Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-389/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur. kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po opunomoćeniku Velimiru Galiću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupanpg po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d., Radnička cesta 54, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-199/2020-32 od 4. prosinca 2025., ispravljene rješenjem istoga suda poslovni broj P-199/2020-37 od 29. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-199/2020-32 od 4. prosinca 2025., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-199/2020-37 od 29. siječnja 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2005 koji je tužiteljica sklopila 7. veljače 2005. s Slavonskom bankom d.d. Osijek. Pod točkom II. izreke je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.943,28 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako je pobliže navedeno u izreci presude pod točkom II. Nadalje, točkom III. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka od 1.683,28,00 € sa zateznim kamatama tekućim od 4. prosinca 2025. do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), posebno upirući na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP, te predlogom drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužiteljicu na naknadu parničnih troškova tuženiku, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Potražuje i naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koji je sklopljen između nje i prednika tuženika, u dijelu u kojemu se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF, te zahtjev za isplatom novčanog iznosa po osnovi utvrđene ništetnosti i nepoštenosti takvog ugovaranja.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ova sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, kao niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Neosnovan je i istaknuti prigovor tuženika u smislu čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP i tvrdnje da mu sud nezakonitim postupanjem nije dao mogućnost da raspravlja pred sudom, pri čemu tuženik nije ukazao na konkretne radnje koja bi dosegom predstavljale povredu takvog prava.

6. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da su tužiteljica i prednik tuženika Slavonska banka d.d. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005 od 07.02.2005., kojim je kreditor odobrio tužiteljici kao korisniku kredita, stambeni kredit za dovršenje kuće u iznosu od 18.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize kreditora važeće na dan korištenja kredita na rok otplate od 10 godina,

- da je temeljem iskaza tužiteljice kao stranke u postupku utvrđeno da je bila klijent prednika tuženika te pristupila u službene prostorije banke radi odobrenja kredita sa svrhom uređenja kuće za stanovanje, da joj je službenik tuženika ponudio kao najpovoljniji upravo kredit koji je u konačnici potpisala, da nije bila vlasnicom obrta niti članom pravne osobe, da nije pročitala odredbe ugovora jer je znala koji iznos kredita joj se odobrava i kolika je kamata, da ju javni bilježnik nije posebno upozoravao na određene odredbe ugovora, da ju nitko od djelatnika prednika tuženika nije upozorio na mogućnost promjene mjesečne otplate kredita, da ju je u banci čekao gotovi otiskani ugovor koji je potpisala,

- da je temeljem provedenog dokaza financijskom vještačenjem po imenovanom vještaku Borisu Belunjku utvrđeno da je tužiteljici zbog primjene valutne klauzule u otplati kredita, kreditor obračunavao anuitete iz CHF u kune prema srednjem tečaju kreditora za CHF za kune na dane plaćanja, a kako je kredit isplaćen u kunama, obračunat za isplatu prema srednjem tečaju kreditora za CHF za kune na dan isplate kredita, u otplati kredita u kunama vezane za valutu CHF, nastale su valutne razlike,

- da iznos razlike samo više plaćenih iznosa anuiteta zbog primjene tzv. "valutne klauzule" odnosno zbog primjene srednjeg tečaja kreditora za CHF za kune u otplati kredita kada je srednji tečaj kreditora u otplati kredita bio veći u odnosu na srednji tečaj kreditora za CHF za kune na dan isplate glavnice kredita, uz potpuno isključenje utjecaja promjena redovnih kamatnih stopa, iznosi 14.641,67 kn, a što prema konverzijskom tečaju iznosi 1.943,28 eura.

7. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je pravilan stav tužiteljice da je tuženik postupao na način da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, koristeći u ugovorima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, koji stav proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj PŽ 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pa kako fizičke osobe temeljem odredbe čl. 502. c ZPP imaju pravo pozivati se na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe pokrenute temeljem čl. 502. a st. 1. ZPP, a u kolektivnom sporu je odlučeno o nepoštenosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF te ocijenjeno da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze, to prvostupanjski sud ocjenjuje da tuženica nije na transparentan način omogućila tužiteljici da pregovara o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli te tužiteljica nije mogla ni intervenirati niti utjecati na sadržaj ugovora koji je bio od strane tuženice unaprijed formuliran, pa je takvo ugovaranje ništetno pri čemu je riječ o djelomičnoj ništetnosti koja ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, a kako je cilj zaštite potrošača uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, to potrošaču pripada pravo na naknadu svih iznosa koje je platio tuženici kao trgovcu na temelju nepoštene ugovorne odredbe, pa primjenom odredbi čl. 1111. i 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 dalje - ZOO) dosuđuje tužiteljici iznose po osnovi nepoštenog ugovaranja valutne klauzule.

8. Tuženik u žalbenim navodima u bitnom osporava prvostupanjsku presudu smatrajući da presude iz kolektivnog spora nisu primjenjive na predmetni slučaj, pri čemu navodi da je upravo takvo pozivanje povezano sa Ustavnim i Konvencijskim povredama prava na pravično suđenje, smatra da prvostupanjski sud nije proveo test transparentnosti i poštenosti pa da odluka u tom smislu nije obrazložena te je protivna pravu Europske unije, da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer je sama tužiteljica izjavila da je razumjela što znači tečaj i valutna klauzula te nije pročitala ugovor prije potpisivanja pa se ne može smatrati razumnim i prosječnim potrošačem, da je i materijalno pravo pogrešno primijenjeno jer da ugovaranje valutne klauzule nije nedopušteno niti posljedično ništetno, da su potrošači bili na općoj razini informirani o rizicima ugovaranja valutne klauzule, da je prvostupanjski sud pogrešno naložio tuženiku plaćanje zateznih kamata od dana stjecanja, da prvostupanjski sud nije ispitao da li su odredbe ugovora bile jasne, razumljive i uočljive, ističe i prigovor zastare smatrajući da prihvaćanjem stava o tome da pokretanje kolektivnog spora dovodi do zastare u pojedinačnim postupcima, predstavlja povredu prava na obrazloženu odluku te uskraćuje zajamčenu zaštitu od arbitrarnosti, te na posljetku osporava i odluku o troškovima postupka.

9. Polazeći od tako iznesenih žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na povrede na koje je to ovlašten i dužan paziti, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio osnovanost i pravilnost iznesenih tvrdnji i stajališta žalitelja, obzirom da je prvostupanjski sud na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenio materijalno pravo te donio pravilnu i zakonitu odluku koju je obrazložio na dostatan, jasan i razumljiv način.

10. Tuženik u žalbi neosnovano ukazuje na postojanje povreda odredbe čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst i 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06, 13/17 i 6/24) i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), obzirom da je u postupku aktivno sudjelovao i poduzimao zakonom dopuštene postupovne radnje, pa su neosnovani žalbeni navodi kojima upire na to da je pobijana presuda donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka, budući da nije utvrđeno da bi bio isključen od bilo kojeg aspekta prava na pravično suđenje i općih jamstava koje proizlaze iz odredbi članka 6. stavka 1. Konvencije te čl. 29. st. 1. Ustava RH.

11. Odgovarajući na žalbene navode koji problematiziraju primjenu odluka iz kolektivnog spora, valja ukazati da tuženik bezuspješno pokušava dovesti u pitanje odluku prvostupanjskog suda smatrajući da je ranija formulacija odredbe čl. 502 c ZPP fizičkim osobama omogućavala pozivanje na učinke kolektivne zaštite samo u posebnim parnicama za naknadu štete ( ne i parnicama za isplatu odnosno temeljem instituta stjecanja bez osnove). Međutim, kako je predmetna tužba podnesena 30. 7. 2020. a odredbom čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" broj: 70/19 ) koja je temeljem odredbe čl. 121. tog Zakona stupila na snagu 1. rujna 2019. je u čl. 502.c iza riječi: »naknadu štete« dodana riječ: »ili isplatu«, to navedeni prigovor tuženika nije osnovan obzirom da odredba čl. 502. c ZPP koja je primjenjiva na konkretan spor ovlašćuje tužiteljicu na to da se poziva na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora i u postupku poput onog koji je predmetom spora.

12. U tom smislu je odlučna činjenica da je Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i prednika tuženika, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi te nepoštene prakse banaka, u odnosu na dva osnovna elementa i to ugovaranje valutne klauzule u CHF te ugovaranje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kako je predmet postupka u skladu sa dispozicijom tužiteljice ograničen na potraživanje po osnovi ugovaranja valutne klauzule u CHF ( ne i promjenjive kamatne stope ) a presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. je odbijena revizija tuženice protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke ( između kojih i prednica tuženika ) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP), to je postupanje prednika tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro.

