2023-19 od 31. srpnja 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Ovom je vijeću drugostupanjskog suda ponovnom automatskom dodjelom od 20. veljače 2026. dodijeljen u rad predmet u navedenoj pravnoj stvari na odlučivanje o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini poslovni broj P-1434/2023-19 od 31. srpnja 2024. kojom je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 1.905,40 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka određenih dana u mjesecima od kolovoza 2005. do studenog 2012. pa do isplate kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. U stavku II izreke presude suda prvog stupnja tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.550,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. srpnja 2024. do isplate.

1.3. Utvrđeno je da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 359,46 eura, kao u stavku III izreke.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima, podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4.1. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. Kada se u sadržaju žalbe poziva na relativno bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 193. st. 2. ZPP tuženik gubi iz vida da je nastupila presumpcija njegovog pristanka na povlačenje dijela tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 31. svibnja 2024. koji mu je prema potvrdi o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena uz list 62 spisa dostavljen 3. lipnja 2024. Tuženik se neosnovano poziva na svoje navode s ročišta održanog 16. srpnja 2024., nakon što je prethodno 18. lipnja 2024. potekao rok od 15 dana iz čl. 193. st. 2. ZPP.

5. Sud prvog stupnja je u odnosu na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ovdje po načelu tempus regit actum mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) kada je temeljem utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o [broj kredita] zaključenog 29. lipnja 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz Chf, na temelju pravilnog zaključka da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača, nalažući tuženiku isplatu razlike iznosa primljenih u otplati kredita s osnova tih ništetnih odredbi u iznosu od 1.905,40 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate. U tom je smislu bez osnove žalbeno pozivanje na odredbe čl. 96. st. 1.. čl. 99. i st. 118. Zakona o zaštiti potrošača.

6.1. Navedene mjerodavne odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 te čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Kao što je prvostupanjski sud naveo, prema čl. 81. st. 2 ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

6.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6.3. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije i kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća dio je novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju Chf, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja Chf prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, dakle izravno ovisi o promjeni tečaja. Utvrđenje iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 ukazuje na uzrokovanje znatne neravnoteže jer su banke kao kreditori prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi koje su im s obzirom na njihovu profesionalnu djelatnost morale biti poznate a odnose se na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“ a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema Chf onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja Chf u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone.

6.4. Na tragu tumačenja odredbi čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima iz presude suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014., prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

6.5. Navedene odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz Chf suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese a svaki rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

7. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu čl. 87. st. 1 u vezi čl. 81. st. 2. ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO pri čemu je sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Tužitelj se osnovano pozvao na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi jer je dokazao da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti Chf zaključenom u obuhvaćenom razdoblju, prilaganjem odgovarajućih ispava odnosno predmetnog ugovora o kreditu i isprava o otplati tog kredita, kojima je, uz vlastiti iskaz, dokazao i svoje svojstvo potrošača.

8.1. U okolnostima predmetnog slučaja tuženik, na kojem je prema čl. 81. st. 4. ZZP/03 bio teret dokazivanja, nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor a da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, tako da nema mjesta zaključku o prekoračenju okvira utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

8.2. Nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP/03 o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba jer iz činjenice da je obveza tuženika pri otplati kredita ovisna o budućoj nepredvidivoj promjeni tečaja Chf, za razliku od navoda tuženika, ne bi proizlazilo da se radi o jasnim i razumljivim odredbama ugovora.

9.1. U predmetnom je postupku sud prvog stupnja pravilnom primjenom čl. 220. st. 2., čl. 250., čl. 259. i čl. 260. ZPP utvrdio tražbinu tužitelja za vraćanje od tuženika stečenog bez osnove po ništetnoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u Chf vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Petri Blašković.

9.2. Povodom žalbenog osporavanja odluke iz stavka III izreke presude suda prvog stupnja o nepostojanju tuženikove tražbine u iznosu od 359,46 eura valja reći da u ovom sporu, predmet kojeg je povrat uplata koje su u smislu čl. 1111. ZOO bez osnove prešle u tuženikovu imovinu na temelju ništetne ugovorne odredbe, zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1112. -1120. ZOO ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja i to po prirodi stvari nije ni moguće jer nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja.

9.3. Prigovor radi prijeboja podrazumijeva zahtjev tuženika da se kompenzira utuženo potraživanje s protupotraživanjem tuženika u parničnom postupku na osnovi konstitutivne odluke suda odnosno da sud uz utvrđenje postojanje utuženog potraživanja utvrdi postojanje protupotraživanja istaknutog radi prijeboja i potom ih svojom odlukom međusobno prebije. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda o nepostojanju tuženikovog protupotraživanja, u kojim okolnostima nema mjesta prihvaćanju prigovora radi prijeboja.

10. Odluka o naknadi parničnog troška iz stavka II izreke prvostupanjske presude odražava pravilnu primjenu odredbi čl. 151., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23), što tuženik svojim žalbenim navodima određeno i ne osporava.

11. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. te čl. 380. toč. 2 ZPP odlučeno je kao u stavku I izreke ove presude.

12. Budući da tuženik nije postupio po odredbi čl. 164. st. 2. ZPP jer nije određeno naveo trošak koji za sastav žalbe potražuje, o tom zahtjevu tuženika odlučeno je kao u stavku II izreke.

U Zagrebu 17. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej