Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž Ob-106/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ilijane Petyo kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐAA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Josip Pulić, odvjetnik u Rijeci, Pomerio 2/II, protiv 1. tuženika ĐA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tuženika ŽA iz [adresa],2051 L. N., kog zastupa Stanka Maučić-Maček, odvjetnica u Crikvenici, Braće dr. Sobol 10, radi utvrđenja ništetnosti ugovora o darovanju nekretnina, odlučujući o žalbi tužiteljice i 1. tuženika protiv presude Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P Ob-76/2020-21 od 7. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice te potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P Ob-76/2020-21 od 7. studenoga 2024.

r i j e š i o  j e

I. Žalba 1. tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troška žalbe.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev 1. tuženika za naknadom troška žalbe.

IV. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi 2. tuženika za naknadom troška sastava odgovora na žalbe tužiteljice i 1. tuženika.

Obrazloženje

1.Presudom Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P Ob-76/2020-21 od 7. studenoga 2024. suđeno je:

" I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnim Ugovor o darovanju nekretnine od dana 17. srpnja 2002. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Jelene Tus iz [adresa], broj ovjere OV 2182/2002 sklopljen između prvotuženika ĐA kao darovatelja i drugotuženika ŽA kao daroprimatelja glede nekretnina koje su upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Zemljišnoknjižnog odjela Novi Vinodolski u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] označenih i opisanih k ao k. č. br. [katastarska čestica] voćnjak površine 31 čhv te k. č. br. [katastarska čestica] kuća i dvorište površine 43 čhv." II Nalaže se tužiteljici da 1.tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eura u roku od 15 dana.

II (ispravno III) Nalaže se tužiteljici da 2.tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 7.500,00 eura u roku od 15 dana te se 2.tuženik odbija sa preostalim zatraženim troškom parničnog postupka."

2. Protiv navedene presude pravodobno se žali tužiteljica zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP). Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači na način predložen u žalbi, ili ju podredno ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži naknadu troška žalbe.

3. Protiv navedene presude pravodobno se žali 1. tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP. Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači na način predložen u žalbi, ili ju podredno ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži naknadu troška žalbe.

4. Drugotuženik je dostavio odgovore na žalbe tužiteljice i 1. tuženika u kojima osporava njihove žalbene razloge. Potražuje trošak zbog sastava dva odgovora na žalbu. tužiteljice.

5. Žalba tužiteljice nije osnovana dok je žalba 1. tuženika nedopuštena.

6. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući se presuda i rješenje suda prvog stupnja mogu ispitati, izreke su im razumljive, ne proturječe same sebi niti razlozima presude i rješenja, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za odlučivanje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima djelomične presude i rješenja navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

7. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje, kao i postupak koji im je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Predmet ovog postupka jest zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovora sklopljenog između tuženika, te zahtjev za naknadom troškova postupka. Tijekom postupka utvrđene su slijedeće bitne činjenice:

- predmet ovog postupka su nekretnine k. č. br. voćnjak od 31. čhv. i k. č. br. [katastarska čestica] kuća i dvorište od 43 čhv, sve upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

- u naravi je riječ o faktičnom malom hotelu s 9 soba (list 54 spisa) namijenjenih iznajmljivanju, koji se nalazi u neposrednoj blizini obale, na vrhu poluotoku [adresa], blizu mjesta [adresa], u [adresa];

- prvotuženik ĐA bio je oženjen za LA s kojom je živio u [adresa] i imao s njom dvoje djece;

- ĐA je s gradom [adresa], ranijim vlasnikom predmetnih nekretnina, 14. prosinca 1998. zaključio kupoprodajni ugovor kojim je za cijenu od 240.000 njemačkih maraka, u protuvrijednosti u kunama, kupio predmetnu nekretninu koja je tada u naravi bila stara kuća s okućnicom u stanju zapaljene ruševine, nepodobne za stanovanje;

- ĐA se temeljem tog ugovora uknjižio u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetne nekretnine;

- prema tvrdnjama RA ovu je nekretninu za njega i njegovim novcima kupio ĐA u svoje ime samo zato što je procedura kupovanja nekretnine od strane stranog državljanina u ono vrijeme bila složena, a to sve po nagovoru tadašnjeg gradonačelnika [adresa] MA;

- nakon toga su započela vrlo opsežna i skupa ulaganja u ovu nekretninu koja su dovršena 2001. (fotografije na listovima 103-104 i 122-129 spisa) nakon čega je hotel najkasnije do 4. srpnja 2001. bio spreman za privrednu aktivnost iznajmljivanja soba turistima (rješenje o ispunjavanju uvjeta za iznajmljivanje soba na listu 54 spisa);

- radovima je rukovodio ĐA, ali su po tvrdnji RA financirani njegovim novcima i za njegov interes;

- prvotuženik se od LA razveo 2. srpnja 2002. (list 41 spisa);

- prvotuženik je od 1997. bio zaposlenik nizozemskog trgovačkog društva kog je drugotuženik vlasnik (listovi 55-57 spisa);

- prema tvrdnji tužiteljice ĐAA, ona i ĐA započeli su emocionalnu vezu 2002. i od tad žive u istom kućanstvu, a brak su sklopili 2010.;

- tužiteljica tvrdi da je kroz period od 14 godina (od 2002. do utuženja 2016.) ulagala vlastita sredstva u predmetnu nekretninu;

- dana **.**.2002. ĐA i ŽA su zaključili dva ugovora i ovjerili ih kod javnog bilježnika 17. srpnja 2002., prvim je ĐA darovao ŽA predmetne nekretnine, a drugim je ŽA osnovao u korist ĐA služnost plodouživanja na predmetnim nekretninama po kojem je ĐA, kao korisnik te osobne služnosti imao "pravo posjedovanja nekretnina, pravo na sve naturalne i civilne plodove od nekretnina, te sve redovite koristi od nekretnina";

- temeljem ovog darovnog ugovora, a uz odobrenje nadležnog ministarstva, ŽA se uknjižio u zemljišnu knjigu kao vlasnik predmetne nekretnine;

- ĐA ustao je 3. travnja 2003. s tužbom protiv SA radi utvrđenje ništavim ugovora o osnivanju služnosti plodouživanja i ugovora o darovanju od 17. srpnja 2002. pred Općinskim sudom u Crikvenici, predmet je najprije vođen pod poslovnim brojem P-227/03, a okončan je presudom Općinskog suda u Delnicama poslovni broj P. 401/08 od 7. srpnja 2009, pravomoćnom 7. rujna 2011, kojom je odbijen ĐA sa zahtjevima da se predmetni ugovori utvrde ništavim;

- ŽA je tužio ĐA radi predaje predmetne nekretnine u posjed.

10. Na ove utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, dalje: ZV), čl. 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", broj: 11/78, 27/78, 45/89, 59/90, 25/94, 162/98, dalje: ZBPO), sadržajno odredbe čl. 252. i čl. 262. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj: 162/98, dalje: ObZ/98), te čl. 323. i čl. 327. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), pa odlučio kao u izreci osporene presude.

11. Prethodnom odlukom suda prvog stupnja poslovni broj P Ob-5/2019 od 17. lipnja 2019, u tom dijelu potvrđenom odlukom ovog višeg suda poslovni broj Gž Ob- 519/2020 od 4. studenoga 2020, pravomoćno je tužiteljica odbijena sa svojim zahtjevima na utvrđenje da je suvlasnica polovine dijela predmetne nekretnine i upisom u zemljišnim knjigama. Odluka prvog stupnja ukinuta je samo u dijelu koji se odnosi na zahtjev za utvrđenjem ništetnim darovnog ugovora od 17. srpnja 2002. kojim je prvotuženik ĐA darovao predmetnu nekretninu drugotuženiku ŽA, pa je o tom zahtjevu odlučeno predmetnom osporenom odlukom.

12. Prethodnu odluku sud je prvog stupnja zasnovao na utvrđenju kako je stjecanje predmetne nekretnine, njeno kupovanje od općine, velika ulaganja u obnovu te privođenje namjeni manjeg hotela, prethodilo vremenu kad je tužiteljica započela emocionalnu vezu s prvotuženikom. Ulaganja tužiteljice u predmetnu nekretninu koja su potom uslijedila neusporedivo su manja no što su bila ulaganja u nekretninu koja su prethodila izvanbračnoj zajednici nje i ĐA. Budući je ĐA bio u braku s drugom ženom do 2. srpnja 2002, dotična izvanbračna zajednica nije mogla biti starija od tog datuma. A velika ulaganja u predmetnu nekretninu dovršena su najkasnije do 4. srpnja 2001. jer je već u tom trenutku hotel bio spreman za privrednu aktivnost iznajmljivanja soba turistima. Stoga predmetna nekretnina nije imovina koju su izvanbračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice niti potječe iz te imovine (čl. 252. i čl. 262. ObZ/98), pa zahtjev tužiteljice za utvrđenjem kako je to izvanbračna stečevina nje i I. tuženika, te da je njen suvlasnički dio u njoj ½ dijela, nije osnovan. Sud je prvog stupnja također zaključio kako tužiteljica nije stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine niti naknadnim ulaganjem u istu, jer se ne radi o nadogradnji predmetne nekretnine i promjeni njenog identiteta, već o poboljšicama iste, a temeljem takvih radova, kojima nije izmijenjen identitet nekretnine (stavljanje klupčica, ugradnja vrata, uređenje okoliša i slično) ne može se steći pravo vlasništva nekretnine.

13. Odlučujući o preostalom zahtjev, sud prvog stupnja u osporenoj odluci navodi kako "u smislu odredbe čl. 453. ZOO/78 preuzimanje ispunjenja vrši se ugovorom između dužnika i nekog trećeg kojim se ovaj obvezuje prema dužniku da ispuni njegovu obvezu prema njegovu vjerovniku, a on odgovara dužniku ako pravodobno ne ispuni obvezu vjerovniku te ovaj zatraži ispunjenje od dužnika. Dakle, sklapanjem ugovora 1.tuženika i 2.tuženika, 2.tuženik je preuzeo obvezu 1.tuženika prema vjerovniku banci, a kako je to vidljivo iz vlasničkog lista za z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], radi se o kreditu u iznosu od 900.000,00 kuna sa ugovorenim kamatama. Prema sadržaju vlasničkog lista, može se zaključiti kako je korisnik kredita bio upravo 1.tuženik. Austrijski građanski zakonik nije poznavao ugovor o darovanju bilo s nametom, niti s uvjetom. Prema sadržaju ugovora kojeg su sklopili t uženi, proizlazi da se radi o dvostrano obvezujućem poslu, gdje 1.tuženi „ daruje „ 2.tuženiku nekretninu, cilj i smisao čega je da se 2.tuženik u zemljišnim knjigama upiše kao vlasnik nekretnine, a s druge strane, 2.tuženik se obvezao ispuniti obvezu koju 1.tuženik ima prema vjerovniku banci, za koje ispunjenje 2.tuženik odgovora

1.tuženiku. Dakle, 2.tuženik nekretninu nije dobio besplatno, već naprotiv, istu je morao otplatiti kredit banci otplata kojeg kredita je bila obveza 1.tuženika. Darovanje je prav ni posao u kojem darovatelj dobrovoljno i besplatno prepušta obdareniku neku imovinski korist, a obdarenik to prihvaća. Obveza 2.tuženika da otplati kredit umjesto tužitelja ne može se smatrati nametom, jer to prelazi smisao i svrhu nameta, namet je sam po sebi dužnost, ali ne i protučinidba, a niti je preuzimanje ispunjenja nuzgredna odredba dodana besplatnom pravnom poslu, već je jedan od bitnih odredbi ugovora kojeg su sklopili tužitelj i tuženik. Namet je dužnost dodana besplatnom pravnom poslu, a ne i protučindba odnosno nije obveza imovinskopravnog karaktera kakvu obvezu je preuzeo 2.tuženik i za koju obvezu odgovara tužitelju. Dakle, u i tom pogledu je neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice. Sam sadržaj ugovora kojeg su sklopili tuženi, a gledajući u kontekstu činjenica koje u odgovoru na tužbu iznosi 2.tuženik, upućuje doista na to da su tuženi u vezi predmetne nekretnine imali usmene dogovore, u pogledu kupnje iste, posjedovanja i korištenja iste, te da je stvari cilj bio da 2.tuženik bude vlasnik iste. U prilog tome govore i pravni poslovi koje su sklopili tuženi i to ugovor o namjenskom zajmu (str. 46 48 spisa) iz kojeg je vidljivo da je 2.tuženik daje 1.tuženiku u zajam iznos od 1.700,000,00 kuna (cijena predmetne nekretnine iznosila je 819.500,00 kuna) te generalna punomoć od 21.siječnja 1999. iz koje je vidljivo da je 1.tuženik ovlastio 2.tuženika da u njegovo ime može prodati predmetne nekretnine, te da primi od kupca ugovorenu kupoprodajnu cijenu te da poduzme sve druge potrebne radnje za prijenos vlasništva predmetne nekretnine na ime kupca, a što tuženi zasigurno ne bi ugovarali da je 1.tuženik polagao kakva prava na predmetnu nekretninu. Slijedom iznijetog, sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, budući ista nije dokazala da predmet na nekretnina ne bi bila predana 2.tuženiku u posjed u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o darovanju, a osim toga, niti se ne radi u darovnom ugovoru, već o dvostrano obvezujućem ugovoru kojeg su sklopili tuženi."

14. Iz navoda u tužbi, a i sad u žalbi, tužiteljica smatra kako je ugovor o darovanju bez prave predaje stvari ništetan jer nije zaključen u zakonom propisanoj formi jer da protivno odredbi čl. 482. ZOO nije zaključen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave.

15. ZOO iz 2005. se ne primjenjuje se na ovaj predmet jer je sporni ugovor zaključen 16, odnosno 17. srpnja 2002. Tad je na snazi bio prethodni obveznopravni zakon, ZOO/78, koji je na snazi od 1. listopada 1978. do 31. prosinca 2005. Stoga po njemu trebalo procijeniti ništetnost predmetnog ugovora, odnosno prema tadašnjoj zakonskoj terminologiji, ništavost.

16. Prema odredbi čl. 103. st. 1. ZOO/78 "Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo."

17. Prema odredbi čl. 27. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91) "Paragrafi Općeg građanskog zakonika glede darovanja i ortakluka, primjenjivat će se kao pravna pravila ukoliko su u suglasnosti s Ustavom i zakonima Republike Hrvatske." A u odredbama Općeg građanskog zakonika („Justizgesetzsammlung“ 1/1811, 1. siječnja1812. stupio na snagu u austrijskim njemačkim zemljama, 1. srpnja 1814. u Karlovačkoj Granici, 1. kolovoza 1815. u Istri, 1. siječnja 1816. u Dalmaciji, a 01. svibnja 1853. na snazi u Kraljevinama Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji, dalje: OGZ, primjenjuje se temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine, „Narodne novine“ broj: 73/91) postojala je drugačija odredba o propisanoj formi darovnog ugovora bez prave predaje. Prema § 943. OGZ "Iz darovne pogodbe, koja je učinjena samo usmeno bez prave predaje darovane stvari, daroprimac ne zadobiva nikakva tužbenog prava. Ovo pravo treba da je na pismenoj ispravi osnovano." Dakle, za ovu vrstu ugovora bila je propisana samo pismena forma, a tom uvjetu ugovor od 16./17. srpnja 2002. udovoljava.

18. Zakon o javnim bilježnicima (Narodne novine br. 78/1993, 29/1994, 162/1998, 16/2007, 75/2009, 120/2016, 57/2022, dalje ZJB), u verziji koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovor 16./17. srpnja 2002. je u čl. 53. st. 1. ZJB propisivao je kako je javnobilježnički akt potreban za pravnu valjanost, između ostalog, i darovanih ugovora bez predaje stvari u neposredan posjed daroprimca. Dakle, prema propisima koji su bili na snazi 2002. godine za darovni ugovor bez predaje stvari u neposredna posjed daroprimca zakon je doista propisivao formu javnobilježničkog akta.

19. Sud je prvog stupnja pravilno zaključio kako se ovdje ne radi o darovnom ugovoru, mada je tako naslovljen, već o ugovoru svoje vrste s međusobnim protučinidbama ugovornih stranaka. Jer osnovni sadržaj darovnog ugovora jest da se darovatelj obvezuje obdareniku bez protučinidbe prepustiti stvar ili imovinsko pravo, a obdarenik to prihvati. U konkretnom slučaju 1. tuženik prepušta predmetnu nekretninu 2. tuženiku, ali se 2. tuženik obvezuje preuzeti obvezu 1. tuženika prema banci, to jest umjesto ovoga vratiti kredit od 900.000,00 kuna s ugovorenim kamatama (list 42 spisa).

20. I prema shvaćanju ovog višeg suda postojanje opisanih uzajamnih protučinidbi ugovornih stranaka ima za posljedicu da ovaj ugovor izlazi izvan pojmovnog okvira darovnog ugovora i predstavlja ugovor sui generis. Drugačija pravna shvaćanja tužiteljice izložena u žalbi nisu pravilna i ne dovode u sumnju gornji zaključak prvostupanjskog suda. Pa kad je tome tako, onda za ovakav ugovor, zato jer nije opisan u čl. 53. ZJB, ne postoji zakonska obveza da bude zaključen u formi javnobilježničkog akta.

21. Stoga je sud prvog srpnja pravilno odbio tužbeni zahtjev kao nezakonit, jer predmetni ugovor nije zaključen protivno prisilnim propisima. Zato je valjalo odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i osporenu presudu potvrditi po čl. 368. st. 1. ZPP.

22. Žalba 1. tuženika nije dopuštena jer on nema pravnog interesa za podnošenje žalbe. Prvotuženik je uspio u sporu, pa je po čl. 358. st. 1. i 2. ZPP njegovu žalbu valjalo odbaciti rješenjem.

23. Kako je tužiteljica izgubila parnicu, pravilno je sud prvog stupnja po čl. 154. st. 1. ZPP, u svezi s čl. 155. ZPP, odlučio i o troškovima postupka te naložio tužiteljici da naknadi tuženicima njihov potreban trošak postupka, a visinu nagrade odvjetnicima je obredio prema propisima Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: OT). Stoga je po čl. 166. st. 1. ZPP valjalo potvrditi i odluku o troškovima postupka.

24. Zahtjeve tužiteljice i 1. tuženika za naknadom troškova njihovih žalbi valjalo je po čl. 166. st. 1. ZPP odbiti kao neosnovane jer sa žalbama nisu uspjeli.

25. Zahtjev 2. tuženika za naknadom troškova sastava dva odgovora na žalbu valjalo je odbiti kao neosnovan jer se po čl. 155. st. 1. ZPP ne radi o troškovima potrebnim za vođenje parnice.

U Zagrebu, 17. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević