Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-533/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. predsjednice vijeća, Gabriele Topić Kordej kao sutkinje izvjestiteljice i Željke Rožić Kaleb kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po pun. Sanji Hajnal, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Račkog 6, OIB 02535697732, zastupan po Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-655/2019-35 od 11. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 17. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-655/2019-35 od 11. prosinca 2025.pod točkama I, II, V, VI, VII i VIII izreke.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-655/2019-35 od 11. prosinca 2025. u pobijanom dijelu iz točke III, IV, IX, X i XI izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužitelju MM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], po osnovi promjenjive kamatne stope isplati ukupan iznos zakonskih zateznih kamata od 1.362,82 € (tisućutristošezdesetdvaeura- iosamdesetdvacenta) sve u roku od 15 dana. IV. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. Ugovora o kreditu pod brojem 9012434909, od dana 23. 04. 2007. godine, koji glasi: "protuvrijednosti od 69.200,00 CHF (slovima: šezdesetdevettisućadvjesto CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.

IV. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. Ugovora o kreditu pod brojem 9012434909, od dana 23. 04. 2007. godine, koji glasi: "protuvrijednosti od 69.200,00 CHF (slovima: šezdesetdevettisućadvjesto CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.

IX. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50,

OIB 02535697732, da tužitelju MM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], po osnovi više plaćene tečajne razlike isplati ukupan iznos zakonskih zateznih kamata nosu od 2.381,04 € (dvijetisućetristoosamdeset- jedaneuričetiricenta), sve u roku od 15 dana.

X. N a l a ž e s e tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužitelju MM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.329,04 €, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od 01.10.2015. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

XI. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od

2.627,97 € (dvijetisućešestodvadesetsedameuraidevedesetsedamcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja tj. 11. prosinca 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana."

III. Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnima odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti švicarskog franka Chf i promjenjivu kamatnu stopu kao pod točkama I, II, IV, V, VI, VII i VIII izreke te presude.

1.2. Pod točkama III, IX i X izreke presude naloženo je tuženiku da s osnove ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf tužitelju isplati novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama.

1.3. Pod točkom XI izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak od 2.627,97 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. prosinca 2025. do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima i uz naknadu parničnog troška, podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4.1. U prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati.

4.2. Odluka suda prvog stupnja iz točaka I, II, V,VI, VII i VIII izreke kojima je utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu od 23. travnja 2027. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika koje se odnose na promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke i na valutnu klauzulu u valuti švicarskog franka odraz su pravilne primjene mjerodavnog materijalnog prava iz čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03).

4.3. Odluke iz točaka III., IX i X izreke presude suda prvog stupnja kojima je tuženiku naložena isplata s naslova povrata stečenog po osnovi ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i sa naslova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u valuti Chf s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama odraz su pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 dalje ZOO) na koji upućuje odredba čl. 2. st. 2. ZZP/03.

5.1. U žalbenoj fazu postupka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili ugovor o kreditu 23. travnja 2007. kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 89.200,00 Chf prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, s obvezom otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti Chf po srednjem tečaju tuženika kao banke za Chf na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja i uz ugovorenu kamatu od 4,25 % godišnje, koja je promjenjiva odlukom tuženika kao kreditora.

5.2. Nadalje je utvrđeno da su stranke dana 11. prosinca 2015. sklopile Dodatak uz ugovor o kreditu temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.

6.1. Prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

6.2. Nema dvojbe da su sporne odredbe predmetnog ugovora u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

6.3. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03 odlučeno je kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

7.1. U odnosu na osporene odluke iz točaka III., IX. i X. izreke presude suda prvog stupnja kojima je uz zakonske zatezne kamate naložena isplata s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i isplata s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, valja reći kako između stranaka sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu obveza isplate razlike po osnovi ništetnih odredbi ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

7.2. Iako su stranke suglasnošću volja zaključile Dodatak uz ugovor o kreditu u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljičin položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, prvostupanjski je sud vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika i dosudio tužitelju traženu razliku preplaćenog iznosa.

8.1. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz Chf konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u Chf ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Chf, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

8.2. Zbog odredbi čl. 19.a-19.e. ZPK koje su zaključenjem Dodatka uz ugovor od 4. prosinca 2015. sukladno odredbi čl. 19.a. tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

9. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76. -79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045. -čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

10.1. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatka uz ugovor određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka uz ugovor o kreditu za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatio a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

10.2. Slijedom navedenog Dodatka uz ugovor. zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 24. travnja 2006. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužitelj platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodatkom uz ugovor o kreditu od 29. prosinca 2015., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Dodatku uz ugovor o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 23. travnja 2007. jer te razlike nema ni da bi bio u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Dodatka uz govor. Stoga pretpostavke za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

10.3. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i primijenjenih kamatnih stopa te između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja njegove obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Dodatka uz ugovor, čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

11.1. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak uz ugovor o kreditu zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

11.2. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Dodatak uz ugovor o kreditu otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati Ovdje kod konverzije kredita to nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

11.3. U odnosu na zaključenje Dodatka uz ugovor o kreditu s prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Dodatka uz ugovor o kreditu koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22.).

12.1. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodataka uz ugovor o kreditu. U okolnostima predmetnog slučaja a polazeći od suglasno ugovorene konverzije iz Dodatka kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja s obzirom na to da je njegovim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak sa suglasno definiranim međusobnim pravima i obvezama u osnovi i u njihovoj visini.

12.2. Budući da su suglasnošću volja stranaka iz Dodatka suglasno i bez prigovora provedeni postupci izračuna konverzije kredita koji su iznosi iskorišteni sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZPK, nema pretpostavki za primjenu čl. 29. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. ZOO niti su ostvarene pretpostavke u vidu činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje iz čl. 342. i čl. 346. u vezi čl. 1085. ZOO.

13. Stoga je povodom žalbe tuženika u odnosu na odluke iz stavka III., IX i X. izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude, primjenom čl. 373. toč. 3 ZPP.

14.1. U točki II. izreke ove drugostupanjske presude je odlučeno i o prihvaćenom zahtjevu tužitelja o ništetnosti odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu koji je sadržan u točki

IV. izreke prvostupanjske presude. .

14.2. Člankom 1. Ugovora o kreditu banka se obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 69.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita.

14.3. Prema pravnom shvaćanju ovog suda ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja nije ništetna jer nema neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na predmet ugovora. Ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula ne odnosi se na odobreni iznos kredita, već na povrat kredita u ratama čiji je iznos vezan za CHF i to po tečaju za CHF na dan dospijeća pojedinih rata, kako je to i utvrđeno presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 221/2018. Kako je prvostupanjski sud utvrđujući ništetnost članka 1. Ugovora o kreditu pogrešno primijenio materijalno pravo, taj dio prvostupanjske presude je na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a preinačen na način da je i taj dio tužbenog zahtjeva odbijen.

15. Odluku o naknadi parničnog troška sadržanu u točki XI. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška je valjalo preinačiti primjenom čl. 380. toč 3 ZPP, te odlučiti kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude. Naime, o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda M i S od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, pa tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

16. Iako je djelomično uspio sa žalbom tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe sukladno razlozima navedenim glede odluke o trošku parničnog postupka.

U Zagrebu 17. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur.