Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-128/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Gordane Držaić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, Držićeva 6b, protiv tuženice Hrvatska poštanska banka Zagreb d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupana po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, Ribnjak 40, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5926/2024-14 od 23. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5926/2024-14 od 23. rujna 2025. u točkama I. i III. izreke te u točki V. izreke za iznos od 599,54 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 23. rujna 2025. pa do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5926/2024-14 od 23. rujna 2025. u točki V. izreke u dijelu kojim je tuženici naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 500,00 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 500,00 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 23. rujna 2025. pa do isplate.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda pod točkom I. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 5. studenoga 2007. zaključenog između prednika tuženice Volksbank d.d. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita kojom je ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, dakle dio točke 11.2. Ugovora kojim je ugovoreno“sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora“, pod točkom II. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog u toč. I. izreke kao neosnovan, pod točkom III. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 429,63 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 27. travnja 2011. pa do isplate, pod točkom IV. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva radi isplate zateznih kamata na iznos od 429,63 EUR-a za razdoblje od 26. travnja 2011. do 27. travnja 2011., pod točkom V. izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.099,54 EUR- a sa zateznim kamatama tekućim od 23. rujna 2025., pa do isplate te je pod točkom VI. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 375,00 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 23. rujna 2025. pa do isplate.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu protiv točaka I., III. i V. izreke je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Zatražila je trošak žalbe specificiran u žalbi.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice je neosnovana u odnosu na glavnu stvar, a djelomično je osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Predmet spora je u žalbenoj fazi postupka je zahtjev za utvrđenjem ništetnom odredbe čl. 11.2 ugovora o kreditu broj 212092 od 5. studenoga 2007. zaključenog između prednika tuženice, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita u dijelu kojim je ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora i isplatu uslijed ništetnosti navedene ugovorne odredbe.

6. Prvostupanjska presuda sastavljena je u smislu odredbe čl. 338. ZPP i sadrži jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama koji razlozi su u suglasnosti sa stanjem spisa te se u svemu može ispitati njezina pravilnost i zakonitost pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno ukazuje žalba tuženice.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

8. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženice sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP).

9. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da su tužitelj i prednik tuženice Volksbank d.d. 5. studenoga 2007. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 24.996,07 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF na dan korištenja kredita. Nije sporno da je tuženica 26. travnja 2007. naplatila tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 3.237,01 kn /429/63 EUR.[1] Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

10. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tuženica sastavila predmetni ugovor prema unaprijed formuliranom ugovoru, da su stranke čl. 11.2. ugovorile naknadu za prijevremenu otplatu kredita koju je banka ovlaštena zaračunati sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadi troškova. Nadalje je utvrđeno da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da su one formulirane na standardnom ugovoru od strane tuženice kao trgovca, da na njihov sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, da tužitelj nije bio na transparentan način informiran o uvjetima pod kojima može doći do prijevremene otplate kredita, nije mu bilo objašnjeno na što se ta naknada konkretno odnosi, niti su bili navedeni parametri o visini te naknade.

11. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je odredba čl. 11.2. Ugovora o kreditu koje se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita nepoštena u smislu odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/07), a time i ništetna u smislu čl. 102. st. 1. istog Zakona, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je prihvatio tužbeni zahtjev temeljem odredbi čl. 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) i obvezao tuženicu na vrati tužitelju iznos koji mu je on platio na temelju tih ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove (čl. 1111. i 1115. ZOO) sa zateznim kamatama tekućim od izvršenog plaćanja do isplate.

12. Žalbenim navodima tuženice nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostupanjskog suda, koji u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

13. Tuženica neosnovano žalbom osporava pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude uz tvrdnju da tužitelj niti jednim dokazom nije potkrijepio svoje tvrdnje da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj dokazao da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj on nije mogao utjecati, niti sama činjenica da se radi o tipskom ugovoru ukazuje na nepostojanje pojedinačnog pregovaranja.

14. U smislu odredbe čl. 96. ZZP/07 na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a što tuženica nije dokazala.

15. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženica nije dokazala. Naime, smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženica mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

16. Bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude je i ukazivanje tuženice da nije koristila nepoštenu poslovnu praksu. Naime, sud prvog stupnja nije tužbeni zahtjev prihvatio iz razloga što je tuženica koristila nepoštenu poslovnu praksu, već stoga što je sporna ugovorna odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita nepoštena i posljedično tome ništetna.

17. Neosnovano je i ukazivanje tuženice da je sud prvog stupnja neosnovano utvrdio da je naknadu za prijevremenu otplatu kredita ništetnom iz razloga što je prijevremenom otplatom kredita tuženiku nastala šteta. Naime, prouzročenje štete predstavlja izvanugovorni odnos, dakle obvezni odnos koji svoju pravnu osnovu nema u ugovoru. U konkretnom slučaju, tuženica je spornu naknadu naplatila ne zato što joj je prouzročena šteta, već stoga što je plaćanje takve naknade ugovoreno čl. 11.2. Ugovora o kreditu. Dakle, pravna osnova naplate ta naknade nije izvanugovorni odnos prouzročenja štete, već obvezni odnos koji svoju pravnu osnovu ima u ugovoru odnosno ugovornoj odredbi.

18. Osim toga, potrebno je i navesti i da tuženica tijekom postupka nije dokazala koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa se stoga opravdano može zaključiti da naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženica trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata. Međutim, takvo postupanje protivno je kogentnoj odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO koja propisuje da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo da bude vraćen.

19. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz te odredbe ugovora proizlaze, a o kojoj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

20. Na žalbene navode tuženice da su sporne odredbe ugovora o kreditu bile jasno istaknute i razumljive, valja odgovoriti da se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, a iz navoda i dokaza koje je tuženica predložila ne proizlazi da je takve informacije dala tužitelju prije sklapanja ugovora.

21. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

22. Kako je tuženica sastavila predmetni Ugovor o kreditu i isključivo je ona predložila prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženica nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekla na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

23. Prvostupanjski sud pravilno je ocijenio da prigovor zastare nije osnovan, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer je riječ o pravnom poslu (odnosno dijelu pravnog posla - ugovora) koji nije pravno valjan od početka (ex tunc). Prema objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 47/2020 koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., u slučaju restitucijskih zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništentog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, isto počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ustanovljena tek u ovom postupku, zastarni rok iz čl. 225. ZOO počinje teći tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude, pa je suprotno žalbenim navodima tuženice materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

24. Odluka o troškovima postupka pravilno je donesena pozivom na odredbu čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP, jer tužitelj nije uspio u sporu samo u razmjerno neznatnom dijelu radi čega nisu nastali posebni troškovi, pa mu je tuženica dužna naknaditi troškove parničnog postupka.

25. Osnovani su žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora.

26. Tužiteljica je u tužbi vrijednost predmeta spora naznačila iznosom od 1.756,86 EUR-a (1.327,00 EUR-a za deklaratorni zahtjev pod točkom I. izreke i 429,63 EUR-a za isplatu pod točkom II. izreke).

27. Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.

28. Vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, pa osnovano u žalbi tuženica navodi da je trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku trebalo odrediti prema navedenoj vrijednosti predmeta spora.

29. Tužbeni zahtjev odnosi se na isplatu iznosa 429,63EUR-a, pa odvjetniku pripada nagrada za zastupanje po Tbr. 7./1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 i 107/25 – dalje u tekstu: Tarifa) u visini od 50 bodova.

30. Opravdani troškovi zastupanja prema vrijednosti predmeta spora primjenom Tbr. 7./1., 8./1. i 9./1. Tarife i to za sastav tužbe, podneska od 13. studenoga 2024. i zastupanja na ročištima održanim 9. travnja i 9. rujna 2025. iznose 50 bodova po radnji, pa računajući vrijednost boda iznosom od 2,00 EUR-a i pripadajući PDV troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku iznose 500,00 EUR-a kojem iznosu treba pribrojiti trošak plaćene pristojbe na tužbu u iznosu 33,18 EUR-a i presudu u iznosu od 66,36 EUR-a tako da ukupno opravdani troškovi tužitelja iznose 599,54 EUR-a, pa kako je prvostupanjski sud tužitelju dosudio trošak postupka u iznosu od 1.099,54 EUR-a valjalo odluku o troškovima postupka potvrditi za iznos od 599,54 EUR-a te preinačiti za iznos od 500,00 EUR-a te u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

31. Obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP u odnosu na glavnu stvar te temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP u odnosu na sporednu tražbinu s osnove troškova postupka..

32. Tuženici nije dosuđen trošak žalbe, jer je sa žalbom uspjela samo djelomično u odnosu na sporednu tražbinu s osnova troškova postupka.

33. Slijedom izloženoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

34. Nepobijani dio presude pod točkama II., IV. i VI. izreke nije preispitivan (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 17. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Jadranka Travaš