Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-224/2025-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Vidjak kao predsjednice vijeća te Siniše Pleše i Jasne Smiljanić kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog ED, zbog kaznenog djela protiv imovine – teška krađa u pokušaju - iz članka 229. stavka 1. točka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - u daljnjem tekstu: KZ/11) u svezi članka 228. stavka 1. KZ/11 i članka 34. KZ/11, odlučujući o žalbi koju je protiv presude Općinskog suda u Virovitici broj K-108/2024-13 od 27. studenog 2024. podnio optuženi ED, u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026., u prisutnosti branitelja optuženika, odvjetnika Zorana Vukelića
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba optuženog ED kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinski sud u Virovitici proglasio je krivim optuženog ED zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine – teška krađa u pokušaju - iz članka 229. stavka 1. točka 1. KZ/11 u svezi članka 228. stavka 1. KZ/11 i članka 34. KZ/11, činjenično pobliže opisanog u izreci presude. Na temelju članka 229. stavka 1. KZ/11 optuženi ED osuđen je na kazni zatvora u trajanju 1 (jedne) godine te mu je na temelju članka 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda na način da kazna zatvora na koju je osuđen neće biti izvršena ako optuženik u roku 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.
1.1. Na temelju članka 54. KZ/11 u slučaju opoziva uvjetne osude optuženom ED će biti u kaznu zatvora na koju je osuđen uračunato vrijeme uhićenja od 4. svibnja 2016. do 6. svibnja 2016.
1.2. Na temelju članka 148. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. - dalje u tekstu: ZKP) optuženi ED je obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 1. i 2. točka 6. ZKP u paušalnoj svoti 150,00 (sto pedeset) eura, u roku 8 dana od dana pravomoćnosti presude.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženi ED po branitelju Zoranu Vukeliću, odvjetniku iz Bjelovara, a žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i optuženika oslobodi od optužbe, podredno predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
2.1. Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.
2.2. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu koji smatra da je žalba optuženika neosnovana.
2.3. O sjednici vijeća, na temelju članka 475. stavka 1. ZKP, na njihov zahtjev, izvješteni su optuženi ED, njegov branitelj odvjetnik Zoran Vukelić te državni odvjetnik. Na sjednicu nije pristupio, uredno obaviješten, državni odvjetnik te optuženik, dok je pristupio branitelj optuženika odvjetnik Zoran Vukelić koji je na sjednici iznio razloge žalbe.
3. Žalba optuženog ED nije osnovana.
4. Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupak iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP navodeći da se presuda ne može ispitati jer nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. Navedenu žalbenu osnovu optuženik obrazlaže na način da analizira provedeni dokazni postupak i to iskaze ispitanih svjedoka navodeći zaključno da nije dokazano da bi počinio inkriminirano mu kazneno djelo. Iz navedenog proizlazi da se optuženik u stvari žali samo iz žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Optuženik u žalbi ističe da niti iz jednog materijalnog dokaza ne proizlazi da je (su)počinitelj inkriminiranog kaznenog djela. Smatra da nije mogao biti proglašen krivim samo na temelju iskaza svjedoka E, M, MD i SD koji su iskazivali o razlozima dolaska ĆD u njihovu kuću, te također ističe da iz iskaza počinitelja navedenog kaznenog djela, u ovom postupak svjedoka, JD ne proizlazi da je on (optuženik) s njim sudjelovao u počinjenju predmetnog kaznenog djela. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je iznio jasne i potpune razloge za svoja utvrđenja na temelju kojih je izveo pravilan zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika. Optuženik ispušta iz vida sve dokaze u svojoj ukupnosti, a kada se isti analiziraju u međusobnoj povezanosti, kako je to pravilno učinio prvostupanjski sud, proizlazi zaključak da je počinio inkriminirano mu kazneno djelo. Naime, iz iskaza, u ovom postupku, svjedoka JD proizlazi da je inkriminirano kazneno djelo počinio s još jednom osobom, ali ističe da se ne sjeća tko je to bio. Iz iskaza navedenog svjedoka te iskaza optuženika proizlazi da se poznaju oko osam godina, da su bili u prijateljskim odnosima i da su inkriminirane večeri bili na rođendanu TD. Iz iskaza E, SD, M i MD proizlazi da je nakon počinjenog kaznenog djela u njihovu kuću došao ĆD, otac AD, u to vrijeme djevojke optuženika te im je, u bitnome, rekao da je optuženik priveden od strane policije i molio ih je da optuženika ne prijavljuju jer njegova kćer jako plače, sva je izvan sebe i govori da će se ubiti. Svjedok ĆD ne osporava da