- 1 -              Poslovni broj: Usž-3770/2022-2

Poslovni broj: Usž-3770/22-2

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja ovoga suda Snježane Horvat-Paliska, predsjednice vijeća, Gordane Marušić-Babić i Radmile Bolanča Vuković, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Tatjane Ilić kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja V. B. iz S. B., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Z., radi naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-527/2022-6 od 22. kolovoza 2022. na sjednici vijeća održanoj 10. siječnja 2024.

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku poslovni broj: UsI-527/2022-6 od 22. kolovoza 2022.

Obrazloženje

1.              Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, klasa: UP/II-502-04/22-01/42, urbroj: 338-01-06-05-22-02 od 16. ožujka 2022.

2.              Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda O.,  Područne službe S. B. klasa: UP/I-502-04/22-01/06, urbroj: 338-12-02-22-03 od 10. veljače 2022., kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu naknade plaće zbog privremene nesposobnosti za rad u razdoblju od 1. prosinca 2021. do 31. prosinca 2021. (točka I izreke) i u razdoblju od 1. siječnja 2022. do 31. siječnja 2022. (točka II izreke) na temelju članka 50. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj 80/13., 137/13. i 98/19., - dalje: Zakon).

3.              Tužitelj je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da sud nije postupio po članku 38. stavku 1. i članku 7. stavku 1. točki 6. Zakona, iako ih je naveo u presudi, već je u cijelosti poklonio vjeru tuženiku. Navodi da prve tri točke obrazloženja presude nisu sporne, jer opisuju pravo činjenično stanje, dok su ostale točke suprotne pravnim propisima. Ističe da nije sporno da ima više od 65 godina života i 15 godina radnog staža, da je obveznik plaćanja doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, PDV-a i poreza na dohodak te da za vrijeme privremene nesposobnosti za rad (bolovanja) nije ostvarivao nikakav prihod, te nema sredstava na računu, što je dokazao izvodom iz banke. Smatra nemogućim, u pravnoj državi, da kao osoba koja je uredno plaćala doprinose punih 54 godine i poslodavac koji je bio privremeno nesposoban za rad od 1. prosinca 2021. do 31. siječnja 2022. i bez prihoda nema pravo na isplatu naknade plaće na teret Zavoda za zdravstveno osiguranje. Smatra da zaposlenici – poslodavci fizičke osobe s registriranom djelatnošću imaju jednako pravo na naknadu za vrijeme privremene nesposobnosti za rad kao i zaposlenici kojima je poslodavac tvrtka, te da je jedina razlika u obvezniku isplate (poslodavac ili Zavod). Navodi da se u njegovom slučaju naknada treba isplatiti na teret državnog proračuna, te smatra da se članak 50. Zakona ne odnosi na poslodavca – fizičku osobu s registriranom djelatnošću. Ističe da je on fizička osoba ali ujedno i poslodavac, koji si ne može isplatiti naknadu plaće kada ne ostvaruje prihode. Ponavlja da je prvostupanjski sud kod donošenja odluke zanemario članke Zakona koji upućuju na njegovo pravo (članak 38.,  članak 7. i članak 41.). Ističe da mu je povrijeđeno ustavno pravo na jednakost pred zakonom i da ga pobijana presudu diskriminira kao poslodavca koji samostalno obavlja registriranu djelatnost u odnosu na poslodavce državne i privatne tvrtke, javne ustanove i slično, jer kod tih poslodavaca, neovisno o privremeno nesposobnom djelatniku, drugi djelatnici rade i ostvaruju prihod. Smatra da je dokazao osnovanost tužbe, te predlaže da ovaj Sud prvostupanjsku presudu preinači na način da tužbeni zahtjev usvoji i poništi osporeno rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje Područnog ureda u S. B. od 10. veljače 2022., odnosno podredno da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4.               Tuženik nije dostavio sudu odgovor na žalbu tužitelja.

5.               Žalba nije osnovana.

6.               Ispitujući pobijanu presudu sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14, 94/16., 29/17 i 110/21. – dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda žalbom pobija niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

7.               Suprotno navodima tužitelja prvostupanjski je sud potpuno razmotrio sva pravna i činjenična pitanja koja su u smislu mjerodavnih propisa iz zdravstvenog osiguranja relevantna za rješavanje o zahtjevu tužitelja za povrat isplaćene naknade plaće tijekom privremene nesposobnosti za rad u razdoblju od 1. prosinca 2021. do 31. prosinca 2021. i od 1. siječnja 2022. do 31. siječnja 2022. U obrazloženju presude sud je iznio odlučne činjenice i citirao odredbe Zakona koje se primjenjuju za rješavanje predmetne upravne stvari odnosno koje su mjerodavne u konkretnom slučaju, te je dao argumentirane i dostatne razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva. Pri tome je sud odgovorio na sve navode tužbe i dao potpune i na zakonu utemeljene razloge za ocjenu prigovora tužitelja neosnovanim, uključujući i prigovor odnosno pozivanje tužitelja na članak 41. stavak 6. Zakona, koja odredba, s obzirom na nesporno utvrđene činjenice, nije primjenjiva u konkretnom slučaju.

8.               Kako nije sporno da je tužitelj 18. srpnja 2015. navršio 65 godina života (rođen 18. srpnja 1950.), pravilno je utvrđeno da sukladno članku 50. Zakona ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad u traženom razdoblju na teret sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Naime, prema navedenoj odredbi osiguranik koji je navršio 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža osiguranja na temelju nesamostalnog ili samostalnog rada nema pravo na naknadu plaće na teret sredstava obveznog zdravstvenog osiguranja za vrijeme privremene nesposobnosti, već na teret sredstava poslodavca, odnosno na teret sredstava osiguranika obveznika uplate doprinosa.

9.               Citiranom odredbom Zakona zapreka za ostvarivanje predmetnog prava propisana je neovisno o radnopravnom statusu, te se odnosi i na osobe koje su obvezno osigurane i stekle status osiguranika kao osobe u radnom odnosu kod pravne ili fizičke osobe sa sjedištem u Republici Hrvatskoj (na temelju nesamostalnog rada) kao i na osobe koje na području Republike Hrvatske između ostalog, obavljaju gospodarsku djelatnost obrta i s obrtom izjednačenih djelatnosti (na temelju samostalnog rada), stoga činjenica što je tužitelj obvezno osiguran na zdravstveno osiguranje kao osoba iz članka 7. stavka 1. točke 6. Zakona koja obavlja gospodarsku djelatnost obrta, te je sam sebi poslodavac i ujedno obveznik uplate doprinosa, nije od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari.

10.               S obzirom na izričitu i nesumnjivu odredbu članka 50. Zakona, tužitelj neosnovano smatra da je sud odlučujući o zakonitosti osporenog rješenja materijalno pravo trebao primijeniti na način da sa citiranom odredbom poveže i odredbe članka 38. i 41. Zakona, kojima je uređeno pravo na naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti odnosno spriječenosti za rad radi korištenja zdravstvene zaštite i drugih okolnosti. I prema shvaćanju ovoga Suda odredba članka 41. stavka 6. Zakona, na koju se tužitelj poziva, primjenjuje se samo na osiguranike Zavoda koji predmetno pravo na naknadu mogu ostvariti na teret sredstava Zavoda, a što kao osnovni uvjet podrazumijeva da osiguranici nisu navršili 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža osiguranja, kako to pravilno navodi tuženik u obrazloženju osporenog rješenja.

11.               Slijedom iznesenog, navodi žalbe glede pogrešne primjene materijalnog prava, kao i povrede ustavnog prava na jednakost odnosno prigovor diskriminacije, nisu osnovani. Osporeno rješenje pravilno je ocjenjeno zakonitim, jer je doneseno na temelju nesporno utvrđenog činjeničnog stanja na koje su pravilno primijenjene mjerodavne odredbe Zakona, te istim nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

12.               Kako navodi žalbe nisu osnovani niti utječu na donošenje drukčije odluke, na temelju 74. stavka 1. ZUS-a odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 10. siječnja 2024.

Predsjednica vijeća

Snježana Horvat-Paliska, v.r.