Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-408/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ilijane Petyo kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Boro Savić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Bele Čikoša 5, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Zagrebu, Savska cesta 32, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-2026/2023-28 od 28. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-2026/2023-28 od 28. studenog 2025. u točkama I, III i IV izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.186,51 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže navedenim u točki I izreke prvostupanjske presude (točka I izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 17.813,49 eura sa zatraženim kamatama (točka II izreke) i prigovor tuženika radi prebijanja za iznos od 1.563,14 eura za pripadajućim kamatama (točka III izreke). Naloženo je tuženom da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 1.600,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka IV izreke).

2. Protiv ove presude sadržajno u točkama I, III i IV izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troška sastava žalbe ili istu ukine u pobijanom dijelu i predmet vratit sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF te zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa iz sklopljenog ugovora o kreditu uslijed ništetnosti istih.

5. Pošavši od utvrđenja da je tužiteljica kao korisnik kredita sa prednikom tuženika kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu 07. travnja 2006. (u daljnjem tekstu ugovor o kreditu) koji je ona potom u cijelosti otplatila u skladu sa svim ugovorenim parametrima, da je ugovorom o kreditu iznos kredita bio utvrđen u kunskoj protuvrijednosti iznosa 126.600,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan isplate (čl. 2.), uz rok otplate 10 godina (čl. 4.), u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja (čl. 4.), s time da se radilo o kreditu za kupnju stana (čl. 2.), da ugovor o kreditu nije niti u jednom dijelu nije sadržavao nikakve konkretne podatke pomoću kojih je tužiteljica mogla shvatiti okolnosti važne za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, odnosno sve rizike i mogućnosti značajne fluktuacije tečaja CHF, da su neosnovane tvrdnje tuženika kojim dovodi u pitanje tužiteljičin status potrošača, da je u kolektivnom sporu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je između ostalih banaka i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što za posljedicu ima ništetnost istih, da je odredbama čl. 502.a st. 1. ZPP, čl. 502.b ZPP i čl. 502.c ZPP propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP sud prvog stupnja utvrdio je da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne.

6. Nadalje da je knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđena razlika u s osnovne promjene tečaja za CHF u iznosu od 2.186,51 eura te je pozivajući se na odluke sudova donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice.

7. Suprotno žalbenim razlozima sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke u preostalom dijelu ne bi bilo moguće ispitati pa se u tom dijelu nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi. Suprotno žalbenim navodima i za prihvaćanje nalaza i mišljenja vještaka sud prvog stupanja dao je valjane i logične razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

7.1. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga tuženika, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije povrijedio ustavna prava tuženika na jednakost pred zakonom i sudovima i pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17) i čl. 14. st. 2 , čl. 26., 29. st. 1. te čl. 115. st. 3 Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14). Tuženiku je u postupku bilo omogućeno izjasniti se o zahtjevima i navodima protivne strane, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku.

8. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza i pravne situacije od strane žalitelja.

9. Prvostupanjski je sud utvrdio, a što među strankama i nije sporno, da je tužiteljica s prednikom tuženika sklopila predmetni ugovor o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula s time da je tužiteljica u tom ugovornom odnosu potrošač.

10. Među strankama je i dalje sporno je li u predmetni ugovor o kreditu inkorporirana odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna, te postoji li obveza tuženika na isplatu preplaćenih iznosa, na ime stečenog bez osnove.

11. Na žalbene navode tuženika valja reći da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.1. Dakle, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Stoga su neosnovani navodi tuženika da u ovom postupku nema mjesta automatskom preslikavanju utvrđenja iz parnice povodom kolektivne zaštite potrošača i da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu, budući da pravomoćna odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji pojedini potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15).

12. Osim toga valja reći da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma valutne klauzule, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

12.1. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je Kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

13. S obzirom na navedeno ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, na sadržaj kojih tužiteljica nije mogla utjecati, a kojom su suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao korisniku kredita nametnule obveze koju objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i koje su kao takve nerazumljive, prouzročila je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao jedne ugovorne strane, u odnosu na tuženu banku kao drugu ugovornu stranu, a što da je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, pravilno je kao prethodno pitanje sud prvog stupnja utvrdio da je ta ugovorna odredba ništetna sukladno članku 81. stavak 1. i 2., članku 84. i članku 87. stavak 1. ZZP/03 te, temeljem odredbe čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/94, 7/96 , 112/99 i 88/01 u daljnjem tekstu: ZOO/91) koji je identičan čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 41/08, 125/11 i 78/15 dalje u tekstu ZOO/05) prihvatio zahtjev tužiteljice za isplatu u visini preplaćenog iznosa utvrđenog nalazom i mišljenjem vještaka.

13.1. Što se tiče navoda o zakonitosti i opravdanosti ugovaranja valutne klauzule, valja reći da nije sporna zakonitost ugovaranja valutne klauzule, već je odlučujući način ugovaranja. Obzirom da u ovom konkretnom slučaju iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je valutna klauzula u CHF ugovorena bez da je tuženik u cijelosti informirao tužiteljicu o rizicima promjene tečaja CHF, a to znači o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, to je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su sporni dijelovi odredbi ugovora o kreditu ništetni, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

13.2. Osim toga a kako su odredbe o valutnoj klauzuli glavnice u CHF sadržajno izražene na način kao i one, koje su pravomoćnim presudama u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđene ništetnima te ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, to je prvostupanjski sud osnovano zaključio da su iste ništetne.

14. S obzirom na navedeno tuženik je bez pravne osnove stekao više isplaćene iznose kao posljedicu promjene tečaja CHF tijekom trajanja ugovora pa je u tom smislu temeljem provedenog financijskog vještačenja, koje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući ga nalazom i mišljenjem stručne i objektivne osobe izrađenog po pravilima struke, utvrđena visina razlika uplaćenih anuiteta i to uvažavajući podatke o iznosima plaćenih anuiteta kroz ugovorni rok otplate i razliku tih plaćenih anuiteta i onih koji bi tužiteljica bio u obvezi platiti bez ništetnih odredbi u iznosu od 2.186,51 eura.

15. Kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilnom primjenom materijalnog prava, valjalo dosuditi tužiteljici preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koji je izvršio obračun anuiteta primjenom promjene tečaja CHF.

16. Nadalje tužiteljici, osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je ista plaćala dosjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

17. Nisu osnovani niti žalbeni navodi kojima tuženik ustraje kod prigovora da sud nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike odnosno one slučajeve u kojima je tužiteljica platila manje od početnog otplatnog plana pa time pogrešno utvrdio visinu preplaćenih iznosa. Naime, promjenom tečaja CHF na niže od početnog nije došlo do povrede prava tužitelja kao potrošača, tužitelj nije ništa stekao bez osnove plaćanjem anuiteta prema nižem tečaju pa ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju po osnovi takozvane "negativne razlike", a nastavno niti obveza tužitelja na vraćanje, a time niti za uračunavanje iznosa takozvane "negativne razlike". Nadalje valja reći da tužitelj, na čijoj strani ne postoji krivnja za ništetne odredbe ne može i nije odgovoran niti za štetu niti tuženik koji je kriv za sklapanje ništetnih odredbi može naknadu štete od tužitelja osnovano potraživati. Stoga pozivanje na sudsku praksu koja je uvažila prigovor banke nema za posljedicu drukčiji ishod ove parnice, a niti je zbog "prihvaćanja financijskog izračuna" vještaka činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

18. Neosnovani su i žalbeni navodi kojim tuženik osporava utvrđenje suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare imajući u vidu da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 31. siječnja 2022. godine zauzeto pravo shvaćanje koje glasi: „Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.“ Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača i to presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. kada je ista postala pravomoćna, od kada je zastara za postavljanje restitucijskog zahtjeva počela teći iznosa, a tužiteljica postavila restitucijski zahtjev i pokrenula postupak u ovoj pravnoj stvari 13. lipnja 2023., dakle u okviru zastarnog roka od pet godine od trenutka pravomoćnosti te navedene odluke, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio prigovor tuženika o zastari neosnovanim.

19. I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155 st. 1 ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 112/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 57/22 i 126/22 dalje: Tarifa).

20. Slijedom svega navedenog valjalo je temeljem odredbe izreke temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 17. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica