REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-917/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Valentina Vižintin, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Ilić i Soča Fruk Morina u Rijeci, Jadranski trg 4/II, protiv tuženika OVB Allfinanz Croatia d.o.o. Zagreb, Ulica Nikole Badovinca 25, OIB: 79130948331, kojeg zastupa punomoćnik Dražen Lončar, odvjetnik u Zagrebu, Trg Antuna, Ivana i Vladimira Mažuranića 7, radi utvrđenja, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž R-96/2025-2 od 9. listopada 2025. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 1028/2023-29 od 10. srpnja 2025., u sjednici održanoj 17. ožujka 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljice se odbija u odnosu na postavljena pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog tužiteljice za dopuštenje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž R-96/2025-2 od 9. listopada 2025. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1028/2023-29 od 10. srpnja 2025., te postavila sljedeća pravna pitanja:
„1. Može li se isključiti primjena odredbe članka 10. stavka 2. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023) koja glasi:
„Ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji, s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca, ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno.“
samim navođenjem u takvom ugovoru da se istim ne zasniva radni odnos iako s obzirom na stvarnu narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca, taj odnos ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos?
2. Je li za primjenu odredbe članka 10. stavak 2. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023) mjerodavno ono što je u ugovoru navedeno ili stvarni karakter posla koji se obavlja temeljem takvog ugovora?
3. Treba li sud kod procjene pitanja i primjene članka 10. stavak 2. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023) ispitivati i procjenjivati stvarnu narav posla koji se odvija među strankama ili je dovoljno procjenjivati samo sadržaj onoga što je navedeno u ugovoru?
4. U konkurenciji odredbe članka 10. stavak 2. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023) i odredbe članka 249. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) primjeni koje odredbe treba dati prednost?
5. Može li se smatrati radnikom osoba koja je sklopila ugovor o povremenom obavljanju poslova u kojem je navedeno da se tim ugovorom ne zasniva radni odnos, ako po karakteru poslova koje izvršava obavlja usluge za i pod vodstvom druge osobe, za takav rad dobiva naknadu i riječ je o učinkovitim i istinskim ekonomskim aktivnostima za koje se dobiva uputa?“.
2. U odgovoru na prijedlog tuženik osporava navode tužiteljice te predlaže prijedlog odbiti.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije nije osnovan i nije dopušten.
4. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. i čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. - dalje: ZPP) vijeće revizijskog suda je ocijenilo da su ovako postavljena pitanja preopćenita te od odgovora na navedena pitanja ne ovisi ishod ovog spora.
4.1. Ovako postavljenim pitanjima tužiteljica zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje, što samo po sebi nije dopušten razlog za dopuštenje revizije (u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a), pa se u okviru takvih pitanja prijedlog ne može razmatrati. Naime, takva pitanja nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom revizije, pa tako ni nemaju važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Osim što je doseg takvih pitanja ograničen samo na važnost za ovaj, konkretni slučaj, ovise o okolnostima svakog (tj. konkretnog) slučaja.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je u (prikrivenom) radnom odnosu kod tuženika od 1. listopada 2010., na radnom mjestu voditelja ureda u [adresa] te za prijavom tužiteljice na sva obvezna osiguranja iz radnog odnosa s učinkom od 1. listopada 2010. i priznanjem svih prava iz radnog odnosa.
5.1. Sudovi su odbili tužbeni zahtjev uz obrazloženje da su u skladu s čl. 249. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) stranke slobodnom voljom ovlaštene odrediti pravni karakter zaključenog ugovora i ovlaštenja koja iz njega proizlaze. U konkretnom slučaju stranke su izričito ugovorile da ne ugovaraju radni odnos u smislu čl. 10. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 – dalje: ZR), već izvedbu određenog dijela za određenu ugovorenu naknadu. Stoga sudovi zaključuju da se ne može presudom intervenirati i odrediti drugačije ugovorne odredbe jer bi time došlo do ograničavanja slobode jedne od stranka i nametanja obveze suprotno slobodnoj volji izraženoj u sklopljenim ugovorima. Nadalje se obrazlaže da je tužiteljica ugovorene poslove obavljala kao samostalni poduzetnik, da je od 1. listopada 2011. do 28. veljače 2019. bila samostalni obveznik plaćanja doprinosa i poreza na dohodak po osnovi obavljanja povremene samostalne djelatnosti te da između parničnih stranaka stoga nije ugovoren radni odnos u smislu čl. 10. ZR, već su sklapani ugovori za obavljanje povremenih poslova za ugovorenu naknadu.
6. Slijedom iznesenog, a budući da je ocijenjeno da postavljena pravna pitanja nisu važna pravna pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP, prijedlog za dopuštenje revizije je odbijen u odnosu na postavljena pitanja na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP.
7. Tužiteljica se u prijedlogu za dopuštenje revizije, izražavajući svoje neslaganje sa nižestupanjskim odlukama, poziva i na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" , broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: EKLJP), pozivajući se na arbitrarnost u odlučivanju.
7.1. Ovaj sud smatra da nisu ispunjene niti pretpostavke predviđene u odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP za dopuštenost revizije, jer vjerojatnost teških postupovnih ili materijalnopravnih povreda u postupku nije učinjena vjerojatnima, te ovaj sud smatra da su u svojim presudama nižestupanjski sudovi odgovorili na sve odlučujuće navode tužiteljice. Njihove odluke su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužiteljica nije imala pravično suđenje te je prijedlog za dopuštenje revizije u tom dijelu odbačen na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP te je riješeno kao u točki II. izreke ove odluke.
Zagreb, 17. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Jadranko Jug