je bio u kući obitelji MD, ali osporava da je od njih tražio bilo što u vezi optuženika. Iz iskaza SD proizlazi da je inkriminiranog dana, 30. travnja 2016., došla kući oko 03.00 sati uočila je otvorena jedna vrata i čula je škripanje guma kada je izlazila iz automobila. Ujutro je na snimkama kamera video nadzora vidjela dva maskirana počinitelja kaznenog djela, a s obzirom da od ranije poznaje optuženika prepoznala ga je na snimkama po građi tijela i po hodu, dok je njezin brat M prepoznao JD. Navedena svjedokinja ističe da su sumnjali da će se dogoditi provala u njihovu kuću jer se optuženik raspitivao kada idu na skijanje, a kada na more. Iz iskaza AD, sada ED, proizlazi da je 29. travnja 2016. bila sa optuženikom do popodnevnih sati, a onda ponovno od 30. travnja 2016. od oko 04.00 sati kada je kratko došla na rođendan TD sa kojeg je otišla zajedno sa optuženikom. Prema tome imajući na umu sve ovako izvedene dokaze u svom zbiru, prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je izveo pravilan zaključak da je optuženik zajedno sa JD počinio inkriminirano kazneno djelo. Nije sporno da su dvije osobe sudjelovale u počinjenu predmetnog kaznenog djela, zatim također nije sporno da se optuženik i JD poznaju i da su i inkriminiranog dana bili zajedno. Iz iskaza SD proizlazi da optuženika od ranije poznaje i da ga je po građi tijela i hodu prepoznala na snimkama video nadzora. Također treba imati na umu da iz iskaza svih članova obitelji SD proizlazi da je nakon privođenja optuženika od strane policije kod njih bio otac AD, u to vrijeme djevojke optuženika i tražio ih je da ga ne prijavljuju. Treba istaknuti da iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da bi bilo tko od obitelji SD imao razlog neosnovano teretiti optuženika te neosnovano iskazivati od sadržaju razgovora sa ĆD. Okolnost koju ističe optuženik u žalbi da iskazi članova obitelji SD nisu vjerodostojni kada svjedoče o sadržaju razgovora sa ĆD jer oni nisu mogli utjecati na daljnji tijek postupka protiv optuženika jer je već bio priveden od strane službenika policije ne upućuje na to da su njihovi iskazi nevjerodostojni jer oni ne moraju znati pravnu proceduru, a ako je i znaju za optuženika je od značaja kako će oni iskazivati ako ga je neko prepoznao na snimkama video nadzora. Iz iskaza AD proizlazi da nije bila cijelo vrijeme sa optuženikom i da je očito optuženik imao vremena počiniti ovo kazneno djelo. Kada se analizira iskaz ĆD jasno proizlazi da je imao razloga od oštećenika tražiti da optuženika ne prijavljuju jedino ako je znao da je počinitelj navedenog kaznenog djela. Kada se svi provedeni dokazi ovako analiziraju onda je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik počinitelj inkriminiranog kaznenog djela iz članka 229. stavka 1. točka 1. KZ/11 u svezi članka 228. stavka 1. KZ/11 i članka 34. KZ/11 za koje je i proglašen krivim, pa pravilno nije niti prihvaćen dokazni prijedlog za provođenje biometrijskog vještačenja jer je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je iskaze ispitanih svjedoka, oštećenika te optuženika detaljno analizirao i pravilno ih je ocijenio kako same za sebe tako i međusobnoj povezanosti te u svezi sa drugim provedenim dokazima i dao je pravilnu ocjenu svih izvedenih dokaza na temelju kojih je ispravno analizirao i utvrdio činjenično stanje. Navedena utvrđenja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, slijedom čega žalba optuženika u tom dijelu nije osnovana.
4.1. Optuženik kao žalbenu osnovu ističe i da se želi zbog odluke o kazni, međutim, sadržajno ne obrazlaže zašto mjera i vrsta kazne nisu adekvatne njegovoj kaznenoj odgovornosti za navedeno kazneno djelo. Imajući na umu da je optuženik otac dvoje maloljetne djece što mu je cijenjeno kao olakotno, dok mu je kao otegotno cijenjeno da je višestruko osuđivan, između ostalog i zbog istih i istovrsnih kaznenih djela, onda ovaj drugostupanjski sud smatra da će se izrečenom uvjetnom osudom i to kaznom zatvora u trajanju 1 (jedne) godine s rokom provjeravanja u trajanju 3 (tri) godine, a kako je to optuženik osuđen po prvostupanjskom sudu, u cijelosti postići svrha kažnjavanja i tom kaznom će se ispuniti svi zahtjevi specijalne i generalne prevencije, odnosno ta kazna će u dovoljnoj mjeri utjecati kako na optuženika tako i na sve druge da shvate štetnost i pogibeljnost činjenja kaznenih djela. Slijedom navedenog žalba optuženika niti u tom dijelu nije osnovana.
5. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija (članak 476. stavak 1. ZKP u svezi članka 467. ZKP).
6. Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkama 1. i 2. ZKP, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
7. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 482. ZKP odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 17. ožujka 2026.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Lidija Vidjak