13. Dakle, u kolektivnom sporu su, na temelju tamo izvedenih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ( tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 19. obrazloženja).

14. Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz konkretnog parničnog postupka ( obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to s jedne strane činjenica da je u ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF te činjenica prema kojoj je ugovor sklopljen u obliku koji je unaprijed formuliran od strane banke tj. tuženika na način da je u sebi sadržavao valutnu klauzulu u CHF ( čl. 2. i 3. Ugovora ).

15. Neosnovano tuženik prigovara da u prvostupanjskom postupku nije ispitano da li su odredbe ugovora bile jasne, razumljive i uočljive, te da nije proveden test transparentnosti. Naime, zahtjev da ugovorne odredbe, pa tako i one o valutnoj klauzuli budu jasne, uočljive i razumljive, predstavlja upravo izraz načela transparentnosti sadržanog u odredbama čl. 84. ZZP-a kao i čl. 4. st. 2. i 5. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29. - SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.) Riječ je o principu koji polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredbi i koji nužno nameće zahtjev prema kojem ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 ĆR od 23. travnja 2015 , t. 50.).

16. Zahtjev transparentnosti na jezično gramatičkoj razini znači i da odredbe ugovora ne smiju biti strukturirane tako da su unesene u različite odredbe ugovora ako bi se time ograničilo ili utjecalo na razumijevanje ukupnosti značenja određenog pojma, dok u širem smislu obuhvaćaju informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz takvog ugovaranja + mogu proizaći ( u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 Ž i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.45., presuda suda C- 26/13., Ć i UR od 30. travnja 2014., ECLI:EU:C:2014:282, t. 75.,), što u odnosu na konkretni predmet spora znači da je tuženik bio obvezan tužiteljici prilikom sklapanja ugovora ukazati ne samo na jezično značenje pojma valutne klauzule, već i ekonomske posljedice i učinke do kojih isti mogu dovesti, a odredba o valutnoj klauzuli je osim u čl. 2. sadržana i u čl. 3. predmetnog ugovora.

17. Sam teret dokazivanja činjenice pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o svim posljedicama ugovaranja u konkretnom slučaju počiva na banci ( tako i Ustavni sud RH u odluci broj U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 26. obrazloženja ) pri čemu ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi ABC protiv [adresa], br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; [obrt] protiv [adresa], br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.).

18. U tom smislu valja ukazati da je tuženik nakon prvotnog predlaganja dokaza u vidu saslušanja svojeg djelatnika MR, podneskom od 24. 10. 2025., odustao od provođenja tog dokaza, dok je temeljem iskaza tužiteljice utvrđeno da su joj djelatnici prednika tuženika dostavili gotov tiskani ugovor sa unaprijed određenim ugovornim odredbama, koje nije čitala jer je znala koji iznos kredita joj se odobrava i kolika je kamata, a djelatnik banke joj je takvo ugovaranje predstavio kao za nju najpovoljnije, pri čemu ju nije upozorio na mogućnost promjene mjesečne otplate kredita.

19. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika u sklopu kojih navodi da prvostupanjski sud nije proveo test transparentnosti i poštenosti, a kako je provedenim postupkom utvrđeno da je prednik tuženika unaprijed formulirao nepoštene odredbe u standardnom ugovoru, bez da je tužiteljicu kao potrošača upozorio o mogućim posljedicama takvog ugovaranja, to je prvostupanjski sud pravilno provođenjem kontrole nepoštenosti utvrdio postojanje djelomične ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF ( točka I/ izreke presude ), pri čemu ona ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da isti može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a) odnosno u opsegu prvotno ugovorenog tečaja prema kojemu je izrađen otplatni plan i prema kojem bi se vršilo plaćanje da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita.

20. Neosnovano tuženik ističe i da je tužiteljica kao potrošač na općoj razini bila informirana o rizicima ugovaranja valutne klauzule, pri čemu valja istaknuti da prednik tuženika predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora ulazi u sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužiteljice u tom smislu bio "slabiji" upravo uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti.

21. Nadalje, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita i stoga jer omogućuje jednoj ugovornoj strani ( u ovom slučaju tuženiku) da stekne korist iz okolnosti koje su unaprijed ugovorene a dovode do promjene mjesečnih anuiteta u budućnosti. Jedno od osnovnih načela obveznog prava i ugovaranja predstavlja odredivost cijene. Kada tužiteljica sklapa ugovor o kreditu, cijena proizvoda je određena osim ugovorenim kamatama ( koje su promjenjive ) i tečajem CHF u odnosu prema kunama. Tužiteljici se prezentira i dostavlja otplatni plan prema takvim početnim uvjetima, u ugovoru navodi da će se otplata vršiti prema jednakim mjesečnim anuitetima ( čl. 3. ugovora) te ju se na taj način dovodi u situaciju u kojoj legitimno očekuje da će se otplata vršiti upravo prema ugovorenim i predočenim joj uvjetima.

22. Međutim, rast tečaja valute CHF te činjenica ugovaranja valutne klauzule dovodi do nesigurnosti i neodređenosti na način da tužiteljica ne može biti sigurna koliki će mjesečni anuitet morati plaćati u svakom sljedećem mjesecu, pri čemu je provedenim vještačenjem utvrđeno da je takva situacija dovela do neravnoteže u odnosima stranaka te je rast mjesečnih anuiteta upravo uslijed promjena ugovorene valutne klauzule, doveo tužiteljicu kao potrošača u stanje financijske nesigurnosti.

23. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe u ugovoru o kreditu kojim je glavnica vezana uz tečaj valute CHF ništetne te tužiteljici pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćene tečajne razlike, odnosno povrat danog u izvršenju ugovora.

24. Nadalje, provedenim financijskim vještačenjem sukladno odredbama čl. 258. do 261. ZPP utvrđena je visina zahtjeva tužiteljice, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza.

25. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljici osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platila dospjele anuitete kredit odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je nepošteni stjecatelj, a u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

26. Naime, tuženik je nepošten jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije pojedinačno pregovarao i utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

27. Neosnovano tuženik ponavlja i istaknuti prigovor zastare potraživanja. Iako tužiteljica nije osobno podnosila tužbu radi zaštite kolektivnih interesa ( niti je to bila ovlaštena temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), kolektivna tužba u suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka, pa je u tom smislu i interes tužiteljice jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama u CHF, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO-a. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva prema kojoj je prekinuta zastara podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu, te druga prema kojoj ista u odnosu na valutnu klauzulu počinje teći 14. lipnja 2018. ( trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. u odnosu na valutnu klauzulu ).

28. U tom smislu je i Građanski odjel Vrhovnog suda RH na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi:

" Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Vrhovni sud od zauzetog stajališta nije odstupio te je isto potvrdio i shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2.

29. Stoga, kako je tužiteljica tužbu podnijela unutar pet godina od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojega je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova, to istaknuti prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan, a kako pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

30. I odluka o parničnom trošku je pravilna i zakonita pri čemu tuženik nepravilno smatra da je prvostupanjski sud retroaktivno primijenio odredbe u pogledu vrijednosti bodova. Naime, odredbom Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( "Narodne novine" broj: 138/2023; dalje: Tarifa) je propisano da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Kako je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučio u sklopu pobijane odluke od 4. 12. 2025., to je pravilno primijenio vrijednost boda propisanu točkom Tbr. 54.

Tarife u visini od 2,00 €.

31. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika u sklopu kojih smatra da tužiteljica ne ostvaruje pravo na naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presude. Naime, ročište za objavu presude predstavlja sudsku radnju koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, koju određuje sud i poziva stranke na ročište (čl. 335. ZPP) i na kojem ročištu se osim objave sadržaja presude, ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude (čl. 336. st. 1. ZPP), iz čega dalje proizlazi da je pravo na naknadu takvih troškova izravno povezano s pravom na pristup sudu. Stajalište o opravdanosti takvog troška potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u odluci od 22. ožujka 2023. broj Rev 832/2022-2, dao odgovor koji glasi "Stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP ."

32. Nepravilno tuženik osporava i dosuđeni trošak na ime plaćene pristojbe na tužbu, obzirom da je tužba u predmetu podnesena 2020., odnosno prije stupanja na snagu odredbe čl. 13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/2023) i kojom je propisano oslobođenje od plaćanja pristojbi za individualne tužitelje potrošače u postupcima pokrenutim na temelju kolektivne tužbe, slijedom čega je tužitelj obvezan na plaćanje takve pristojbe za tužbu koje je podnesena 2020., a sukladno uspjehu u sporu ( čl. 154. st. 1. ZPP ) takav trošak može potraživati od protivne strane.

33. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

34. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 17. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić