Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1314/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao člana vijeća i izvjestitelja, te Tihane Marije Miladin, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐĐ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Andreji Srednoselec Pintarić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Pintarić i Srednoselec Pintarić d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šooš Maceljskom, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6033/2023-15 od 28. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6033/2023-15 od 28. studenog 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6033/2023-15 od 28. studenog 2024. pod točkom III. izreke za iznos parničnog troška od 1.894,30 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 28. studenog 2024.

III. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6033/2023-15 od 28. studenog 2024. pod točkom III. izreke preko iznosa od 1.894,30 EUR do iznosa od 2.019,30 EUR, za iznos od 125,00 EUR i za navedeno odlučuje:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 125,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 9010766914, potvrđenog kod javnog bilježnika Damira Bjelčić, Krapina, Gajeva 8, pod poslovnim brojem: OU-628/2005 dana 10.10.2005. godine, kojeg su sklopili tužiteljica ĐĐ kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici preplaćene anuitete s osnove valutne klauzule vezane za tečaj CHF u iznosu od 1.328,01 EUR sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog anuiteta pa do isplate (točka II. izreke presude) te naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.019,30 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 28. studenog 2024. (točka III. izreke). Nadalje odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica zahtijeva isplatu iznosa od 1.709,81 EUR sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose glavnice teku kako je pobliže određeno u točki IV. izreke (točka IV. izreke ).

2. Protiv točke I., II. i III. izreke prvostupanjske presude žali se tuženik i to zbog svih zakonom predviđenih razloga, odnosno zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, također osporava i odluku o troškovima postupka. Predlaže usvojiti njegove žalbene razloge i preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio odluci, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda nije nejasna, već o odlučnim činjenicama sadrži jasne, logične i neproturječne razloge te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP-a koji u žalbi ističe tuženik.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti (pravilno: ništavosti) odredbi o valutnoj klauzuli, a koje odredbe su sadržane u Ugovoru o kreditu broj 9010766914, kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili dana 10. listopada 2005. g., te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništave odredbe o valutnoj klauzuli.

6. Sud prvog stupnja u bitnome je utvrdio:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor sklopili dana 10. listopada 2005. ugovor o kreditu broj 9010766914, kojim je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.104,02 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, na rok otplate od 84 mjeseci za kupnju novog automobila,

- da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF, što je dovelo do povećanja anuiteta koje je tužiteljica otplaćivala,

- da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača,

- da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, pa tako i ovdje tužiteljica, pokrene radi naknade štete ili isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika,

- da su odredbe predmetnog ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetne,

- da je tužiteljica preplatila anuitete zbog promjene tečajnih razlika,

pa je slijedom navedenih utvrđenja prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (točka I. izreke) pritom upućujući na direktan pravni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene po kolektivnoj tužbi te obzirom na vještačenjem utvrđenu visinu tražbine po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, nakon saslušanjem tužiteljice utvrđenih daljnjih relevantnih činjenica obvezuje tuženika isplatiti tužiteljici zbog tečajnih razlika preplaćeni iznos anuiteta od ukupno 1.328,01 EUR sa zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/2. – dalje: ZOO/05), a odbija zahtjev za isplatom iznosa od 1.790,81 EUR, koji iznos predstavlja zbroj zateznih kamata za razdoblje od plaćanja svakog pojedinog iznosa do izrade vještačkog nalaza, te na koji iznos tužiteljica traži zateznu kamatu, jer su točkom II. izreke presude tužiteljici već dosuđene zatezne kamate koje teku od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate.

7. Navedeno činjenično stanje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud. Tuženik svojim žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja.

8. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na valutnu klauzulu, prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojima je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući je, a kako je to određeno člankom 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužiteljica na njih pozvala

9. U odnosu na žalbene navode tuženika, valja reći da je sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/14, 110/15, 14/19, 19/22, dalje: ZZP/14) sud u pojedinačnim sporovima potrošača vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, a kojom je između ostalih banaka i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost odredbi potrošačkih ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.

10. Dakle utvrđenjima proizašlim iz presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, vezan je sud i u predmetnoj parnici, jer se tužiteljica na njih pozvala, u smislu ranije citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, a na tuženiku je bio teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03) da su uvjeti i okolnosti konkretnog pregovaranja u pogledu odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF bili drugačiji odnosno da postoje okolnosti koje bi isključile pretpostavke za primjenu direktnog učinka tih odluka u konkretnom pojedinačnom sporu, a što tuženik nije dokazao.

11. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF pojedinačno pregovaralo, odnosno da su tužiteljici protumačeni i objašnjeni značaj i posljedice takve ugovorne odredbe te učinio odredbu razumljivom, i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski, kako pojam razumljivosti tumači i Sud EU u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku.

12. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora o valutnoj klauzuli u CHF tako da su joj kao potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati.

13. Naime nije dovoljno da potrošač samo razumije da, ovisno o tečaju valute rata kredita može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

14. Kako se o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da bi tužiteljica primila punu i potpunu obavijest o svim rizicima zaključenja kredita u kojem je glavnica vezana uz CHF, te kako su takve odredbe u kolektivnom sporu utvrđene ništetnima, jer su protivno savjesti i poštenju dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice te se ista pozvala na utvrđenja iz kolektivnog spora, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je predmetna odredba konkretnog ugovora ništetna.

15. Na sporni pravni odnos stranaka prvostupanjski sud pogrešno je primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO/05), jer u situaciji kada je sporni Ugovor o kreditu sklopljen 30. kolovoza 2005., dakle prije stupanja na snagu navedenog Zakona (stupio na snagu 1. siječnja 2006.) na spor je trebalo primijeniti odredbe zakona koji je važio u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO/91). No, kako oba zakona na bitno istovjetan način reguliraju sporni odnos između stranaka i pravilnom primjenom materijalnog prava, trebalo je na jednak način odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice.

16. Prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91 u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17. Prvostupanjski je sud nalaz i mišljenje financijskog vještaka prihvatio iz razloga koje prihvaća i ovaj sud, te je na temelju tog nalaza i mišljenja pravilno utvrdio da je tužiteljica radi valutne klauzule na ime anuiteta više platila 1.328,01 EUR. Neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da je nalaz i mišljenje izrađeno kao da se radi o kunskom kreditu. Naime, tužiteljica je kreditne anuitete isplaćivala u kunskoj protuvrijednosti anuiteta koji su bili izraženi u CHF, kako je to bilo ugovoreno, pa je stoga financijski vještak prilikom obračuna morao u obzir uzimati isplaćene iznosa u kunama i na taj način utvrđivati koje je iznose tužiteljica, zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli preplatila.

18. Dakle, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio visinu na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, na koji matematički izračun stranke nisu imale primjedbi. Po stavu ovog suda taj nalaz i mišljenje je u potpunosti podoban da se na temelju istog utvrdi visina tražbine tužiteljice.

19. Stoga je pravilno prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.328,01 EUR s osnove ništavih odredbi predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ( čl. 104. st. 1. ZOO/91).

20. Pravilna je odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, odredbom članka 214. ZOO/91 propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništave, a ništavost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nepošten stjecatelj (u tom smislu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 364/2022 od 25. travnja 2023.), slijedom čega u smislu odredbe članka 214. ZOO/91 mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO/05.

21.1. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

21.2. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. (broj: Su-IV-33/2022-2), zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. To znači da za sve anuitete, bez obzira kada su dospijevali, zastara počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12, i to ovdje od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu pa kako je tužba podnesena 10. lipnja 2023.g, zastara nije nastupila.

22.1. No djelomično su osnovani žalbeni razlozi tuženika u pogledu odluke o troškovima postupka.

22.2. Sud prvog stupnja je utvrdio za koje radnje i u kojoj visini tužiteljica ima pravo na naknadu troška, a u skladu s čl. 155. st. 1. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023). Kako tužiteljica u ovom sporu nije uspjela sa dijelom zahtjeva u svezi kojeg nisu nastali posebni troškovi postupka (uglavničene kamate), sud prvog stupnja je pravilno odlučio da tuženik nadoknadi tužiteljici sve troškove koje je imala (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

22.3. Nadalje pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici priznao trošak sastava podnesaka od 20. lipnja 2024. i 29. listopada 2024. primjenom Tbr. 8.1. budući se i po stavu ovog suda radilo o obrazloženim podnescima, kojima se tužiteljica očitovala na nalaz i mišljenje vještaka, a potom specificirala zahtjev nakon provedenog vještačenja.

22.4. No osnovani su žalbeni navodi tuženika da tužiteljici ne pripada trošak pristupa na ročište za objavu presude, budući je temeljem stanja spisa razvidno da njezin punomoćnik nije pristupio tom ročištu održanom dana 28. studenog 2024. pa stoga nema pravo na naknadu tog troška te je stoga djelomično osnovana žalba tuženika te je pobijanu presudu suda prvog stupnja u točki III. izreke valjalo djelomično preinačiti, za iznos od 125,00 EUR.

23. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a djelomično odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. i II. izreke, a na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP-a djelomično preinačiti odluku o trošku sadržanu pod točkom III. Izreke i odbiti dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova.

24. Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe, jer je djelomično uspio samo u odnosu na trošak postupka, a sukladno odredbi čl. 35. st. 1. i 2. ZPP-a kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok se kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju u obzir ako ne čine glavni zahtjev.

25. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 17. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić