Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-86/2026-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i mr.sc. Iris Gović Penić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja ŠC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ani Jelavić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3347/2019-28 od 14. studenog 2025., dana 17. ožujka 2026.
r i j e š i o j e
I Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3347/2019-28 od 14. studenog 2025. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II Ukida se rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3347/2019-28 od 14. studenog 2025. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
III O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:
I. Dužan je tuženik ADDIKO BANK d.d. 018 14036333877 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe iz osnove razlike između ugovorene kamatne stope, te obračunane i naplaćene kamatne stope po Ugovoru o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25. veljače 2008.g., isplatiti tužiteljici ZC OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.431,84 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom kako slijedi;
na iznos od 48,04 Eur-a od dana 31.03.2008. do isplate
na iznos od 46,72 Eur-a od dana 30.04.2008. do isplate
na iznos od 47,33 Eur-a od dana 31.05.2008. do isplate
na iznos od 47,01 Eur-a od dana 30.06.2006. do isplate
na iznos od 46,82 Eur-a od dana 31.07.2008. do isplate
na iznos od 47,20 Eur-a od dana 31.08.2008. do isplate
na iznos od 48,47 Eur-a od dana 30.09.2008 do isplate
na iznos od 49,88 Eur-a od dana 31.10.2008. do isplate
na iznos od 48,62 Eur-a od dana 30.11.2008. do isplate
na iznos od 65,91 Eur-a od dana 31.12.2008. do isplate
na iznos od 67,21 Eur-a od dana 31.012009. do isplate
na iznos od 68,29 Eur-a od dana 28.02.2009. do isplate
na iznos od 65,79 Eur-a od dana 31.03.2009. do isplate
na iznos od 65,97 Eur-a od dana 30.04.2009. do isplate
na iznos od 65,15 Eur-a od dana 31.05.2009. do isplate
na iznos od 65,50 Eur-a od dana 30.06.2009. do isplate
na iznos od 64,87 Eur-a od dana 31.07.2009. do isplate
na iznos od 65,39 Eur-a od dana 31.08.2009. do isplate
na iznos od 64,65 Eur-a od dana 30.09.2009. do isplate
na iznos od 65,02 Eur-a od dana 31.10.2009. do isplate
na iznos od 64,98 Eur-a od dana 30.11.2009. do isplate
na iznos od 66,37 Eur-a od dana 31 .12.2009. do isplate
na iznos od 67,28 Eur-a od dana 31.01.2010. do isplate
na iznos od 66,94 Eur-a od dana 28.02.2010. do isplate
na iznos od 68,36 Eur-a od dana 31.03.2010. do isplate
na iznos od 68,70 Eur-a od dana 30.04.2010. do isplate
na iznos od 71,03 Eur-a od dana 31.05.2010. do isplate
na iznos od 72,78 Eur-a od dana 30.06.2010. do isplate
na iznos od 70,60 Eur-a od dana 31.07.2010. do isplate
na iznos od 76,14 Eur-a od dana 31.08.2010 do isplate
na iznos od 73,74 Eur-a od dana 30.09.2010. do isplate
na iznos od 74,09 Eur-a od dana 31.10.2010. do isplate
na iznos od 76,44 Eur-a od dana 30.11.2010. do isplate
na iznos od 63,72 Eur-a od dana 31 .12.2010. do isplate
na iznos od 60,49 Eur-a od dana 31.01.201 1. do isplate
na iznos od 61,46 Eur-a od dana 28.02.2011 do isplate
na iznos od 60,23 Eur-a od dana 31.03.2011. do isplate
na iznos od 62,72 Eur-a od dana 30.04.201 1. do isplate
na iznos od 65,04 Eur-a od dana 31.05.201 1. do isplate
na iznos od 65,65 Eur-a od dana 30.06.2011. do isplate
na iznos od 75,65 Eur-a od dana 31.07.2011 do isplate
na iznos od 66,33 Eur-a od dana 31.08.2011 do isplate
na iznos od 65,10 Eur-a od dana 30.09.201 1. do isplate
na iznos od 33,19 Eur-a od dana 31 .10.201 1. do isplate
na iznos od 33,18 Eur-a od dana 30.1 1.2011. do isplate
na iznos od 33,85 Eur-a od dana 31.12.2011. do isplate
na iznos od 34,28 Eur-a od dana 31.01.2012. do isplate
na iznos od 34,29 Eur-a od dana 29.02.2012. do isplate
na iznos od 34,03 Eur-a od dana 31.03.2012. do isplate
na iznos od 34,48 Eur-a od dana 31.10.2012, do isplate
na iznos od 34,37 Eur-a od dana 30.11.2012. do isplate
na iznos od 34,57 Eur-a od dana 31.12.2012. do isplate
na iznos od 34,05 Eur-a od dana 31.01.2013. do isplate
na iznos od 33,88 Eur-a od dana 28.02.2013. do isplate
na iznos od 34,46 Eur-a od dana 31.03.2013. do isplate
na iznos od 34,01 Eur-a od dana 30.04.2013. do isplate
na iznos od 33,77 Eur-a od dana 31.05.2013. do isplate
na iznos od 33,29 Eur-a od dana 30.06.2013. do isplate
na iznos od 33,68 Eur-a od dana 31.07.2013. do isplate
na iznos od 33,88 Eur-a od dana 31.08.2013. do isplate
na iznos od 34,20 Eur-a od dana 30.09.2013. do isplate
na iznos od 34,23 Eur-a od dana 31.10.2013. do isplate
na iznos od 34,42 Eur-a od dana 30.11.2013. do isplate
na iznos od 34,05 Eur-a od dana 31.12.2013. do isplate i to za razdoblje od 31. ožujka 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
II. Dužan je tuženik ADDIKO BANK d.d. OIB 14036333877 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe iz osnove razlike između protuvrijednosti CHF u kunama na dan 28. veljače 2008.g., te zatim obračunane i naplaćene tečajne razlike primjenom valutne klauzule u CHF po Ugovoru o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25. veljače 2008.g. zaključno s danom 30. rujna 2015.g., isplatiti tužiteljici ZC OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 12.478,69 EUR: a sa zakonskom zateznom kamatom kako slijedi;
na iznos od 5,04 Eur-a od dana 31.03.2008. do isplate
na iznos od 9,97 Eur-a od dana 30.09.2008. do isplate
na iznos od 26,06 Eur-a od dana 31.10.2008 do isplate
na iznos od 11 Eur-a od dana 30.11.2008. do isplate
na iznos od 45,04 Eur-a od dana 31.12.2008. do isplate
na iznos od 56,69 Eur-a od dana 31.01.2009. do isplate
na iznos od 66,29 Eur-a od dana 28.02.2009. do isplate
na iznos od 43,96 Eur-a od dana 31.03.2009, do isplate
na iznos od 45,60 Eur-a od dana 30.04.2009. do isplate
na iznos od 38,31 Eur-a od dana 31.05.2009. do isplate
na iznos od 41 Eur-a od dana 30.06.2009. do isplate
na iznos od 35,79 Eur-a od dana 31.07.2009 do isplate
na iznos od 40,47 Eur-a od dana 31.08.2009. do isplate
na iznos od 33,87 Eur-a od dana 30.09.2009. do isplate
na iznos od 37,11 Eur-a od dana 31.10.2009. do isplate
na iznos od 36,81 Eur-a od dana 30.11.2009 do isplate
na iznos od 49,12 Eur-a od dana 31.12.2009. do isplate
na iznos od 57,29 Eur-a od dana 31.01.2010. do isplate
na iznos od 54,28 Eur-a od dana 28.02.2010. do isplate
na iznos od 66,89 Eur-a od dana 31.03.2010. do isplate
na iznos od 69,90 Eur-a od dana 30.04.2010. do isplate
na iznos od 90,67 Eur-a od dana 31.05.2010. do isplate
na iznos od 106,29 Eur-a od dana 30.06.2010. do isplate
na iznos od 86,63 Eur-a od dana 31.07.2010. do isplate
na iznos od 136,19 Eur-a od dana 31.08.2010. do isplate
na iznos od 114,81 Eur-a od dana 30.09.2010. do isplate
na iznos od 117,94 Eur-a od dana 31.10.2010. do isplate
na iznos od 138,83 Eur-a od dana 30.1 1.2010. do isplate
na iznos od 171 Eur-a od dana 31.12.2010. do isplate
na iznos od 135,11 Eur-a od dana 31.01.2011. do isplate
na iznos od 146,04 Eur-a od dana 28.022011. do isplate
na iznos od 132,23 Eur-a od dana 31.03.2011. do isplate
na iznos od 160,13 Eur-a od dana 30.042011. do isplate
na iznos od 186,10 Eur-a od dana 31 .05.2011. do isplate
na iznos od 192,93 Eur-a od dana 30.062011 do isplate
na iznos od 304,82 Eur-a od dana 31.07.2011. do isplate
na iznos od 200,56 Eur-a od dana 31.082011 do isplate
na iznos od 186,72 Eur-a od dana 30.09.201 1 . do isplate
na iznos od 187,58 Eur-a od dana 31.10.2011. do isplate
na iznos od 187,41 Eur-a od dana 30.1 1.2011. do isplate
na iznos od 202,15 Eur-a od dana 31.12.2011. do isplate
na iznos od 211147 Eur-a od dana 31.01.2012. do isplate
na iznos od 211, 73 Eur-a od dana 29.022012. do isplate
na iznos od 205,98 Eur-a od dana 31.03.2012. do isplate
na iznos od 213,92 Eur-a od dana 31 .10.2012. do isplate
na iznos od 211,40 Eur-a od dana 30.11.2012. do isplate
na iznos od 215,97 Eur-a od dana 31.122012. do isplate
na iznos od 204,33 Eur-a od dana 31.01.2013. do isplate
na iznos od 200,68 Eur-a od dana 28.022013. do isplate
na iznos od 213,57 Eur-a od dana 31.03.2013. do isplate
na iznos od 203,45 Eur-a od dana 30.042013. do isplate
na iznos od 198,22 Eur-a od dana 31.05.2013. do isplate
na iznos od 186,29 Eur-a od dana 30.062013. do isplate
na iznos od 196,21 Eur-a od dana 31.07.2013. do isplate
na iznos od 200,52 Eur-a od dana 31.08.2013. do isplate
na iznos od 207,77 Eur-a od dana 30.092013. do isplate
na iznos od 208,40 Eur-a od dana 31.10.2013. do isplate
na iznos od 212,72 Eur-a od dana 30.112013. do isplate
na iznos od 204,47 Eur-a od dana 31.12.2013. do isplate
na iznos od 215,43 Eur-a od dana 31.012014. do isplate
na iznos od 21820 Eur-a od dana 28.02.2014. do isplate
na iznos od 215,74 Eur-a od dana 31.03.2014. do isplate
na iznos od 208,51 Eur-a od dana 30.04.2014 do isplate
na iznos od 210,34 Eur-a od dana 31.05.2014. do isplate
na iznos od 213,97 Eur-a od dana 30.06.2014. do isplate
na iznos od 220,65 Eur-a od dana 31.07.2014. do isplate
na iznos od 223,08 Eur-a od dana 31.082014. do isplate
na iznos od 221,17 Eur-a od dana 30.092014. do isplate
na iznos od 228,56 Eur-a od dana 31 .10.2014. do isplate
na iznos od 230,53 Eur-a od dana 30.112014. do isplate
na iznos od 231 ,23 Eur-a od dana 31.12.2014. do isplate
na iznos od 230,89 Eur-a od dana 31.012015 do isplate
na iznos od 230,89 Eur-a od dana 28.02.2015. do isplate
na iznos od 230,89 Eur-a od dana 31.03.2015. do isplate
na iznos od 230,89 Eur-a od dana 30.04.2015. do isplate
na iznos od 230,89 Eur-a od dana 31.05..2015. do isplate
na iznos od 230,89 Eur-a od dana 30.06.2015. do isplate
na iznos od 230,89 Eur-a od dana 31.07.2015. do isplate
na iznos od 230,89 Eur-a od dana 31.08.2015. do isplate
na iznos od 230,89 Eur-a od dana 30.09.2015. do isplate i to za razdoblje od 31. ožujka 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
i rješenje:
I. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju po osnovi potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita, u iznosu od 32,79 EUR.
II. Dužan je tuženik ADDIKO BANK d.d. OIB 14036333877 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju ZC OIB [osobni identifikacijski broj] troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 5.712,50 Eur, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
2. Protiv navedene presude i rješenja žalbu ulaže tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku u skladu sa žalbenim navodima tuženika uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku, podredno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Žalba tuženika je osnovana.
4. Ispitujući prvostupanjsku odluku i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a,međutim zbog pogrešnog pravnog pristupa sud je propustio potpuno i pravilno utvrditi činjenično stanje.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom preplaćenih iznosa u odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i u odnosu na preplaćene iznose zbog valutne klauzule u CHF i to kao posljedice ništetnih odredbi Ugovora o [broj kredita] od 25. veljače 2008. a kojim je ugovorena otplata kredita u CHF kao i promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci kreditora, ovdje prednika tuženika.
6. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika (njegova prednika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb), kao kreditora 25. veljače 2008. god., zaključen Ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a temeljem kojega je ugovora tuženik odobrio i plasirao tužitelju kredit u iznosu od 148.000,00 CHF (švicarski franak), s kamatnom stopom u visini od 5,25 % dekurzivno godišnje i s rokom vraćanja kredita od 24 godine.
7. Također nije sporno da su stranke 20. travnja 2012. sklopile Aneks broj 1 navedenog ugovora o kreditu te 01. siječnja 2016. god. Aneks uz predmetni ugovor kojim su stanje glavnice kredita u CHF denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u euro na dan 30. rujna 2015.
8. Međutim ovdje je sporno jesu li odredbe osnovnog Ugovora o kreditu a kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke i valutna klauzula u CHF ništetne odredbe a koje su prouzročile očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja kao potrošača odnosno sporno jest da li se o predmetnim odredbama pojedinačno pregovaralo između ugovornih strana.
9. Također ovdje je sporno da li je zaključenjem Aneksa broj 1 ugovora o kreditu od 20.travnja 2012. odnosno Aneksa 1. siječnja 2016., a kojim je izvršena konverzija u skladu sa ZID ZPK /15, prestala ranija obveza iz osnovnog Ugovora o kreditu od 25. veljače 2008. pa da iz tih razloga više niti ne postoji obveza iz osnovnog Ugovora o kreditu jer je Dodatkom Ugovora o kreditu preuređen pravni odnos stranaka i stoga više niti ne postoje odredbe u pogledu kojih tužitelj traži utvrđenje ništetnosti pa stoga niti obveza tužene naspram tužitelja za isplatom daljnjih iznosa.
10. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno se sud pozvao na spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i to odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presude Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015. a kojim je utvrđeno da je između ostalih i ovdje prednik tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03) odnosno Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12, 56/13 - dalje: ZZP/07) a koji je stupio na snagu 8. ožujka 2007. a koji je u primjeni u ovom konkretnom slučaju a s obzirom da je Ugovor o kreditu zaključen 25. veljače 2008.
11. Upravo u presudi Vrhovnog suda RH, posl. broj Revt-249/14 je zauzeto pravno shvaćanje da nije sporno da su odredbe u Ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne,ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u Ugovorima o kreditu koje su banke sklapale sa potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, pa stoga buduća kamatna stopa kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.
12. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva što znači da su u ugovoru o kreditu morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako,da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.
13. Također jednake su posljedice u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje CHF).
14. Naime odlukom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke među kojima je i prednik tuženika u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koje je vezana glavnica švicarski franak a što je potvrđeno i presudom Vrhovnog suda RH Rev-2221/18.
15. Dakle u ovom konkretnom predmetu govorimo o restitucijskom zahtjevu tužiteljice. kao potrošača stoga su ovdje u primjeni naprijed navedene odredbe ZZP/07.
16. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca dok je st. 3. iste odredbe propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca a st. 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
17. Prema tome ako se u postupku utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe čl. 96. ZZP/07 posljedica takve ugovorne odredbe je ništetnost a posljedice ništetnosti su propisane odredbama Zakona o obveznim odnosima i to čl. 322. kao i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.
18. Iz iskaza tužitelja, a kojeg sud prihvaća kao vjerodostojnog, suvislog i logičnog proizlazi da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu u valuti CHF jer su mu u banci rekli da je to povoljnije te je stoga prihvatio prijedlog banke zaključivši ugovor u CHF, da mu u banci nisu dali nikakve informacije o eventulanom povećanju kamatne stope u budućnosti a budući da je valuta CHF rasla odlučio je s tuženikom zaključiti Aneks ugovora o kreditu odnosno ugovor o konverziji a da iz iskaza djelatnika banke svjedoka EC proizlazi da se isti ne sjeća da je sudjelovao u sastavljanju konkretnog ugovora koji je tužitelj sklopio s bankom niti je sudjelovao u obradi kredita i nema saznanja koji službenik banke je sudjelovao u sastavljanju predmetnog ugovora.
19. Prvostupanjski sud je stoga provedenim dokaznim postupkom pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju sa ovdje tužiteljem kod podizanja kredita nije pojedinačno pregovaralo o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli pa iz toga jasno proizlazi da tužitelj nije niti mogao utjecati na bitne odredbe ugovora a niti su mu bile pojašnjene odredbe o promjenjivosti kamatne stope a niti rizici zaključivanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli za CHF a posebno u situaciji kada su upravo nuđeni korisnicima kredita kao najpovoljniji krediti u valuti CHF.
20. Prema tome ovdje je teret dokazivanja na tuženiku da predloži konkretne dokaze, a što je u ovom postupku izostalo, da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi a s obzirom da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i o promjeni tečaja za valutu CHF ništetne jer o njima banke uključujući ovdje i tuženika nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima prilikom zaključivanja takvih ugovora, a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku tu promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.
21. Stoga se uzimajući sve gore navedeno pravilno prvostupanjski sud smatra da u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a kojom je propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava a tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP- a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi koje je tužitelj ovlašten štititi.
22. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
23. Prema tome pravilnim tumačenjem navedenih odredbi i to čl. 96 kao i čl. 97 ZZP/07 u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO jasno proizlazi da iz posljedice ništenosti ugovorne odredbe proistječe subjektivno pravo potrošača na potpunu restituciju odnosno da mu tuženik kao kreditor u potpunosti vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i tako uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.
24. Stoga obveza potpune restitucije nije obveza koja bi proizlazila iz pravnog posla (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO-a) odnosno ugovora već iz nastalog izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO-a stoga zaključeni Aneks ugovora o konverziji ne dovodi do gubitka prava tužitelja kao potrošača da zatraži restitucijiskim zahtjevom preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih odredbi u pogledu valutne klauzule.
25. Dakle sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.
26. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od 25. veljače 2008. u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF kao i kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetne ugovorne odredbe stoga žalbeni prigovori tuženika u tom pravcu nisu osnovani.
27. Naime, pogrešno zaključuje tuženik da stranke zaključenjem Dodatka ugovora o kreditu a kojim je izvršena konverzija kredita u skladu sa prisilnom odredbom čl.19.c ZID ZPK/2015 su isplaćene sve razlike s naslova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na način da su iste iskorištene za ispunjenje obveze tužitelja prema Dodatku ugovora pa da stoga korisnici kredita nemaju pravni interes za postavljanje kondemnatornih zahtjeva koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja.
28. Nadalje, ovdje valja reći da odredbama ZID ZKP/15 zakonodavac nije jasno i nedvosmisleno propisao da bi potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili potpuno ili djelomično pravo na restituciju jer smisao tog zakona je konverzija a ne restitucija a iz odredbi ZID ZKP/ 15 se opravdano može zaključiti da je svrha njegovog donošenja zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF od vrlo nepredvidivog i oscilirajućeg odnosno rastućeg tečaja švicarskog franka pa su stoga mnogi potrošači i zaključili takve ugovore o konverziji ali time ne mogu biti stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na one potrošače koji takve anekse odnosno Dodatke nisu zaključili jer i jedni i drugi imaju pravo na potpunu restituciju i kod ostvarivanja svog subjektivnog prava na jednak položaj.
29. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice ništetnosti u ovom slučaju ništetnosti ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, stoga je prigovor zastare u cijelosti neosnovan i to kako u odnosu na glavnicu, tako i u odnosu na kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.
30. Naime, prema objedinjenom pravnom shvaćanju koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
31. Prema tome, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača i to u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu od odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu od odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.
32. Tužba u ovom konkretnom predmetu podnesena je 11. lipnja 2019. stoga je ista podnesena u okviru zastarnog roka od 5 godina a koji rok počinje teći od pravomoćnosti navedenih odluka Visokog trgovačkog suda RH stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu u cijelosti neosnovani.
33. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud zaključio u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a a u vezi s čl. 1115. ZOO-a da tuženik prilikom vraćanja stečenog na temelju ništetne odredbe je u obvezi vratiti zatezne kamate od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa jer je tuženikovo postupanje bilo nepošteno kada je ugovaranjem promjenjivosti kamatne stope i ugovaranja valutne klauzule propustio upoznati tužitelja s jasnim parametrima koje je primjenjivao pa je stoga tuženik nepošteni stjecatelj pa kamata teče od dana stjecanja.
34. Žalbeni prigovor tuženika kojim ističe da je sud propustio odlučiti o preinaci tužbe a do koje je došlo u podnesku tužitelja 18. ožujka 2025. a kojoj se tuženik protivio, nije osnovan.
35. Ovdje je točno da je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja uskladio tužbeni zahtjev na način da je isti povećao pa bi se stoga u smislu odredbe čl. 190. st. 1 ZPP-a radilo o preinaci tužbe.
36. Međutim, ovdje valja navesti da prema zaključku koji je usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, Su-IV-162/21 je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stoga već samim time što je sud odlučio o tužbenom zahtjevu a kako je isti postavljen u podnesku od 18. ožujka 2025. ukazuje da je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva.
37. Slijedom navedenog žalbeni navodi tuženika proizlaze iz pogrešnog pravnog pristupa u tumačenju kako materijalnog prava tako i važeće sudske prakse i relevantnih pravnih izvora u ovom konkretnom predmetu.
38. Prvostupanjski sud je kao prethodno pitanje izveo pravilne pravne zaključke u pogledu ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu a iz čega proizlazi pravo tužitelja na potpunu restituciju, međutim u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev za isplatom valjalo je ukinutu pobijanu presudu jer je sud zbog pogrešnog pravnog pristupa pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.
39. Naime, ovdje nije sporno da je provedena konverzija te je tužitelju provedenom konverzijom priznata pretplata na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 4.331,52 EUR a što sud nije uopće uzeo u obzir kada je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja a na što osnovano ukazuje tuženik u žalbenim navodima.
40. Prvostupanjski sud je proveo financijsko vještačenje po vještaku financijske struke Marijanu Joviću koji je u svom nalazu izračunao iznos pretplate s osnove ugovorene promjenjive kamatne stope u visini od 3.431,84 EUR kao i iznos pretplate s osnova valutne klauzule u CHF u iznosu od 12.478,69 EUR što ukupno iznosi 15.910,53 EUR.
41. Naime, ovdje je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je ovdje odlučno za pravilno rješenje ovog spora uzeti u obzir efekt konverzije koji će se koristiti za namirenje budućih obroka na temelju sporazuma o konverziji.
42. Ovdje valja reći da postojanje preplate koja će se koristiti za namirenje budućih anuiteta a kako je to ugovoreno na temelju sporazuma o konverziji predstavlja iznos koji nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenu nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu od 25. veljače 2008. već se radi o matematičkom izračunu odnosno preračunavanju (konverzije) kredita iz jedne valute (CHF) u drugu valutu (EUR) na točno određeni dan u sklopu kojeg zbroj različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno dovodi do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).
43. Međutim iznos preplate koji bi bio utvrđen kao posljedica konverzije ne može se zanemariti kod utvrđivanja iznosa preplate na koju tužitelj kao potrošač ima pravo i koji je posljedica restitucije jer bi takvim postupanjem potrošač stekao isti novčani iznos dva puta i to prvi puta kroz potpunu restituciju a drugi puta kao posljedicu konverzije kojom su umanjeni budući anuiteti konvertiranog ugovora o kreditu a što bi značilo kumulaciju a na što tužitelj nema pravo i na što ukazuje odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1096/2022-2 od 8.studenog 2022.).
44. Prema tome, kako činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno jer sud nije uzeo u obzir efekt konverzije valjalo je ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje kao i posljedično ukinuti i rješenje jer će sud u pogledu prigovora prijeboja moći odlučiti nakon donošenja meritorne odluke o glavnom zahtjevu te će o troškovima parničnog postupka odlučiti ponovno prema konačnom uspjehu stranaka u ovom sporu stoga žalbeni prigovori tuženika na odluku o troškovima parničnog postupka nisu odlučni u ovom žalbenom postupku.
45. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 370. i čl. 380. t. 2. i 3. ZPP-a valjalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.
46. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP-a).
U Zagrebu 17. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Sanja Joka Umićević
