Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-348/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja PT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Lalić, odvjetnik u Slavonskom Brodu, protiv prvotuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Petrinović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu i drugotuženika LT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Perica Brainović, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi i dopuni žalbe tužitelja i žalbi drugotuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-774/2024-112 od 19. prosinca 2024., ispravljene rješenjem poslovni broj P-774/2024-19 od 28. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-774/2024-112 od 19. prosinca 2024., ispravljena rješenjem poslovni broj P-774/2024-19 od 28. kolovoza 2025., pod točkom I. izreke kojom je odbijen zahtjev tužitelja da se utvrdi da je ništetan (ništav) Ugovor o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 8. prosinca 2003., osim u dijelu pod čl. 9. Ugovora kojim je ugovoreno da je instrument osiguranja potraživanja banke po osnovi odobrenog kredita Izjava o zapljeni plaće od strane tužitelja zajedno sa jednom mjenicom s klauzulom bez protesta i sporazumom i izjavom o obvezi na temelju mjenice, u dijelu pod čl. 15. Ugovora kojim je ugovoreno da tužitelj preuzima i odgovara za sve obaveze korisnika kredita preuzete ugovorom uz uvjete i na način kao i sam korisnik kredita te da banka može zahtijevati njihovo ispunjenje bilo od korisnika kredita ili od tužitelja i da je tužitelj suglasan da se protiv njega neposredno provede ovrha na svim predmetima ovrhe predviđenim Ovršnim zakonom, radi potpune naplate osigurane tražbine i u dijelu pod čl. 18. Ugovora kojim je ugovoreno da tužitelj ovlašćuje banku da dospjele i nepodmirene tražbine iz ugovora može naplatiti bez posebnog odobrenja ili naloga s njihove strane, iz sredstava sa deviznog računa otvorenog kod Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., da daje suglasnost da se radi naplate tražbine banke zasnovanih na Ugovoru uvećano za redovite kamate, zatezne kamate, naknade za izvršene bankovne usluge te sve nastale troškove zapljene novčana sredstva, devizna ili kunska, na svim ili bilo kojem njegovom računu otvorenom kod a) bilo koje banke ili štedionice u zemlji i b) bilo koje pravne osobe koja obavlja poslove platnog prometa u zemlji, i da se isplate izravno na račun banke, da ta suglasnost ima pravni učinak rješenja o ovrsi i izdaje se temeljem čl. 183. st. 1. Ovršnog zakona te obvezuju na dužne činidbe po pisanom nalogu banke te da se zapljena novčanih sredstava i isplata istih na račun banke provodi dostavom Ugovora ili njegovog prijepisa i izvatka iz poslovnih knjiga sa naznačenim iznosom i dospijećem tražbine te se potvrđuje pod točkom III. i IV. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-774/2024-112 od 19. prosinca 2024., ispravljena rješenjem poslovni broj P- 774/2024-19 od 28. kolovoza 2025., po žalbi tužitelja, u dijelu pod točkom I. izreke, pod točkom II. i VI. izreke i u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja da mu prvotuženik Addiko bank d.d. nadoknadi parnični trošak i sudi:

1. Utvrđuje se da je ništetan (ništav) Ugovor o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 8. prosinca 2003. u dijelu pod čl. 9. Ugovora kojim je ugovoreno da je instrument osiguranja potraživanja banke po osnovi odobrenog kredita Izjava o zapljeni plaće od strane tužitelja zajedno sa jednom mjenicom s klauzulom bez protesta i sporazumom i izjavom o obvezi na temelju mjenice, u dijelu pod čl. 15. Ugovora u dijelu kojim je ugovoreno da tužitelj preuzima i odgovara za sve obaveze korisnika kredita preuzete ugovorom uz uvjete i na način kao i sam korisnik kredita te da banka može zahtijevati njihovo ispunjenje bilo od korisnika kredita ili od tužitelja i da je tužitelj suglasan da se protiv njega neposredno provede ovrha na svim predmetima ovrhe predviđenim Ovršnim zakonom, radi potpune naplate osigurane tražbine i u dijelu pod čl. 18. Ugovora u dijelu kojim je ugovoreno da tužitelj ovlašćuje banku da dospjele i nepodmirene tražbine iz ugovora može naplatiti bez posebnog odobrenja ili naloga s njihove strane, iz sredstava sa deviznog računa otvorenog kod Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., da daje suglasnost da se radi naplate tražbine banke zasnovanih na Ugovoru uvećano za redovite kamate, zatezne kamate, naknade za izvršene bankovne usluge te sve nastale troškove zapljene novčana sredstva, devizna ili kunska, na svim ili bilo kojem njegovom računu otvorenom kod a) bilo koje banke ili štedionice u zemlji i b) bilo koje pravne osobe koja obavlja poslove platnog prometa u zemlji, i da se isplate izravno na račun banke, da ta suglasnost ima pravni učinak rješenja o ovrsi i izdaje se temeljem čl. 183. st. 1. Ovršnog zakona te obvezuju na dužne činidbe po pisanom nalogu banke te da se zapljena novčanih sredstava i isplata istih na račun banke provodi dostavom Ugovora ili njegovog prijepisa i izvatka iz poslovnih knjiga sa naznačenim iznosom i dospijećem tražbine.

2. Nalaže se prvotuženiku, Addiko Bank d.d. da tužitelju PT isplati iznos od 22.621,09 eura, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

135,87 eura od 5.10.2009. godine do isplate,

135,85 eura od 5.11.2009. godine do isplate,

135,85 eura od 4.12.2009. godine do isplate,

135,85 eura od 5.1.2010. godine do isplate,

354,39 eura od 19.1.2010. godine do isplate,

2.356,24 eura od 28.1.2010. godine do isplate,

135,85 eura od 5.2.2010. godine do isplate,

131,58 eura od 5.5.2010. godine do isplate,

653,70 eura od 7.5.2010. godine do isplate,

131,57 eura od 4.6.2010. godine do isplate,

131,57 eura od 5.7.2010. godine do isplate,

66,71 eura od 4.3.2011. godine do isplate,

66,71 eura od 5.4.2011. godine do isplate,

280,32 eura od 6.4.2011. godine do isplate,

66,71 eura od 5.5.2011 godine do isplate,

15,09 eura od 20.5.2011. godine do isplate,

66,71 eura od 6.6.2011. godine do isplate,

66.71 eura od 5.7.2011. godine do isplate,

165,92 eura od 28.7.2011. godine do isplate,

66,71 eura od 4.8.2011. godine do isplate,

66,71 eura od 5.9.2011. godine do isplate,

60,86 eura od 6.9.2011. godine do isplate,

66,71 eura od 5.10.2011. godine do isplate,

10,62 eura od 6.10.2011. godine do isplate,

33,18 eura od 4.11.2011. godine do isplate,

66,71 eura od 4.11.2011. godine do isplate,

66,71 eura od 5.11.2011. godine do isplate,

80,83 eura od 6.12.2011. godine do isplate,

188,98 eura od 15.12.2011. godine do isplate,

165,91 eura od 20.12.2011. godine do isplate,

66,71 eura od 5.1.2012. godine do isplate,

29,73 eura od 5.1.2012. godine do isplate,

66,71 eura od 6.2.2012. godine do isplate,

33,18 eura od 7.2.2012. godine do isplate,

25,15 eura od 24.2.2012. godine do isplate,

6,37 eura od 5.3.2012. godine do isplate,

66,71 eura od 5.3.2012. godine do isplate,

31,86 eura od 5.4.2012. godine do isplate,

66,71 eura od 5.4.2012. godine do isplate,

65,41 eura od 4.5.2012. godine do isplate,

66,71 eura od 4.5.2012. godine do isplate,

66,37 eura od 5.6.2012. godine do isplate,

66,71 eura od 5.6.2012. godine do isplate,

99,85 eura od 6.7.2012. godine do isplate,

66,71 eura od 6.7.2012. godine do isplate,

59,99 eura od 1.8.2012. godine do isplate,

40,51 eura od 5.9.2012. godine do isplate,

66,71 eura od 5.9.2012. godine do isplate,

39,92 eura od 5.10.2012. godine do isplate,

66,71 eura od 5.10.2012. godine do isplate,

66,71 eura od 5.11.2012. godine do isplate,

59,75 eura od 7.11.2012. godine do isplate,

87,19 eura od 7.12.2012. godine do isplate,

66,71 eura od 7.12.2012. godine do isplate,

441,46 eura od 12.12.2012. godine do isplate,

82,24 eura od 8.1.2013. godine do isplate,

66,71 eura od 8.1.2013. godine do isplate,

100,16 eura od 7.2.2013. godine do isplate,

66,71 eura od 7.2.2013. godine do isplate,

66,71 eura od 8.3.2013. godine do isplate,

66,71 eura od 5.4.2013. godine do isplate,

133.05 eura od 6.5.2013. godine do isplate,

131,62 eura od 5.6.2013. godine do isplate,

131,62 eura od 5.7.2013. godine do isplate,

131,62 eura od 6.8.2013. godine do isplate,

131,62 eura od 5.9.2013. godine do isplate,

131,62 eura od 4.10.2013. godine do isplate,

131,62 eura od 8.11.2013. godine do isplate,

131,62 eura od 6.12.2013. godine do isplate,

131,62 eura od 8.1.2014. godine do isplate,

131,62 eura od 7.2.2014. godine do isplate,

131,62 eura od 7.3.2014. godine do isplate,

131,62 eura od 7.4.2014. godine do isplate,

131,62 eura od 7.5.2014. godine do isplate,

131,62 eura od 6.6.2014. godine do isplate,

131,62 eura od 7.7.2014. godine do isplate,

131,62 eura od 7.8.2014. godine do isplate,

131,62 eura od 10.9.2014. godine do isplate,

131,62 eura od 7.10.2014. godine do isplate,

131,62 eura od 11.11.2014. godine do isplate,

131,62 eura od 10.12.2014. godine do isplate,

131,62 eura od 9.1.2015. godine do isplate,

131,62 eura od 9.2.2015. godine do isplate,

131,62 eura od 9.3.2015. godine do isplate,

131,62 eura od 9.4.2015. godine do isplate,

131,62 eura od 8.5.2015. godine do isplate,

131,62 eura od 8.6.2015. godine do isplate,

131,62 eura od 8.7.2015. godine do isplate,

131,62 eura od 7.8.2015. godine do isplate,

131,62 eura od 8.9.2015. godine do isplate,

131,62 eura od 7.10.2015. godine do isplate,

131,62 eura od 6.11.2015. godine do isplate,

131,62 eura od 7.12.2015. godine do isplate,

131,62 eura od 8.1.2016. godine do isplate,

131,62 eura od 8.2.2016. godine do isplate,

131,62 eura od 8.3.2016. godine do isplate,

131,62 eura od 8.4.2016. godine do isplate,

131,62 eura od 9.5.2016. godine do isplate,

131,62 eura od 8.6.2016. godine do isplate,

131,62 eura od 8.7.2016. godine do isplate,

131,62 eura od 8.8.2016. godine do isplate,

131,62 eura od 8.9.2016. godine do isplate,

131,62 eura od 7.10.2016. godine do isplate,

131,62 eura od 8.11.2016. godine do isplate,

131,62 eura od 8.12.2016. godine do isplate,

131,62 eura od 9.1.2017. godine do isplate,

131,62 eura od 8.2.2017. godine do isplate,

131,62 eura od 8.3.2017. godine do isplate,

168,74 eura od 13.3.2017. godine do isplate,

87,03 eura od 7.4.2017. godine do isplate,

131,62 eura od 7.4.2017. godine do isplate,

514,45 eura od 6.5.2017. godine do isplate,

318,71 eura od 8.6.2017. godine do isplate,

522,81 eura od 7.7.2017. godine do isplate,

482,67 eura od 7.8.2017. godine do isplate,

365,68 eura od 7.9.2017. godine do isplate,

312,75 eura od 9.10.2017. godine do isplate,

384,28 eura od 7.11.2017. godine do isplate,

568,78 eura od 8.12.2017. godine do isplate,

435,85 eura od 8.1.2018. godine do isplate,

506,54 eura od 8.2.2018. godine do isplate,

260,98 eura od 8.3.2018. godine do isplate,

270,99 eura od 9.4.2018. godine do isplate,

294,15 eura od 8.5.2018. godine do isplate,

246,43 eura od 8.6.2018. godine do isplate,

370,29 eura od 9.7.2018. godine do isplate,

318,20 eura od 8.8.2018. godine do isplate,

293,34 eura od 7.9.2018. godine do isplate,

200,07 eura od 9.10.2018. godine do isplate,

192,41 eura od 8.11.2018. godine do isplate,

189,99 eura od 7.12.2018. godine do isplate,

416,24 eura od 8.1.2019. godine do isplate,

21,94 eura od 7.2.2019. godine do isplate, po stopi koja pripada tužitelju kao sudioniku u ostalim odnosima u smislu odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO/05), u roku od 15 dana.

3. Nalaže se prvotuženiku Addiko Bank d.d. da tužitelju PT nadoknadi parnični trošak u iznosu od 10.678,69 eura sa zateznim kamatama od 17. ožujka 2026. do isplate po stopi koja pripada tužitelju kao sudioniku u ostalim odnosima u smislu čl. 29. st. 2. ZOO/05, u roku od 15 dana.

4. Odbija se zahtjev prvotuženika Addiko Bank d.d da mu tužitelj nadoknadi parnični trošak u iznosu 9.375,00 eura sa zateznim kamatama od 19. prosinca 2024. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-774/2024-112 od 19. prosinca 2024., ispravljena rješenjem poslovni broj P- 774/2024-19 od 28. kolovoza 2025., po žalbi drugotuženika LT, u dijelu pod točkom V. i VII. izreke i sudi:

1. Odbija se zahtjev tužitelja da se nalaže drugotuženiku LT isplatiti tužitelju PT iznos 15.849,60 eura sa zateznim kamatama.

2. Tužitelj i drugotuženik IT u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja prema drugotuženiku svatko snosi svoje troškove.

III. Odbija se zahtjev prvotuženika Addiko Bank d.d za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 8. prosinca 2003. sklopljenog između tuženika Addiko bank DD (OIB: 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6, i ČT (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao korisnika kredita, te JT (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao sudužnika."

Pod točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži prvotuženiku, Addiko Bank d.d. da tužitelju PT isplati iznos od 22.621,09 eura, s pripadajućim zateznom kamatom od 5. listopada 2009. do 31. srpnja 2015. tekućom od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate, kako je to pobliže označeno u izreci.

Pod točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "Raskida se Ugovor o kreditu broj 2099/2003 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 8. prosinca 2003. godine sklopljenog između tuženika Addiko bank d.d. ([osobni identifikacijski broj]), Zagreb, Slavonska avenija 6, pravni prednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d, Zagreb, sada tuženika EOS MATRIX d.o.o. za poslovne usluge, Horvatova 82 10010 Zagreb, OIB: 76674680107 i ČT (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao korisnika kredita, te JT (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao sudužnika".

Pod točkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: „Nalaže se tuženiku LT (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], isplatiti tužitelju PT (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iznos 6.771,50 eura s pripadajućim zateznom kamatom od 5. listopada 2009. godine do 31. srpnja 2015. od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate, kako je to pobliže označeno u izreci.

Pod točkom V. izreke nalaže se drugotuženiku LT isplatiti tužitelju PT iznos 15.849,60 eura sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate kako je to pobliže označeno u izreci.

Pod točkom VI. izreke nalaže se tužitelju PT naknaditi prvotuženiku Addiko bank d.d. parnični trošak u iznosu 9.375,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 19. prosinca 2024. do isplate.

Pod točkom VII. izreke nalaže se drugotuženiku LT naknaditi tužitelju PT parnični trošak u iznosu 7.374,92 eura sa zateznim kamatama koje teku od 19. prosinca 2024. do isplate.

2. Rješenjem poslovni broj P-774/2024-19 od 28. kolovoza 2025. ispravljena je presuda poslovni broj P-774/2024-112 od 19. prosinca 2024. na način da u točki IV izreke, četvrti red umjesto "6.771,50 €" treba stajati "6.765,46 €", u točki V izreke, drugi red i u obrazloženju, točki 13.4. umjesto „15.849,60 €“ treba stajati „15.673,97 €“, te u obrazloženju u točki 5.4. umjesto „170.438,62 kune“ treba stajati „22.439,43 €“, točki 8. drugi red i točki 8.1. drugi red umjesto „22.621,09 eura (170.438,62 kune;) treba stajati „22.439,43 €“. Na navedeno rješenje stranke nisu podnijele žalbu te je postalo pravomoćno 16. rujna 2025.

3. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I., II., III., IV. i VI. izreke žali se tužitelj zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

4. Drugotuženik se žali protiv prvostupanjske presude pod točkom V. i VII. izreke zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP, predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

5. U odgovoru na žalbe tužitelja i drugotuženika prvotuženik se protivi navodima iste, predlaže da se žalbe odbiju te traži trošak odgovora na žalbu.

6. Žalbe tužitelja i drugotuženika su djelomično osnovane.

7. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj sud nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu određeno ukazuje tužitelj u žalbi, s obzirom da je pobijana presuda razumljiva, sud je izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, naveo je i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a presuda ne proturječi sama sebi niti razlozima presude i ima razloga o odlučnim činjenicama.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 8. prosinca 2003. sklopljen između prvotuženika Addiko bank d.d. i drugotuženika ČT, kao korisnika kredita te tužitelja kao sudužnika, eventualno kumulirani tužbeni zahtjev da sud raskine taj ugovor te zahtjev tužitelja da mu prvo i drugotuženici isplate iznos od 22.439,43 eura sa zateznim kamatama.

9. Prvostupanjski sud je u odnosu na zahtjev tužitelja da se Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 8. prosinca 2003. sklopljenog između prvotuženika Addiko bank d.d. i drugotuženika ČT, kao korisnika kredita te tužitelja kao sudužnika, utvrdi ništetnim, u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev da sud raskine taj ugovor te u odnosu na zahtjev tužitelja da mu prvotuženik Addiko bank d.d. isplati iznos od 22.621,09 eura utvrdio:

- da su drugotuženik kao korisnik kredita, tužitelj kao jedan od sudužnika i prvotuženik kao banka sklopili Ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini 8. prosinca 2003.,

- da je tužitelj u svrhu osiguranja iznosa kredita, Izjavom od dana 15. prosinca 2003. dao suglasnost da se mjesečni iznos kredita uplaćuje isključivo i u cijelosti putem obustave na njegovoj plaći koju mu isplaćuje poslodavac,

- da su Addiko Bank d.d. i EOS MATRIX d.o.o. sklopili Ugovor o cesiji u vezi [broj],

- da je Ugovor o cesiji od 26. siječnja 2018. zaključen između prvotuženika Addiko bank d.d. i Eos Matrixa d.o.o.,

- da su istim Ugovorom ugovorne strane suglasno potvrdile da su dana 23. siječnja 2018. sklopile Ugovor o prodaji i ustupu tražbina po osnovi kredita, temeljem kojeg je Addiko bank d.d. ustupio Eos Matrixu d.o.o. tražbine zajedno s odgovarajućim sredstvima osiguranja, a sve kako je detaljnije opisano u čl. 2. toga Ugovora te da ugovorne strane suglasno utvrđuju da je Addiko bank d.d. u trenutku sklapanja Ugovora o prodaji i ustupu tražbina imao dospjela nenaplaćena novčana potraživanja/nedospjela novčana potraživanja u iznosu navedenom u Prilogu 1 Ugovora prema dužniku drugotuženiku LT.

- da je temeljem odredbe čl. 80. ZOO/05 Addiko Bank d.d. ustupio sva potraživanja po osnovi spornog Ugovora o kreditu zajedno sa svim pravima, osobnim podacima iz navedenog ugovora i sredstvima osiguranja društvu Eos Matrix d.o.o., kao novom vjerovniku navedenih potraživanja, odnosno da je prvotuženik na Eos Matrix d.o.o. prenio samo prava iz Ugovora o kreditu, a da nije prenio Ugovor o kreditu,

- da je stoga sud našao neosnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije prvotuženika,

- da je uvidom u Ugovor o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 8. prosinca 2003. utvrđeno da se prema čl. 2. Ugovora LT odobrava stambeni kredit uz ulaganje u investicijski fond u kunskoj protuvrijednosti iznosa 105.000,00 eura prema srednjem tečaju za devize prvotuženika važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupnje nekretnine,

- da prema čl. 4. Ugovora banka može raskinuti Ugovor o kreditu prije isteka njegovog redovnog trajanja, čime tražbina dospijeva u cijelosti, a da su razlozi za raskid Ugovora između ostalog i ako korisnik kredita odobreni kredit ne koristi u svrhu utvrđenu ovim Ugovorom,

- da tužitelj tvrdi da je kredit drugotuženiku odobren za kupnju poslovnog prostora u Zagrebu, Ilici 506, koja nekretnina nije uknjižena u zemljišnim knjigama, a niti je drugotuženik uknjižen vlasnikom te nekretnine te da je ta kupnja fiktivna, da je ugovor ništetan, jer nije iskorišten za rješavanje stambenog pitanja,

- da do zaključenja prethodnog postupka tužitelj ponavlja tvrdnje da je predmetni ugovor sklopljen radi rješavanja stambenog pitanja te da je ništetan ukoliko iznos kredita nije korišten u te svrhe,

- da također ističe da je ugovor ništetan i jer u njemu nisu navedeni podaci o tome koja nekretnina se kreditira,

- da tužitelj tvrdi i da je prvotuženik postupao prijevarno u odnosu na tužitelja, a kasnije tijekom postupka i da je tužitelj doveden u zabludu,

- da su prijevara i zabluda razlozi za poništenje ugovora, a ne njegovo utvrđenje ništetnim, a tužitelj u ovom postupku nije postavio zahtjev za poništenje spornog ugovora,

- da je prvotuženik tijekom postupka osporio da bi isplatio kredit za obavljanje poslovne djelatnosti te je naveo da nema saznanja da bi se iznos kredita koristio protivno ugovorenoj namjeni, a koja je bila kupnja nekretnine,

- da je tužitelj u svom iskazu naveo da je s drugotuženikom bio u dobrim odnosima jer je on bio vlasnik ugostiteljskog objekta u koji je on dolazio, da ga je zamolio da mu bude sudužnik za stambeni kredit za kupnju stana, da mu je pristao pomoći, da su tijekom 2009. počeli problemi s otplatom te je on počeo otplaćivati kredit i otplaćuje ga sve do danas, da mu je drugotuženik obećavao da će vratiti kredit i sve srediti, ali u cijelom razdoblju od 2009. do danas na ime otplate ovog kredita vratio mu je možda 10.000,00 -15.000,00 kuna, odnosno može se zaokružiti na 15.000,00 kuna,

- da je drugotuženik u svom iskazu naveo da je tužitelja upoznao u lokalu u kojem je obavljao ugostiteljsku djelatnost, vlasnik tog prostora bio je HT koji mu je ponudio da kupi lokal, lokal nije bio upisan u zemljišne knjige niti u knjigu položenih ugovora pa je hipoteka upisana na obiteljskoj kući njegovih roditelja, osim hipoteke trebao je i dva jamca, a također je naveo da su svi znali da se radi o kreditu za kupnju predmetnog poslovnog prostora, jer to nikada nije tajio, da mu se tužitelj ponudio za pomoć, problemi s otplatom kredita počeli su 2009. od kada tužitelj djelomično otplaćuje njegov kredit, zna da je dužan tužitelju te sve iznose koje je on na ime predmetnog ugovora platio te je naveo da je u razdoblju od 1. rujna 2016. do 1. rujna 2019. svaki mjesec plaćao po 1.000,00 kuna, o čemu nema potvrde,

- da je uvidom u kreditni prijedlog utvrđeno da je drugotuženik tražio kredit za kupnju nekretnine (list 305 spisa),

- da je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je svrha kredita kupnja nekretnine (čl. 2. Ugovora), a ne stambenog prostora kako to tvrdi tužitelj,

- da je utvrđeno da su stranke suglasne da se radi osiguranja svih tražbina koje mogu nastati temeljem tog Ugovora zasnuje založno pravo na nekretnini ZT upisanoj kod Općinskog suda u Zagrebu u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kat. čest. br. [katastarska čestica] koja je opisana kao [adresa], zgrada i dvorište, površine 512 m2 (čl. 10. Ugovora),

- da je uvidom u Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 1. prosinca 2003. utvrđeno da istim KT zastupana po HT prodaje, a IT, drugotuženik kupuje, poslovni prostor u Ilici 506, u objektu "Centar-aneks" u zgradi sagrađenoj na kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a koji u naravi predstavlja lokal-caffe bar pod nazivom "IPPON" površine 57,05 m2 i spremište-ostavu, površine 6,05 m2, sve uz odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine, koja nije upisana u zemljišne knjige (listovi 362-366 spisa),

- da je uvidom u Izjavu od 22. prosinca 2003. utvrđeno da istom prodavatelj HT izjavljuje da je primio iznos kredita na svoj račun 22. prosinca 2003. (list 17 spisa),

- da je uvidom u rješenje Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Z-30950/03 utvrđeno da je istim dopuštena uknjižba založnog prava na nekretnini IT ZT iz [adresa] za korist prvotuženika radi osiguranja tražbine vjerovnika u iznosu 105.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju vjerovnika važećem na dan korištenja kredita (list 377 spisa),

- da je prvostupanjski sud prihvatio kao istinit iskaz drugotuženika u dijelu u kojem je naveo da su svi znali da je sklapao Ugovor o kreditu radi kupnje poslovnog prostora u kojem je obavljao ugostiteljsku djelatnost i u kojem je bio u najmu, da su i tužitelj i drugotuženik suglasno iskazivali o tome da su oni bili u dobrim odnosima te da je tužitelj zalazio u kafić drugotuženika, pa je sud našao neosnovanima navode tužitelja da bi bio u bitnoj zabludi, odnosno da mu ne bi bilo poznato da drugotuženik treba kredit za kupnju tog prostora,

- da u prilog istinitosti iskaza drugotuženika govori i činjenica da je svjedokinja VT, zaposlenica ..., u svom iskazu navela da su u jednom periodu kod prvotuženika postojali i stambeni krediti za kupnju poslovnih prostora te da je u Ugovoru o kreditu morala biti opisana nekretnina koja je služila za osiguranje,

- da je svjedokinja DT, također zaposlenica tuženika, u svom iskazu navela da se u Ugovoru o kreditu u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora upisivala nekretnina na kojoj je trebalo upisati hipoteku, ali ne može reći je li se opisivala i nekretnina koja se kupovala,

- da je iskaze saslušanih svjedokinja VT i DT prvostupanjski sud prihvatio kao istinite, jer su iste nezainteresirane za ishod ovog postupka te nemaju motiva neistinito iskazivati,

- da je utvrđeno da je drugotuženik sklopio Ugovor o kreditu s prvotuženikom kao bankom radi kupnje nekretnine - prostora u kojem je obavljao ugostiteljsku djelatnost,

- da je prema čl. 2. Ugovora svrha sklapanja ugovora kupnja nekretnine,

- da nekretnina koju je drugotuženik kupovao nije bila upisana u zemljišne knjige,

- da je radi osiguranja potraživanja iz ugovora o kreditu zasnovano založno pravo na nekretnini majke korisnika kredita, drugotuženika,

- da je prema odredbi čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj:

53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., dalje: ZOO/91) odnosno 322. ZOO/05 propisano da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo,

- da prvostupanjski sud ne nalazi da bi u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke iz čl. 103. ZOO/91 za utvrđenje spornog Ugovora o kreditu ništetnim, pri čemu po shvaćanju prvostupanjskog suda, na ništetnost spornog Ugovora ne ukazuje niti to što nekretnina čija se kupnja kreditira nije upisana u zemljišne knjige ili opisana u spornom ugovoru o kreditu, obzirom da ta nekretnina nije bila predmet osiguranja,

- da sud također ne nalazi da bi posljedica nekorištenja odobrenog kredita u svrhu utvrđenu tim Ugovorom bila ništetnost ugovora jer u takvoj situaciji banka može raskinuti Ugovor (čl. 4. Ugovora).

- da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir činjenične navode tužitelja i predložene dokaze nakon zaključenja prethodnog postupka (eventualno odobrenje kredita bez potpune dokumentacije, to što u elaboratu o procjeni nekretnine ne bi bila utvrđena tržišna cijena nekretnine koja se daje u zalog, /ne/ valjanost Ugovora o darovanju sklopljenom između KT i HT te /ne/valjanost zadužnice drugotuženika, da ugovor ne sadrži bitne sastojke ugovora), sve u smislu odredbe čl. 299. st. 2. ZPP,

- da je tužitelj tijekom postupka tvrdio i da je u Ugovoru o kreditu sadržana ništetna odredba o promjenjivosti kamatne stope, već u tužbi tvrdeći da je prvo tuženik „povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača“, a u podnesku od 9. rujna 2020. tužitelj je tek paušalno naveo da su ništetne i ugovorne odredbe čl. 2. i čl. 3. toč. 5. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula,

- da tužitelj smatra da mu pripada pravna zaštita na temelju presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača,

- da se navedene odluke isključivo bave pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija glavnica je valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute,

- da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje nekretnine i to poslovnog prostora-lokala u kojem je drugotuženik obavljao ugostiteljsku djelatnost, zbog čega sud zaključuje da predmetni ugovor nije potrošački ugovor, jer drugotuženik nije potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.), koji se primjenjuje od 16. rujna 2003.,

- da bi drugotuženik koji je u svojstvu korisnika kredita sklopio ugovor o kreditu, kao ugovorna strana iz kreditnog odnosa bio aktivno legitimiran zahtijevati isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi promjenjive kamatne stope, a ne tužitelj kao sudužnik,

- da u odnosu na zahtjev za raskid prvostupanjski sud ističe da je prvotuženik raskinuo Ugovor o kreditu 20. srpnja 2012., zbog čega je neosnovan zahtjev tužitelja da sud raskine predmetni ugovor.

9.1. Imajući u vidu navedena utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da iz sadržaja spisa ne proizlazi da bi sporni Ugovor o kreditu bio ništetan, da su neosnovane tvrdnje tužitelja o ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli spornog Ugovora o kreditu, pa je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje predmetnog Ugovora o kreditu ništetnim i odlučio kao u točki I. izreke presude, odbio je tužbeni zahtjev tužitelja da raskine predmetni Ugovor o kreditu i odlučio kao u točki III. izreke presude te je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu u odnosu na prvotuženika i odlučio kao u točki II. izreke presude.

9.2. U odnosu na zahtjev tužitelja da mu drugotuženik isplati iznos od 22.621,09 eura prvostupanjski sud je utvrdio:

- da sudužnik, kao osoba koja pristupa ugovoru o kreditu uz korisnika kredita, odgovara u smislu odredbe čl. 414. st. 1. ZOO/91 u vezi odredbe čl. 1004. st. 3. ZOO/91 odnosno čl. 111. ZOO/05, jednako kao i korisnik kredita - i svaki sudužnik može biti pozvan na plaćanje dospjele obveze prije ili istodobno s glavnim dužnikom,

- da prema odredbi čl. 120. ZOO/05 kao i čl. 1013. ZOO/91 jamac koji je isplatio vjerovniku njegovo potraživanje može zahtijevati od dužnika da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun, a i kamatu od dana isplate,

- da je drugotuženik tijekom postupka istaknuo prigovor zastare,

- da prema odredbi čl. 225. ZOO/05 odnosno čl. 371. ZOO/91 tražbine zastarijevaju za 5 godina ako Zakonom nije određen neki drugi rok zastare,

- da regresni zahtjev jamca prema osobi koja mu je dužna vratiti novčani iznos zastarijeva u općem zastarnom roku,

- da u konkretnom slučaju, nije riječ o potraživanju anuiteta, odnosno o povremenim tražbinama, u kojem slučaju bi se trebao primijeniti rok zastare od 3 godine propisan čl. 372. ZOO/91,

- da kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 14. lipnja 2017., to su zastarjela sva potraživanja tužitelja, kao jamca, prema drugotuženiku, kao glavnom dužniku, dospjela do 14. lipnja 2012.,

- da je drugotuženik dužan isplatiti tužitelju kao sudužnik sve iznose koje je ovaj za njega platio dospjele nakon 14. lipnja 2012.,

- da je radi utvrđenja visine utuženog potraživanja odnosno iznosa kojeg je tužitelj, kao sudužnik po predmetnom Ugovoru o kreditu platio, izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću,

- da je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Ručevića jer da je sačinjen jasno i obrazloženo te nije u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima.

9.3. S obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio da su zastarjela potraživanja tužitelja kao jamca prema drugotuženiku kao dužniku dospjela do 14. lipnja 2012., to je prvostupanjski sud prihvatio zahtjev tužitelja da mu drugotuženik isplati iznos od 15.849,60 eura sa zateznim kamatama.

10. Odredbom čl. 365. st.2. ZPP propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. toga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

10.1. Nadalje, odredbom čl. 373. a st. 1. toč. 2. ZPP predviđena je mogućnost da sud drugog stupnja odlučujući o žalbi i bez rasprave utvrđuje odlučne činjenice ukoliko ih je moguće utvrditi na temelju isprava ili izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li sud prvog stupnja prilikom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno posredno izvedene dokaze (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Revr 905/16-2 od 5. prosinca 2017., Rev -1696/2015-2 od 9. travnja 2019. i dr.).

11. Primjenom odredbe čl. 8. ZPP, koja propisuje da će sud prema svom uvjerenju odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, cijeneći rezultate cjelokupnog postupka, ovaj sud je utvrdio da je osnovan zahtjev tužitelja da se Ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini 8. prosinca 2003. utvrdi djelomično ništetnim (toč. II.1. izreke ove presude).

12. Pri tome, to što je ovaj sud činjenice odlučne za ishod spornog odnosa među strankama utvrdio na temelju izvedenih dokaza pred prvostupanjskim sudom, tuženici nisu onemogućeni u raspravljanju kada je o žalbi odlučeno bez rasprave. Naime, navedeni dokazi su provedeni pred prvostupanjskim sudom te su stranke bile u mogućnosti da se potpuno rasprave okolnosti vezane za iste.

13. Nije sporno da je 29. siječnja 2018. (list 71 i 84 spisa) sklopljen ugovor o ustupu i prijenosu tražbina (cesija) pa se na isti primjenjuju odredbe glave VI., odsjek 1. ZOO/05, koje propisuju Ustup tražbine (cesija) i to od čl. 80. do. 87. ZOO/05 (čl. 436. do 443. ZOO/91-Ustupanje potraživanja ugovorom /cesija), a ne odredbe 127. do. 129. ZOO/05 koje propisuju Prijenos ugovora (od čl. 145 do 147. ZOO/91-Ustup ugovora). U situaciji kada nije došlo do prijenosa ugovora u smislu odredbe čl. 127. ZOO/05 (odnosno ustupanja ugovora u smislu odredbe članka 145. ZOO/91), nego do ustupa i prijenosu tražbina (cesija) u smislu odredbe čl. 80. do. 87. ZOO/05 (čl. 436. do 443. ZOO/ 91), u tom smislu nije došlo do promjene ugovorne strane i prvotuženik Addiko bank d.o.o. je pasivno legitimiran u konkretnom slučaju (u tom smislu Županijski sud u Zagrebu u odluci broj Gž-628/2024-2 od 13. svibnja 2025.).

14. Nadalje, neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja za utvrđenje ništetnosti (ništavosti) Ugovora o kreditu.

14.1. Naime, aktivna legitimacija je pravni koncept koji se odnosi na pravo stranke da pokrene pravni postupak i traži zaštitu svojih prava pred sudom. Stranka mora biti zakonito ovlaštena za podnošenje tužbe kako bi imala aktivnu legitimaciju.

14. 2. Odredbom čl. 109. st. 1. ZOO/91 propisano je da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, a na identičan način je propisano odredbom čl. 327. st. 1. ZOO/05.

14.3. Dakle, prema navedenoj odredbi zakona sud na ništavost (ništetnost prema ZOO/05) pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba, iz čega proizlazi da na strani te osobe ne mora nužno postojati pravni interes. Cilj odredbi zakona koje uređuju pravni institut ništavosti (ništetnosti) jest zaštita i javnog interesa, za razliku od odredbi zakona koje uređuju pobojnost čiji je cilj zaštita samo privatnih interesa. Sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništavosti (ništetnosti) se ne gasi i na ništavost (ništetnost) se mogu pozivati sve osobe koje su zainteresirane da se ništavost (ništetnost) utvrdi. Zakonodavac ni na koji način ne ograničava krug osoba koje se mogu pozivati na ništavost (ništetnost), a na temelju odredbe čl. 109. st. 1. ZOO/91 (čl. 327. st. 1. ZOO/05) sam Zakon daje aktivnu procesnu legitimaciju na tužbu na utvrđenje svakoj zainteresiranoj osobi, bez potrebe dokazivanja pravnog interesa (tako Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci broj Pž-1140/2022-2 od 8. studenoga 2022.).

14.4. Pojam zainteresirane osobe nije unaprijed definiran, ali su zainteresirane osobe svakako ugovorne strane, univerzalni sukcesori ugovaratelja i njihovi vjerovnici, založni dužnik ili dužnik drugog sredstva osiguranja tražbine iz ugovora te zainteresirano državno tijelo ovlašteno štititi javni interes (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 2553/2018-2 od 8. ožujka 2022.). Slijedom navedenog tužitelj je aktivno legitimiran na tužbu za utvrđenje ništavosti (ništetnosti) predmetnog ugovora.

15. Nadalje, osnovani su žalbeni navodi tužitelja da je tužitelj podneskom od 23. rujna 2019. (prije zaključenja prethodnog postupka) zahtijevao da prvotuženik dostavi dokumentaciju koja nije u posjedu tužitelja, da je prvotuženik traženu dokumentaciju dostavio podneskom od dana 27. srpnja 2021. (nakon zaključenja prethodnog postupka) te da je primjenom odredbe čl. 299. st. 2. ZPP, koja odredba propisuje da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, tužitelj tek nakon dostavljanja dokumentacije mogao iznijeti daljnje tvrdnje o razlozima ništetnosti predmetnog ugovora.

16. Tužitelj je u tužbi i tijekom postupka, a što ponavlja i u žalbi, u okviru činjeničnih navoda iznio niz činjenica temeljem kojih tvrdi da je predmetni ugovor ništav na temelju odredbu čl. 103. ZOO/91, pa tako navodi kako slijedi:

- da banka prilikom odobravanja kredita nije postupala sa pažnjom dobrog gospodarstvenika i da je odobravanjem kredita protivno poslovnim običajima i pravilima struke drugotuženiku iako nije bio kreditno sposoban i nije posjedovao valjanu dokumentaciju za realizaciju kredita njega kao jamca dovela u otegotni položaj,

- da je banka odobrila sklapanje namjenskog stambenog kredita za kupnju poslovnog prostora,

- da su sudužnici, pa i tužitelj te drugotuženik potpisivali izjavu za stambeni kredit ( 292 i list 296 spisa) i te takve izjave ovjerili kod javnog bilježnika (list 293 i 297 spisa),

- da je vještak Zrinko Ručević u nalazu utvrdio da je kredit kvalificiran kao stambeni, a da je drugotuženiku iznos od 789.426, 79 kuna isplaćen na ruke, znači ne za kupnju nekretnine (list 407 spisa),

- da je uz zahtjev za kredit predan ugovor za kupnju poslovnog prostora (list 361 do 362 spisa),

- da se radilo o neuknjiženoj nekretnini,

- da se u Ugovoru o kupoprodaji nekretnine od dana 1. prosinca 2003. u čl. 5. navodi da se kupoprodajnu cijenu kupac obavezuje isplatiti prodavatelju iz kredita Hypo Alpe Adria Bank d.d. tako da će Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao kreditor izravno uplatiti iznos kredita od 105.000,00 EUR na poseban račun punomoćnika prodavateljice, koji je otvoren u istoj banci,

- da, dakle, u ugovoru piše da će se odobreni kredit isplatiti punomoćniku prodavatelja, a kredit je isplaćen drugotuženiku na ruke,

- da je banka bila dužna provesti financijsku i tehničku kontrolu prije davanja kredita,

-da drugotuženik nije bio kreditno sposoban niti je dostavio valjanu dokumentaciju za realizaciju kredita,

- da je bitna namjena kredita jer o tome ovisi kamatna stopa, rokovi otplate, porezne olakšice,

- da bi rok otplate za nenamjenski kredit bio kraći što je povoljnije za tužitelja,

- da ugovor nije proveden u zemljišnim knjigama jer nekretnina nije bila upisana,

- da je navedeno krivo ime kupca i nema ovjere kupca

- da vlasnik poslovnog prostora nije bio HT koji je naveden u ugovoru nego njegova majka, kojoj je on darovao nekretninu, ali darovni ugovor nije proveden u zemljišnim knjigama,

- da kredit nije realiziran ni na koji način jer nije ništa kupljeno,

- da nije jasno da li se kredit plaća u ratama ili anuitetima, da je utvrđen fiksni iznos glavnice, a da se dospjeli iznos kamate obračunava kod slijedećeg dospijeća zbog čega su nejednake rate,

- da instrumenti osiguranja nisu ispravno i potpuno navedeni u ugovoru,

- da su osnovni elementi kredita iznos, uvjeti davanja, uvjeti korištenja i vraćanja, da je ništav ugovor koji nema te uredne sastojke,

- da banka nije postupala u skladu sa dobrim poslovnim običajima,

- da banka nije postupala sa pažnjom dobrog gospodarstvenika i da je time tužitelja kao jamca dovela u otegotni položaj,

- da je jedna od najviših vrednota pravnog i općeg društvenog poretka vladavina prava, a gdje posebno mjesto i značaj ima zahtjev za savjesnim i poštenim postupanjem u pravnom prometu sukladno čl. 12. ZOO/91,

- da prvotuženik kao pravna osoba nije postupao u skladu s dobrim poslovnim običajima odnosno nije postupao s pažnjom koja se u prometu zahtjeva.

17. Odredbom čl. 103. st. 1. ZOO/91 propisano je da je ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

18. Prisilni (kogentni) propis je propis koji obvezuje na jedno čvrsto određeno ponašanje koje zakonodavac smatra posebno važnim za pravni poredak, za pravnu sigurnost i za vladavinu prava i koje ponašanje svakako hoće postići. Prisilni propisi nisu formulirani na isti način pa se tako nekad jasno određuje da je posljedica nepoštivanja određenog propisa ništavost, odnosno da ugovor nema pravni učinak. Nekad se posredno rabe izrazi "mora" i "zabranjuje", odnosno prisilnost propisa izražava se izrazom "samo ako" i sličnim izrazima koji bi upućivali na zaključak da zakonodavac hoće samo takvo postupanje adresata i nikakvo drugačije (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 232/10-2 od 20. ožujka 2012. i Rev-x 876/13-3 od 30. rujna 2014.). Tužitelj ne navodi kojim konkretnim prisilnim (kogentnim) propisima, na način kako se to ranije obrazlaže, je protivan predmetni ugovor, a da bi posljedica toga bila ništetnost ugovora.

19. Međutim, sudionici u obveznim odnosima dužni su u pravnom prometu postupati u skladu s dobrim poslovnim običajima. Zahtjevom za postupanje u skladu s dobrim poslovnim običajima zakonodavac je jasno izrazio svoju namjeru prema kojoj se oni smatraju moralnim okvirom u kojem se mogu kretati raspolaganja stranaka. Dakle, ovdje se ne radi o trgovačkim običajima koji kao konkretna pravila ponašanja uređuju pojedinačne situacije i predstavljaju određenu vrstu izvora prava, nego o općem zahtjevu etičnosti koji se odnosi na sve aspekte obveznih odnosa podjednako. Kao moralna pravila, odnosno izraz poslovnog morala, ona predstavljaju dio javnog poretka, onako kako ga definira odredba članka 10. ZOO/91, koji propisuje da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, ali ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva. Svako poslovno postupanje suprotno javnom poretku je ništavo, pa je tako i postupanje u skladu s dobrim poslovnim običajima propisano kao obveza, a nije prepušteno dispoziciji stranaka (tako Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci broj Pž- 6527/09-5 od 28. siječnja 2013.).

20. ZOO/91 pravi razliku između onih obveza koje ispunjava građanin, za kojeg ZOO/91 uvodi kriterij „dobrog domaćina“ - bonus pater familias, od situacija kada obvezu ispunjava ugovaratelj kojemu ta obveza ulazi u područje njezine profesionalne djelatnosti, pa tako čl. 18. propisuje: „1. Sudionik u obveznom odnosu dužan je u izvršavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog privrednika odnosno pažnja dobrog domaćina)“ - opće pravilo, dok u stavku drugom istog članka ZOO/91 propisuje: „Sudionik u obveznom odnosu dužan je u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka)“. Dakle, zakon u obavljanju profesionalne djelatnosti traži ponašanje prema (1) pravilima struke i (2) običajima. Pravila struke i običaji jesu objektivna mjerila, apstraktni tip prema kojem se uspoređuje konkretno ponašanje. Banka kao profesionalac dužna je postupati uz povećanu pažnju, prema pravilima struke i običajima.

21. Pod dobrim poslovnim običajima podrazumijevaju se oni običaji koji su se ustalili u praksi obavljanja određene djelatnosti te da postoje opravdana očekivanja ugovornih strana da će se postupati u skladu s tom praksom, a postupanje u skladu s dobrim poslovnim običajima propisano je kao obveza te nije prepušteno dispoziciji stranaka.

22. Ocjena da li je određeni ugovor protivan moralu društva kao etičkoj kategoriji faktično je pitanje s tim da moralne norme ne moraju biti izražene u zakonskom tekstu da bi bile pravno relevantne i imale pravni učinak. Pravila morala su pravila koja društvo prihvaća kao važeća pravila ponašanja subjekata u međusobnim odnosima. Zakon o obveznim odnosima, a ni drugi propisi građanskog prava, ne sadrže općeprimjenjivu definiciju o tome što se može smatrati moralom društva, pa je na sucu obveza u svakom pojedinom slučaju, kad se pojavi dvojba o tom pitanju, cjelovitom analizom prosuđivati je li nešto takva povreda morala društva zbog koje je ugovor ništetan. Svakako će se raditi o težoj povredi moralne norme kod ugovora čiji su učinci takvi da kod prosječnog čovjeka određenog društva u vremenu sklapanja ugovora stvara mišljenje o neodrživosti tog ugovora, unatoč tome što ugovor sam po sebi ne mora biti protivan propisima. Sudac će se kod primjene ove odredbe voditi svojim moralnim osjećajem kao odrazom općedruštvenog mišljenja kako bi zaštitio prvenstveno individualne interese radi postizanja pravednosti, koji ipak ne smiju biti protivni društvenom interesu (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 2773/2015-2 od 15. listopada 2019.). Pojam moral društva nije kategorija koja bi bila propisana zakonom, slijedom čega se kod ocjenjivanja je li određeno ponašanje društveno moralno ili ne treba kretati te ga ocjenjivati u okolnostima svakog pojedinog slučaja, vodeći računa o elementima koji su odlučni upravo u toj situaciji (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-x-802/10-2 od 10. listopada 2012.).

23. Stoga je ovaj sud, vodeći se moralnim osjećajem kao odrazom općedruštvenog mišljenja kako bi zaštitio prvenstveno individualne interese tužitelja radi postizanja pravednosti, koji ipak ne smiju biti protivni društvenom interesu (Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 2773/2015-2 od 15. listopada 2019.), u okolnostima konkretnog slučaja, utvrdio da je prvotuženik postupao protivno dobrim poslovnim običajima i načelu savjesnosti i poštenja (čl. 12. ZOO/91), a time i pravilima morala kao pravila koja društvo prihvaća kao objektivno važeća pravila ponašanja subjekata u međusobnim odnosima imajući u vidu dokazane tvrdnje tužitelja:

- da je banka odobravanjem kredita protivno poslovnim običajima i pravilima struke drugotuženiku iako nije bio kreditno sposoban i nije posjedovao valjanu dokumentaciju za realizaciju kredita tužitelja kao jamca dovela u otegotni položaj;

- da je u predmetnom ugovoru navedeno da je banka odobrila sklapanje namjenskog stambenog kredita;

- da su tužitelj te drugotuženik potpisivali izjavu za stambeni kredit (list 292 i 296 spisa);

- da su takve izjave ovjerili i kod javnog bilježnika (list 293 i 297 spisa);

- da je vještak Zrinko Ručević u nalazu utvrdio da je kredit kvalificiran kao stambeni, a da je drugotuženiku iznos od 789.426, 79 kuna isplaćen na ruke, znači ne za kupnju nekretnine (list 407 spisa);

- da je u ugovoru navedeno da je svrha kupnja nekretnine, a nije dokumentirano da li je i što kupljeno;

- da je uz zahtjev za kredit predan ugovor za kupnju poslovnog prostora (list 361 do 362 spisa), a da se radilo o neuknjiženoj nekretnini;

- da se u Ugovoru o kupoprodaji nekretnine od dana 1. prosinca 2003. u čl. 5. navodi da se kupoprodajnu cijenu kupac obavezuje isplatiti prodavatelju iz kredita Hypo Alpe Adria Bank d.d. tako da će Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao kreditor izravno uplatiti iznos kredita od 105.000,00 eura na poseban račun punomoćnika prodavateljice, koji je otvoren u istoj banci;

- da, dakle, u ugovoru piše da će se odobreni kredit isplatiti punomoćniku prodavatelja, a kredit je isplaćen drugotuženiku na ruke;

- da je iz obrade kredita razvidno da je rata kredita bila preko 1.100,00 eura, dakle veća od plaće glavnog dužnika (list 305 spisa), a da mu je žena nezaposlena;

- da drugotuženik nije dostavio valjanu dokumentaciju za realizaciju kredita što je razvidno iz opaski djelatnika banke na papirima za kredit;

- da je dakle, odobren i isplaćen kredit bez instrumenata osiguranja s obzirom da je na isplatnom nalogu kojim je određena isplata 105.000,00 eura za dan 22. prosinca 2003. dopisano da nema police osiguranja, potpisane vlastite mjenice i mjenice obrta (list 284 spisa), što je navedeno u ugovoru kao instrumenti osiguranja;

- da su naknadno pribavljeni pojedini instrumenti osiguranja, ali u spisu nema police osiguranja ni podataka o zasnivanju založnog prava na skrbničkom računu, niti dokaz da je zasnovano založno pravo na kući od mame dužnika prije isplate kredita;

- da je u dokumentaciji (list 305 spisa) navedeno da nekretnina koja se kupuje vrijedi 190.000 eura, da će dužnik učestvovati sa 40.000 eura, ali da nije specificirano koja nekretnina se kupuje niti tko ju je procijenio.

23.1. Cijeneći sve navedene okolnosti, ovaj sud je ocijenio da je osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništavim Ugovora o [broj kredita] od 8. prosinca 2003. pod čl. 9., čl. 15. i čl. 18. u dijelu u kojem je ugovoreno jamstvo tužitelja za obavezu drugotuženika kao korisnika kredita.

24. Naime, u konkretnom slučaju postupak odobravanja kredita drugotuženiku, kako je to gore opisano, imao je direktne posljedice na položaj tužitelja koji nije imao utjecaj niti na procjenu kreditne sposobnosti drugotuženika niti na postupak obrade kredita po zahtjevu drugotuženika. Tužitelj nije korisnik kredita, nije raspolagao sredstvima kredita niti je imao ekonomski interes u kreditu već je samo kao jamac osiguravao ispunjenje obveze drugoga. Jamstva trećih osoba u korist jedne od ugovornih strana, kada za obveze jedne ugovorne strane iz ugovornog odnosa između dva subjekta jamči dužnik koji je treća osoba su detaljno regulirana odredbama čl. 997. do 111. ZOO/91.

24.1. Dakle, sam pojam jamstva znači da netko jamči za nečiju obavezu u određenim okolnostima koje mogu nastati i ne može se, u okolnostima konkretnog slučaja, na tužitelja kao jamca prebaciti odgovornost vezano za opisano postupanje banke prilikom obrade zahtjeva, sklapanja ugovora, osiguranja i isplate kredita.

25. Pri tome je ovaj sud imao u vidu da je u Ugovoru o kreditu koji je tužitelj supotpisivao navedeno da se odobrava stambeni kredit uz ulaganje u investicijski fond (čl. 2. Ugovora/list 7 spisa) i da su sudužnici, pa i tužitelj te drugotuženik potpisivali izjavu za stambeni kredit (list 292 i 296 spisa) i te takve izjave ovjerili kod javnog bilježnika (list 293 i 297 spisa), pri čemu je i vještak Zrinko Ručević u nalazu utvrdio da je kredit kvalificiran kao stambeni, a ustvari se radilo o poslovnoj investiciji, iz čega proizlazi da tužitelj nije imao sve potrebne i relevantne podatke radi preuzimanja obaveze (i odgovornosti) jamca za dug glavnog dužnika pa su neosnovani navodi prvotuženika kojima prebacuje odgovornost za aktiviranje obaveze tužitelja kao jamca u datim okolnostima isključivo na tužitelja.

26. Imajući u vidu da su odlučujuće okolnosti, koje su navedene u točki 23. i 25. obrazloženja ove presude, utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu, ovaj sud nije posebno cijenio iskaze saslušanih svjedoka i stranaka pri čemu nije od odlučnog značaja da li je tužitelj prvotno imao saznanja da se radi o poslovnoj investiciji s obzirom da je iz Ugovora i Izjave koju je potpisao tužitelj proizlazilo da bi se radilo o stambenom kreditu. Naime, pouzdavanje tužitelja u dokumentaciju banke te profesionalno postupanje banke (čl. 18. st. 2. ZOO/91) ima jaču snagu od obaveze tužitelja da kao sudionik u obveznom odnosu postupa s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (čl. 18. st. 1. ZOO/91).

26.1. Tužitelj nije imao pristup informacijama o financijskom stanju dužnika (kreditna sposobnost) i da je odobren i isplaćen kredit bez pojedinih instrumenata osiguranja, a niti ostalim nedostacima u postupku odobravanja kredita drugotuženiku iz čega proizlazi da nije dobio relevantne informacije o riziku jamstva u konkretnom slučaju čime je stvorena neravnoteža između ugovornih stranaka te je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja.

27. Stoga je ovaj sud primjenom odredbe čl. 8. ZPP ocjenom dokaza utvrdio da je osnovan zahtjev tužitelja da se Ugovor o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini 8. prosinca 2003. sukladno odredbi čl. 105. st. 1. ZOO/91 utvrdi djelomično ništavim (ništetnim u smislu odredbe čl. 322. st.1. ZOO/05), kako je to odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

28. Naime, odredbom čl. 105. st. 1. ZOO/91(čl. 324.st.1. ZOO/05) propisano je da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, što ovdje nije slučaj.

29. Nadalje, odredbom čl. 104. st. 1. ZOO/91 (čl. 323. st. 1. ZOO/05) propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

30. Pri tome treba istači da zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost (ništetnost), kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020.

31. Primjenom odredbe čl. 210. st. 1. ZOO/91 (čl. 1111. ZOO/05) prvotuženik je kao nesavjesni stjecatelj dužan vratiti tužitelju iznos od 22.621,09 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana naplate svakog pojedinog iznosa s obzirom da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja. Naime, prema odredbi čl. 214. ZOO/91 (čl. 1115. ZOO/05) kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

32. Visina tužbenog zahtjeva je utvrđena provedenim financijskim vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću, pri čemu prvotuženik nije osporio iznose za koje je vještak naveo da su plaćani od strane tužitelja (list 443 spisa). Prvostupanjski sud je rješenjem o ispravku poslovni broj P-774/2024-119 od 28. kolovoza ispravio pobijanu presudu, a na koje rješenje stranke nisu uložile žalbu te je isto postalo pravomoćno.

33. S obzirom da je utvrđena ništavost (ništetnost) odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena odgovornost tužitelja za obaveze korisnika kredita preuzete ugovorom (jamstvo), a regresno pravo pretpostavlja postojanje valjanog jamstvenog odnosa ne postoji osnova za zahtjev tužitelja za regres od drugotuženika za povrat iznosa koji je naplaćen po osnovi ništetnog jamstva pa je u tom dijelu valjalo odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom IV. izreke te preinačiti pod točkom V. izreke i odbiti tužbeni zahtjev u tom dijelu.

34. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja za raskid ugovora (čl. 188. st. 2. ZPP) prvostupanjski sud je dao valjane razloge koje tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

35. Prvotuženik je na temelju odredbe čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP dužan tužitelju nadoknaditi trošak i to trošak sastava tužbe u visini zatraženih 75 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023, dalje:Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 5. srpnja 2017. u visini 50 bodova prema Tbr. 9/5 Tarife, trošak zastupanja na ročištu 13. veljače 2019. u visini zatraženih 75 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, trošak sastava podneska od 18. veljače 2019., 23. travnja 2019. i 25. rujna 2019. u visini 250 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, trošak zastupanja na ročištu 13. prosinca 2019. u visini 250 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, trošak sastava podneska od 29. travnja 2020. u visini 250 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, trošak zastupanja na ročištu 8. srpnja 2020. i 17. srpnja 2020. u visini 250 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, trošak sastava podneska od 9. rujna 2020. i od 6. studenog 2020. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/3 Tarife, trošak zastupanja na ročištu 19. svibnja 2021. u visini 250 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, trošak sastava podneska od 10. siječnja 2022., 22. veljače 2022. i 16. listopada 2022. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/3 Tarife, trošak zastupanja na ročištu 20. listopada 2022. u visini 250 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife,trošak sastava žalbe u visini 312,50 bodova prema Tbr. 10/1 Tarife, trošak sastava podneska od 15. svibnja 2024. i 27. srpnja 2024. u visini 250 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i trošak zastupanja na ročištu 14. studenog 2024. u visini 250 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54. Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 8.025,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV (Tbr.46) ukupno 10.031,25 eura. Tužitelju je za zastupanje na ročištu 5. srpnja 2017. nagrada odmjerena prema Tbr. 9/5 Tarife, a ne kako je zatraženo prema Tbr. 9/1 Tarife, jer je ročište odgođeno prije početka raspravljanja, nije priznat trošak zastupanja na ročištu 23. veljače 2019., jer isto nije održano, trošak sastava podneska od 9. rujna 2020., jer isti ne prileži spisu, a niti trošak sastava podneska od 7. srpnja 2021. kojim se dostavlja uplatnica za trošak vještaka, jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP te mu nije priznat niti trošak zastupanja na ročištima za objavu presude jer na ista nije pristupio. Tužitelju je za sastav podnesaka od 9. rujna 2020., 10. siječnja 2022, 22. veljače 2022. i 16. listopada 2022. nagrada odmjerena prema Tbr. 8/3 Tarife, a ne kako je zatraženo prema Tbr. 8/4 Tarife, jer se radi o podnescima izvan Tbr. 8/1 Tarife. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 eura, sudske pristojbe na dvije presude u iznosu 196,18 eura te trošak financijskog vještačenja u iznosu 398,17 eura, dakle ukupno 10.678,69 eura. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP, po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

36. U odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka vezano za zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženika ovaj sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove. Naime, nerazumni troškovi postupka mogu otvoriti pitanje na temelju Europske konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u slučajevima kada stranka uspije s osnovom tužbenog zahtjeva, ali ne s cijelim iznosom i kada troškovi postupka stoga „progutaju“ veliki dio financijske naknade ili čak cjelokupnu naknadu (Perša protiv Hrvatske, toč. 10.). U slučajevima kada je stranka uspjela s osnovom tužbenog zahtjeva, ali ne i s cjelokupno zatraženim iznosom, a trošak je „progutao” dosuđeni iznos naknade – potrebno je navesti posebno važne razloge koji opravdavaju takav ishod, a mogući relevantni elementi kod ocjene postojanja važnih razloga su razumnost postupanja tužitelja, da li je tuženik osporavao osnovu ili samo visinu zahtjeva, pravna shvaćanja u sličnim situacijama i posebne okolnosti konkretnog slučaja. Imajući u vidu da je tužitelj uspio sa zahtjevom za utvrđenje ništavosti u odnosu na najrelevantniji dio ugovora o kreditu koji se direktno reflektira na pravni odnos tužitelja i drugotuženika, da je tuženik osporavao i osnovu i visinu, da je podnošenje tužbe protiv prvo i drugotuženika s obzirom na dvije različite pravne osnove (pravo tužitelja na povrat isplaćenih iznosa s osnova ništavih odredbi i pravo na regres) i potencijalnu zastaru prava na regres predstavljalo razumno postupanje tužitelja te imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja; da je tužitelj otplaćivao kredit koji je dan na korištenju drugotuženiku na temelju odredbi ugovora koje su sklopljene protivno načelu savjesnosti i poštenja, ovaj sud je utvrdio da postoje važni razlozi koji opravdavaju navedenu odluku o troškovima postupka (točka II.2. izreke ove presude).

37. Slijedom svega navedenog valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i 2., čl. 373. toč. 3. i čl. 373.a ZPP odlučiti kao u izreci pod točkom I. i II.

38. Zahtjev prvotuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu je odbijen s obzirom da ta parnična radnja nije bila potrebna u postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 17. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj