Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1077/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Ane Gradišek, člana vijeća i suca izvjestitelja i Željke Rožić Kaleb, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Valentini Božiček, odvjetnici u odvjetničkom društvu Dragičević i partneri u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Anamariji Udiljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4844/2025 od 13. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4844/2025 od 13. siječnja 2026. u pobijanom dijel pod toč. I., II. i V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9012373156 od 29. ožujka 2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna“

Točkom II. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 929,06 Eur sa sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06. travnja 2007. godine do isplate, kao i naknaditi trošak postupka u iznosu od 809,73 Eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

Točkom III. izreke odbije je dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 929,06 eura od 04. siječnja 2005. godine do 05. travnja 2007. kao neosnovan, toč. IV. izreke, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

Točkom V. izreke, odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

2. Presudu u dijelu pod toč. I., II. i V. izreke, pobija tuženik zbog svih zakonom propisanih razloga. Predlaže, prihvatiti navode žalbe i preinačiti presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbu tužitelja kao neosnovanu, a tuženiku dosudit troškove postupka, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9012373156 od 29. ožujka 2007. . koji su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor i u vezi s tim zahtjev za isplatu s pripadajućim zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredni čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

7. Među strankama nije sporno da su stranke dana 29. ožujka 2007. sklopile ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 113.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita i da je u vezi tog kredita između stranaka ugovorena obveza tužiteljice platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (ulazna naknada), kako je navedeno u čl. 12. st. 3. toga Ugovora.

7.1. U žalbenoj fazi postupka sporna je pravilnost zaključka, o ništetnosti odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu, u vezi s čim tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva.

8. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom sporni dio ugovorne odredbe iz čl.12. 3. Ugovora o kreditu, jer iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj korisnik kredita, ovdje tužitelj, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita.

O sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo time da iz sadržaja samog Ugovora i odredbe čl. 3. nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 1,50% od ukupnog iznosa kredita te koje to troškove ona pokriva, budući tuženik kao banka nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora.

9. Prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je sporna ugovorna odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. 96/03., 47/07., 70/09; dalje ZZP), koja odredba propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2).

10. Naime, o spornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu (čl. 81. st. 4. ZZP), niti je tuženik dokazao da je tužitelju objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati.

11. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO), te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka i jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 1,50% od iznosa kredita, takva ugovorna odredba po ocjeni prvostupanjskog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. st. 1 ZZP nepoštena, te u smislu odredbe članka 87. st. 1 ZZP ništetna.

12. Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja o utvrđenju ništetnosti ulazne naknade jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 1,50% od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba (tako i odluke ovog suda posl. broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-1972/2022-2 od 23. kolovoza 2022., Gž-837/22 od 22. studenoga 2022.), kako je navedeno u toč. I. izreke pobijane presude, te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 929,06 Eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6.travnja 2007., kada je tuženik naplatio spornu naknadu, do isplate (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO).

13. Pravilno prvostupanjski sud nalazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelj nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnost se zahtijeva vraćanje.

14. O zateznoj kamati pravilno je odlučeno temeljem čl. 1115 ZOO. Naime, tuženik je nesavjestan stjecalac s obzirom da je navedena odredba Ugovora ništetna, kako to proizlazi i iz razloga presude, pa je kamata jasno i pravilno dosuđena od dana uplate kao dana stjecanja.

15. Bez osnova tuženik u žalbi tvrdi da tužitelj nije potrošač u smislu članka 3. stavak 1. ZZP/03 kada je Ugovor sklopio kao fizička osoba za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora te kada iz iskaza tužitelja proizlazi da je novac ostvaren tim kreditom uložen u izgradnju i adaptaciju kuće koja je spaljena u ratu, u kojoj živi te koju koristi za stambene potrebe, a kuću iznajmljuje zadnje dvije –tri godine u ljetnim mjesecima, kako bi lakše plaćao kredit.

16. Odredbom članka 3. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti pa kako iz provedenog postupka proizlazi da tužitelj pri zaključenju ugovora nije djelovao kao trgovac, odnosno u okviru profesionalne djelatnosti to je pravilno prvostupanjski sud tužitelju pružio potrošačku zaštitu

17. U ovakvim parnicama tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. ZZP/03, a ukoliko banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema (VSRH broj Su IV-56/2023-9 23. studenog 2023., Rev18/2018 od 26. svibnja 2020.) Stoga, polazeći od sadržaja iskaza tužitelja da su novčana sredstva iz spornog kredita kojeg je podignuto 2007. utrošena na izgradnju i adaptaciju kuće koja je spaljena u ratu, da istu koristi za stanovanje, da unazad dvije –tri godine kuću preko ljeta koristi za iznajmljivanje, valja zaključiti da tuženik u ovom postupku nije pružio relevantan dokaz za suprotni zaključak tj. za zaključak da tužitelj nema svojstvo potrošača. Sama činjenica da je na adresi [adresa] tužitelj imao prijavljeno trgovačko društvo „Mandrač d.o.o.“, koje je osnovano 2006. a brisano iz registra 2018., ne dovodi u pitanje tužiteljev status potrošača, obzirom se djelatnost tog društva odvijala izvan kuće, odnosno na adresi klijenata, a na adresi kuće je društvo bilo samo formalno prijavljeno. S tim u vezi, ovaj sud zaključuje kako je primarna namjera tužitelja bila podići kredit za izgradnju kuće koja je izgorjela u ratu, da se radi o stambenom objektu u kojem tužitelj i danas živi sa svojom obitelji, a sama činjenica da kuću unazad dvije, tri godine iznajmljuje preko ljeta, te sama činjenica da je na istoj adresi bilo prijavljeno trgovačko društvo „Mandrač d.o.o.“ ne dovodi u pitanje tužiteljev status potrošača.

Činjenicu da nije pročitao ugovor o kreditu, jer je smatrao da „sve što su napisali u ugovoru tako mora biti“ sud smatra neodlučnim jer kako iz iskaza proizlazi, tužitelju je novac bio potreban i bilo mu je samo bitno da dobije kredit, a djelatnici banke mu nisu spominjali naknadu niti objasnili na što bi se ista odnosila, odnosno djelatnici tuženika nisu pročitali ugovor niti su mu isti rastumačili i upozorili ga na sadržaj ugovornih odredbi.

18. Slijedom navedenog sud zaključuje da tužitelj ima status potrošača i da se o uvjetima ugovora nije pregovaralo.

19. O troškovima parničnog postupka odlučeno je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP te je tužitelju odmjeren trošak u skladu s odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dok tuženiku pravilno nije dosuđen parnični trošak jer nije uspio u parnici.

20. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe čl. 368 st. 1 ZPP odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

21. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe odbijen je temeljem odredbe čl. 166 st. 1 ZPP jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku.

U Zagrebu, 17. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Andrina Raspor Flis